Burek od sira (iliti ljubav kroz želudac)

kruljenje praznine u njenom želucu glazba je za moje uši
ćutim metafizičku glad za hrskavom masnoćom
umjesto cvjećarne odlazim u pekaru,
umjesto buketa cvijeća nosim joj burek od sira,
nisam siguran je li joj je možda draži od mesa, no riskiram...

njena glad je sve snažnija i obuzima me slabost
sjedim ispred kafića i čekam je da dođe, treba biti strpljiv,
ali moja glad nije strpljiva,
od mirisa toplog sira ne mogu više da osjetim njen miris,
naposljetku pojeo sam burek namijenjen njoj...

O Istini, Pravdi, Vječnosti,
Književnosti?
„Ocvatu laganja“, traganja,
prenemaganja?
O nama,
kao o puzlama.

---

Korov snova
prevrtljiva duša
dodiruje dno

Naći sebe
odgurnuti tlo
Osjetiti tebe

Sjedio je u jednom malom kafiću u središtu staroga grada i nestrpljivo pogledavao oko sebe. On je prilično mršav, crne kose, blijedog tena, upalih obraza i tankih usana. Oči su mu bile sitne i tamno smeđe, gotovo crne. Imao je lice kojem bi proučavatelji fiziognomike nedvojbeno pripisali negativne duševne karakteristike. Njegovo ime nije bitno, možda je bitno napomenuti da je bio mlad čovjek, još je bio student. Nalazio se za stolom u kutku na kojem je bilo nekoliko knjiga i tamno pivo koje je običavao piti. Nervozno je lupkao prstima po stolu i pogledom je pomno pratio sve što se odvijalo oko njega. Znao je da njegova nestrpljivost nema smisla jer je s namjerom došao ranije od dogovorenog vremena. Uvijek je to radio prije svakog susreta, ali ovoga puta previše ga je obuzela njegova karakteristična živčanost. Neka vrsta nezdrave živčanosti pratila ga je još od ranog djetinjstva i manifestirala bi se upravo u ovakvim u situacijama, po svojoj prirodi sasvim prozaičnima.

Koliko ovo uopće ima smisla, što da ja radim s njim? – pitao se iščekujući tajanstvenog posjetitelja – ma zapravo nije ni bitno, ionako imam vremena. Pa što ako ćemo lupetati gluposti sat-dva, uostalom, zar to ljudi inače ne rade?

Autor: Mate Vodarević

Bezimeni Čovjek sporo je koračao ulicom. Pogrbljen i zamišljen. Njegov je izgled odavao da je riječ o intelektualcu, a možda i o pjesniku. Imao je sigurno oko četrdeset godina, iako je izgledao starije. Kosa mu je bila nepočešljana i pomalo razbarušena, a sijedi i crni pramenovi sudarali su se iznad čela i ušiju. Bio je uredno obrijan i elegantno odjeven, ali u skladu s vremenskim prilikama. Dosta slojevito za svježu listopadsku noć. Nosio je gabardenski ogrtač i plavu jaknu te smeđu košulju i samtene hlače jednake boje. Na nogama je nosio crne niske cipele.

U tamnim smeđim očima nazirala se opterećenost. Kao da je nosio breme cijeloga svijeta na svojim plećima. Takav mu je bio korak, spor i težak. Utonuo je u svoje misli. Prvo je napravio malu retrospektivu današnjeg i jučerašnjeg dana. Prisjetio se s kim se sve vidio otkako je došao u grad. Gdje je ručao i što je ručao? S kim je popio kavu? Viđao je sve širi krug ljudi. To mu katkad nije bilo drago jer više nije znao komu može vjerovati. Zatim je počeo misliti o svojem životnom djelu. Razmišljao je o Narodu i Zemlji. Njima je posvetio ovaj križni put od svojega života. Razmišljao je o geopolitičkoj situaciji, o hladnoratovskim zbivanjima i prilikama koje ta nemirna vremena pružaju. Sedamdesete su bile na izmaku, a imao je osjećaj da će sljedeće desetljeće biti razdoblje velikih svjetskih promjena. Ne smije nas zateći nespremne kao 1918. ili 1945. godina, uvijek je ponavljao u sebi. Evo čak je i Crkva, budna čuvarica svojega naroda, najavila novu stranicu i novu epohu ljudske povijesti. Gledao je vijesti u jednom cafeu prije nekoliko sati. Te je noći izabran novi Papa i u 19.15 se s balkona na Trgu sv. Petra obratio vjernicima. Rekao je: „Ne bojte se!“. Kako divne riječi!

MOĆ DUGIH NOŽEVA

Kažite noževi, zašto mi Lacrimosu svirate?
Oštar je to zvuk, tišine više! - molio bih.

Da se niste za ogledala zamijenili
kad ste mi tako lijepo odraz uhvatili?

Neću vam oštrice više brusiti
beznadnim mislima i praznim sobama...

jer krvi ste željni, čini se meni,
vi noževi dugi, naoštreni.

Možda i nije čovjek kovač svoje sreće,
i možda je, no životinja, više bilje venuće.

Možda je čovjek kovač svoga sječiva
s kojim si kad strune tugu odsjeće.

