Nevjera! Nevjera! Odzvanjalo je u mislima kraljevoga sina. Trčao je kao sumanut od seoske kuće do koje je potajice pratio svoju majku. Slučajno je primijetio da se iskrala iz dvora pod krinkom. Nije mu ni na kraju pameti bilo da će ju zateći in flagranti. Te noći probudio se sav mokar od nekog tjeskobnoga sna pa je izašao da se razbudi. Tada je primijetio neku spodobu i mjesečeva svjetlost otkrila mu je lice njegove majke. Slijedio ju je do neke priproste seoske kuće. Nakon što je ušla u tu kuću, prikrao se prozoru i imao je što vidjeti i čuti. Šaputanje na ugarskom jeziku i njegova majka u zagrljaju nekog Ugara. To je bio njezin narod i krv toga naroda tekla je njegovim venama. U prvi mah trznuo se za mač, no ljubav prema majci koja ga je devet mjeseci nosila u utrobi oslabi mu pesnicu. Tamni oblak prekrio je mjesec i nakon što je grom proparao nebo, spustio se hladan pljusak. To je dodatno rashladilo njegovu namjeru da uđe pod krov te kuće. Znao je da bi, kada bi ušao, sve završilo smrću i umorstvom. Uspomene o brižnoj majci iz njegova djetinjstva natjerale su ga da odluta od preljubnika u šumu. Izdaja! Izdaja! Vikao je glas oca njegova u njegovim mislima. Otac njegov bijaše pravedan, pobožan i silovit kralj. Njegovim vjenčanjem sa sestrom ugarskoga kralja, Jelenom, nastupilo je razdoblje mira i blagostanja, no pod koju cijenu?

 

            Majko! Majko! Usnuh san neobičan, dopusti da ti ga kazujem pa mi ga ti tumači. Nakon što na moje oči padne od umora tama, odjednom se nađem usred sunčanoga dana. Sunce je obasjavalo zelenu livadu golemu i njezin kraju stapao se negdje na horizontu s plavim nebom. Ispred mene nađe se ogromno zeleno brdo, gotovo gora! Na vrhu njegovom bijaše neki dvor čiju građu nisam sasvim mogao razaznati jer je sunce taman iza njega svjetlilo i blještavilo zraka sunca toliko je pojačalo izgled nekih metala ugrađenih u taj dvor da sam često morao maknuti pogled s njega. Uspeo sam se do toga dvora i vidjeh metalnu ogradu sa šiljcima, kameni zid dvora pun komada srebra i zlata te vrata od drevnoga hrasta. Pođoh prema vratima i vidjeh bravu od kljova. Posegnuh, no prije nego što dosegnuh, ona se sama otvoriše. Uđem u prostoriju što na kuhinju sliči. Mnogo suđa i posuđa, mirisnih trava i začina, lonaca i poklopaca, valjaka i noževa, rublja, drva za vatru i na sredini peć za hranu.

 

Moj otac je priča ispričana prije moje priče

I nema više njega nego mene

I nema na mom licu više njegove sjene

Ostale su samo tuđih ljudi o njemu priče

 

Moj otac je poezija napisana prije moje poezije

Grobni mu humak sjetom na život diše,

Dok moja ruka o njemu nespretno nešto riše,

Znam da ga nema više,

Ime mu spominju sve tiše i tiše,

Ostali su samo stihovi od moje majke poezije

 

Kao i svake godine, svakoga desetljeća svojega života, probudio se s prvim zrakama sunca. Danas je morao obaviti važan posao. Umio se studenom vodom i krenuo u sjenik koji mu je služio kao radionica i spremište alata. Svaki komad oruđa stajao je na svojem mjestu, pomno naoštren i očišćen. Uzeo je što je naumio, alat i daske staroga oraha i divlje trešnje. Proljetno sunce probijalo se kroz izmaglicu, a ptičji zborovi slagali su arije u čast vječno promjenjive prirode – dan će biti božanski predivan. Prionuo je radu s najvećom ozbiljnošću, kao da obavlja posao o kojem ovisi sudbina svijeta. Ostarjelim, čeličnim i žilavim rukama slagao je i rezao daske, brusio i rezbario, pozorno pregledavajući svako drvo.

 

Noćne smjene

i prolaznici

i svi mi koji ćemo umirat

– puniti groblja

i svi mi koji idemo

u tminu u zimu u zaborav,

živimo i skrećemo

pogled s neizbježnog.

 

Kiše i snjegovi

izbrisat će imena

s naših grobnica

i bit će dobro,

ako križ ostane,

ako i križ ostane

naš križ za nama…

 

Na zavoju rijeke

zatekne me putnik

sa štapom ribarskim

i tuđim osmijehom na usnama.

Oči mu velike k'o nebo,

svjetlucave k'o noć.

Ukrade mi pogled,

sakri ga u svoj.

Nepostojeću, na put me povede

do velikih riba,

do nepoznatih dubina,

daleko od obale

moje, znane.

Otvori mi dvore podriječne,

svilene od mulja

i maha vlažnog.

Sjajne od vode i biserja,

mirišljave od neznanog opoja.

A ja mokra od vlastitog rađanja

novi život dišem kroz brzace.

 

Oj sine roda hrvatskoga
koji lutaš po raznim gradovima
svijeta ovoga, ne zaboravi nikad
tko si!
U kakvoj god situaciji bivao
Duh Božji u tebi prebivao.
Ponosno sebi po Božjoj
obiteljski dom gradio.
Nikad se zlu ne predao
zauvijek vjeru svojih didova
sačuvao.
Skromnost odlika neka ti bude,
premda imao milijune.
Nosio u sebi prkos,ponos,inat,
dišpet oca svoga, koji je za dom
spremno stao i krv svoju dao.
Ne uzmi za zlo onom tko te
otjerao, jerbo samo slabovjeran
ne bi praštao.

 

Bradati me jalnik traži,

unaglas što drumom viče:

„Nema Boga!“ on me draži

i upiruć' k nebesim kriče:

„Nema duše, nema spasa,

kukolj spali samo mi smo

sa svemirska rujna klasa!

 

Zapalite drven-krstel

sravnite im kamen-hrame,

bezbrižno nek' ovce brste

bez opijuma vjerske rame.

 

Križ je truo, smrdljiv crv“,

prijekorno me kara,

„i tko blaguje mu krv,

nek' mu tijela tanad para.

 

 

U smiraj se dana čuje topot konja

Krajinu okupa zlatna mjesečina

Smrt digla se crna s gradskoga tornja

 

Ucviljena majka znade što je čeka

A muža ni brata odavno već nema

Pripila jedinca uz prsa joj meka

 

Nestali su tiho u sjenama planina

Odveli su blago i par žutih škuda

I sina jedinca među dušmanina

 

Na ognjištu doma ostala je svoga

Nema više muža, ni sina jedinca

Ostala je sama s vjerom u Boga

 

Ostala su mrka oko nje prostranstva

Ostala je ona na zemlji hrvatskoj

Ostala je majka predziđe kršćanstva