Kamen nije proplak'o.

Nijemio je, bolno.

Ljudi jesu plakali,

susprežuć suze

tišina se ovila

oko srdaca.

Svaki

djelić krša,

i zemlja, mrazovita,

epitaf, u svakom kutku

Martića križa

nastavi poj njemakov.

Ne, nije bolio plač.

Bezglasje, ono paraše srca.

Kolu tišine

pristupiše i oni.

Pečala neka je nama,

u naručju tišine, bola,

ali njima,

njima neka je Baština!

Tuđi gradovi se najbolje dožive, prožive, ožive kada se putuje bez društva. Tada si osuđen izaći iz samog sebe bez obzira koliko bio introvertan. Samoća u nepoznatomu ima i svojih čari, a najljepša je anonimnost. Opisat ću svoje putovanje kroz četiri grada, raštrkana na četiri strane staroga kontinenta i međusobno udaljena tisuće kilometara. Riječ je o Bialystoku, Napulju, Madridu i Parizu.

Pariz

Legendarni grade ovo si ti, glasi hrvatski prijevod stiha Das also bist du, Stadt der Tausend Fabeln. Baš sam tako nešto i sam pomislio nakon dana provedenoga na ulicama grada svjetla. Njemačka pjesnikinja židovskih korijena, Maša Kaleko, doduše iskazuje početno oduševljenje Parizom, a ja razočaranje.

Pariz je grad sivo-smeđih fasada i građana svih boja i nacija. Moj dojam metropole ljubavi nije ni romantičan niti proljetan kako sam bio gledao u filmovima. Ovo je grad sirotinje i užurbanosti te svih dehumanizirajućih manjkavosti koje velegradski život nosi, i ovdje sve to baš nekako strši, bode u oči čim se kroči na pločnik. Pariz mi se nije svidio, a promotrio sam ga iz raznih perspektiva; kao pješak, u podzemnoj, na brodu na Senni, u taksiju... Obišao sam Notre Dame izvana i iznutra (prije nego je izgorio), Eiffeilov toranj samo iz podnožja, vozio se autom oko slavoluka pobjede i slavnom ulicom Champ de Elysee po kojoj moj Citroen nosi ime. Mijenjao sam prijevozna sredstva, obilazio znamenitosti, ali ništa, baš ništa nije potaknulo dojam toga sjaja velikog Pariza.

Kako god ju zahvatiš

Sad isprazna jest

Ona više nije

Prošao je test

Propuh je jak

Nešto tvrdo ostaje

Podaj mi tek snage

Za boj koji postaje

Dvojica se gledaju.

Kome će uspjeti?

Dvojica se ne predaju!

Kome li pobjeda leti?

Kome li će moja duša

Na koncu biti

Za žeti?

Samo što ne prokažu

Slobodi vrata

Da otvore

Da prodiše

Tuberan

Koji u dimu duše

I na njivi života ore

Umoran je samo

Kažu

Čuvaj se, sinko, umišljenih ljudi,

od njih se, realno, malo tko trudi.

Mane svoje skrivaju oni vješto,

predbacujući tebi uvijek nešto.

Čuvaj se, sinko, ljudske zavisti,

takvim' život sreće ne navi'sti.

Samo živi i budi na svojem,

rad' bi oni bili na mjestu tvojem.

Čuvaj se, sinko, dvoličnih ljudi,

jedno taj priča, drugo on nudi.

Jer za propust svoj, taj se ne kaje,

kad ti neš' omakne, k'o pas on laje.

Čuvaj se, sinko, općenito ljudi,

danas bit čovjek, mal' se tko trudi.

I tmuran dan kroz prozor opet bješe,

Druženja naša nisu kao prije.

Duži tunel mladost ne vidješe,

Plava maska osmijehe nam krije.

Snovi naši, sve manje nas tješe,

Kiša za kišom, sve češće lije.

Nije strano da ljudi griješe,

Tko te želio – u glavi zdrav nije.

I tko će održati sad balancu,

Kad treba paziti na distancu?

Suzbijmo to. Odmarajmo doma sad.

I tko prepustit će se skitanju,

Kad zdravlje ljudi je u pitanju?