Ali manite me se sjajni bajoneti,
manite me se lijepi bajoneti,

manite me se hladni bajoneti --
možda i jesam s pameti skrenuo,

ali nisam još uvenuo,
nisam još uvenu

Tisuću kuna? Novac koji više ništa ne vrijedi u 1971. godini. Našao sam ga u torbi koju je netko izgubio u tramvaju. Adresar s brojevima koji sam našao u toj torbi imao je na početku napisanu adresu vlasnika torbe. Odnio sam torbu vlasniku. Vrata je otvorio čovjek s prestrašenim pogledom. Vidio je valjda kroz ključanicu da nepoznat čovjek drži njegovu torbu. Bilo je opasno imati novac iz onog vremena kada su Hrvati ostvarili državu. Unatoč tome, pozvao me u kuću na kavu da mi zahvali za povratak njegove torbe. Kako bi zadobio povjerenje vlasnika tisuću kuna, dao sam mu do znanja da znam što je sve u torbi. Nakon kratke pauze i neugodne šutnje dodao sam da nikome nisam rekao za njih. To je bilo dovoljno vlasniku tisuću kuna da steknem njegovo povjerenje. Odlučio mi je ispričati što njemu znači taj novac.

***

Posvećeno D. Ljubiću

Mi ćutimo ta bića u svojim jezgrama
Svjetlost njihova izvire iz iskona vječnosti
Ipak, stalno im prijeti tama nebitka
Uronjena su u prostorvrijeme u kojemu će nestati
U suštini smo kao oni satkani od iste materije nastale iz ohlađene energije
Ipak, zavidimo im na svijetlu njihovog vječnog duha;

Zavidimo njima koje Stvoritelj najviše voli, zavidimo njima koji nas nazivaju
− Zvijezdama

Danas je moderno zaustavljati na ulici.  I ne mislim sad na lopove koji kradu ženama torbice ili one koje oduzimaju mobilne i zlatne naušnice. Jednostavno kažem da je danas moderno zaustavljati ljude na ulicama. To je moja teza. Ali ne mora sad značiti da je istinita. Kažem to da ne bi sad došlo do nekog konflikta. Možda se netko ne složi sa mnom pa ja obično tako unaprijed kažem da možda moja istina nije ni toliko istinita. Čisto da ne bi bilo neke svađe.

Ali samo kažem da se, eto, meni obično nikud ne žuri. Mogu satima sjediti negdje u gradu, gledati prolaznike. A i kad žurim, uzmem si vremena pa napravim sve polako. Ne volim kaotičnost. A još više ne volim kada se ta kaotičnost glumi. Ide tako prolaznik i svako malo gleda na sat, prati svaku drugu sekundu i svaki put kad pogleda kazaljku namršti se i ubrza hod. Obično takvi ljudi još vole pogledati sve oko sebe žure li i ostali ovako ili je on trenutno jedini kojem život ide uzbrdo. Takve je ljude teško zaustaviti jer su usred svoje napete glume.   „Oprostite, gospodine, koliko ima sati?“

NENORMALNA NORMALNOST

ove godine vrućina
kakve nisu nikad izmjerili
u Europi
mnogi od nas kažemo
ovo nije normalno
i slično zadnjih decenija
klimatska zbivanja
abnormalna

ma ima i drugo pitanje
je li normalno toliko ubijene
djece abortusom
je li normalno tražiti
ozakonjenje braka homoseksualaca
je li normalno obučavati djecu
u školi masturbiranju
je li normalno da djeca biraju
što su
muško ili žensko
krava ili žaba
konj ili slon

i molim vas dodajte još
na ovaj spisak
svatko ono što vidi
što zna

1.
Još vidim onu vrelu sreću,
Tom koprenom ovitu hladnu dušu.
Dok je nisu stali vjetri krasti,
Tužni vjetri što mrakom pušu.

Dok snagu gubi i dok vene
Tiho čuje neki šapat.
Na tren tad se prene,
Al' brzo opet krene kapat.

I tako hlapi, polako blijedeć' .
Kako bilo je, sve će opet biti.
Još će tužne vjetre slijedeć'
Vela tkati srebrn' niti.

Autor: Domagoj Tomas, asistent odjela za kulturologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku

Došavši na igralište toga dana, primijetio sam da su odrezali veliko stablo. Bilo je staro, oronulo, trulo i polusasušeno. Međutim, razvio sam sentimentalnost prema tom subjektu prirode, na istovjetan način kao što je razvijem prema objektima – predmetima i stvarima koje pripadaju neživoj prirodi. Naime, oni služe kao posrednici u očuvanju individualne memorije, a individualna memorija, odnosno osobna prošlost i svijest o njoj, nešto su najvrjednije što čovjek posjeduje i što mu nitko ne može oduzeti. U ekstremnim situacijama, poput okruženja koncentracijskih logora, čovjeku mogu oduzeti ljudsko dostojanstvo. Mogu mu umrtviti i emocije, ali sjećanja mu ne mogu oduzeti. Kroz njih čovjek može odlutati u vlastitu prošlost i ona mu tada daju snagu za pronalazak smisla preživljavanja u ekstremnoj situaciji. Tako kaže čuveni bečki logoterapeut Viktor Emil Frankl, bivši logoraš nacističkih koncentracijskih logora. I čovjek je potpuno u pravu.

Tamni pratitelj

Uvijek je blizu, odmah iza leđa
Poput sjene, ne možeš ju uhvatiti
Ljudi drhte pri pomisli na nju
Knjige kažu da su je mudraci nadvladali
Mnogi u to sumnjaju
No svatko vjeruje u nju
Njena je neizbježnost zastrašujuća
Vjerni je pratitelj ljudskog roda
Svatko je susreće u samoći
I rijetki su oni koji se pripreme za nju
Ona predstavlja nerješivu zagonetku
I blizu je čovjeku kad je tih
Pomisao na nju ga pritišće u nemirnim snovima
I besanim noćima