Iako, očajnički nam baš treba rad.

Ti

izdrži.

Duša jača si

nego što misliš.

Ma koliko drugog

perjem svojim kitiš

izdrži – jer obraz tvoj

nema cijene. Nema ni rane

koju ne liječi vrijeme.

A potonule nisu

ni lađe tvoje –

u magli traže

puteve svoje.

Samo izdrži.

I dostojanstvo svoje ne daj.

Prostranstvo zeleno pred tobom je,

gledaj.

I znaj

da teret taj,

koji te umara,

stog je onog kojeg

osjećaj ne zamara.

Da ugasim sjećanja i zaboravim želje poželio bih da mogu.

Da zaboravim sliku što nikada vidio nisam:

Plavi parangal plamteći tvoj žar

Kao jutena jedra jučerašnjeg sna

Tihu notu i raspjevanog protu

- Sve one izmišljene strahove od kojih spavao nisam.

Vidio te nisam u šapatu noći

U dodiru kiše jesenjeg dana

Slutnja tajna misao mi koči

Hoćeš li, ako odem, ostati sama?

Zavolio te nisam, a nisam ni treb'o

Zaboravio jesam i još uvijek se sjećam

Poželim nekad da zbog tebe plačem, jecam

Jecam, jecam, nisam – jesam

Ali ne mogu…

U mojoj mašti ostala si krhka i tiha

Kao plavo more i sedef u školjci

Bijela kao sedef, tiha i krhka kao Dalmacija.

Pođimo ujutro djede

Pođimo u svitanje dana

Kad svila od sunca pomiluje

Kad miriše jutro od jorgovana

Pođimo gdje, ne znam i kako

Pođimo tamo gdje srce nas vodi

Pođimo u sjećanje davno

Hodajmo bosi po vodi

Po nebu i zemlji hodajmo

Naberimo baki cvijeća

Pođimo, idemo tamo

Gdje matori postaju djeca

Sklopi oči dragi i putuj

Ne boj se, znam da si s nama

Sastanak zakazujem novi

Za Gospodnjeg, sudnjega dana

I Bog daše odmora starom Petru

I lovore u vis vrimenu

I vrijesove znojnom maru prapovijesti.

I Eden to postaše - kamena, bronce i mjedi.

Vatre grijaše ognjišta bezimenih sjena

a hladni krš živih voda iz podzemlja

napi žedne usne Romana.

Nastade veliki Municipij, Sinodij i Promona.

I niti tunika razgradiše thoraksa rđe

A novo pleme sa Karpata zasija tu sjeme

Od Tepljuha do Kljaka.

s ruke na ruku na od oka libelu stavljaše se kocka

Od Snačića do Nelipića

Od kvadra ideja osame neba

daše Bog Petru i Marti

malog Ivana u kolinki.

- Thank you for your attention. We…

Suzdržan pljesak prolomio se skupinom.

- We'll have a half-hour break. Muster station is here. Enjoy the town!

Uz nekoliko rukovanja i zahvala za odlično izlaganje, Radivoj se uputio prema stubištu uz župni dvor. Odložio je svoju šibenku, narančastu kapu s crnim bovulima, i otpio iz Cetine. Poslužitelj je užurbano prolazio između stolova poslaganih po stubama, dvoreći skupinu veselih Slovaka.

- Rade, koja ti je to već danas?

- Evo, upravo završija s drugon.

- Želiš li što popit, pojist? – dobacio je više u prolazu, ulazeći u restauraciju.

- Ne triba, Zvone… Jesi čuja? – doviknu nadajući se da je zapuh povjetarca ponio njegove riječi u blagovaonicu.

Nalaktivši se, naslonio se na gornju stubu i prepustio podnevnomu suncu. Ne sjeća se je li ubio oko ili se samo žmireći kupao u jutarnjem suncu, no probudio ga je iznenadni trzaj u cjevanicu.

- Prepáčte, pane… - ispričavao se okrijepljeni Slovak.

- Ništa, ništa, sve u redu.

- Prosím, nenahnevajte sa…

- Everything is ok. No problem. – pokazao je palcima gore i ustao, više dramaturgije radi.