U prolazu kraj ogreznuta krsta

ceremonijar običavao bi reći:

„Tažite u Nj žeđi svih do grsta“

cerekom mnogi mnili ga poreći.

I strgnuli halje, pričesničke križe,

Božić i Vuzem zapustili u stopu,

klicali parole, „s Vođom na Europu“,

istrošen odasvud bješe im siže.

Čudan neki dvojac, klasni plagijati,

sklepali taj šuplji su libretto,

al' manjkavi im biše derivati,

izblijedi i crven taj biglietto.

Tragika je priče bila,

 sam Requiem do finala

što stropošta se režim dični

od usnula im Kardinala.

***

Ubijte me slomljenog

Da razapet se oslobodim,

Ubijte me budnog

Da mrtav mogu zaspati.

Poštedite me milosti

I božjih proroka,

Da vučem svoje grijehe,

A ne vašeg oprosta.

Uništite dostojanstvo

Uništite čovjeka,

Zaborav je vaš

Moja mirna kolijevka.

Uronjen u vlastitu prošlost

oduzimam razbijenost snaga,

dopuštam plam iskri mladosti

i tinjanje mladenačkih snova.

Preplanula nit izboranog čela,

ostaje podsjetnik na tegobne borbe.

Identitetski rascjep ostavljen u gradovima

i neljudskost uskih interesa.

Osamljen i odnarođen

izvan i unutar,

podivljalo tražim sreću

u danima ispred.

Točka susreta moga mišljenja

je susret svih vremena dok moje vrijeme

ovdje i drugdje jednako protječe…

Pogubio sam sve fotografije iz Mantove. Film s očeva starog ruskog fotoaparata razvio sam u jednoj zadarskoj radnji nedaleko „četiri kantuna”. Ipak, nije mi žao izgubljenih slika. Sjećanja su uvijek zanosnija. A sjećam se dosta toga...

Primjerice, „mini Sv. Donata” na Piazzi delle Erbe (tako sam zvao rotundu Sv. Lovre), prelomljenih lukova franjevačke crkve u predvečerje, neergonomskih čučavaca u kafiću pred Sv. Andrijom te, dakako, Mantegninih iluzionističkih freski u Cameri degli Sposi.

Neobično mi zadovoljstvo pruža kopanje po vlastitim uspomenama. Rijetko kopam po licima ljudi, koliko god ih volim promatrati. Još rjeđe po razgovorima i temama kojih se i ne sjećam, pa nemam po čemu kopati. Uostalom, nikad nisam volio previše razgovarati. No kopati po freskama, kontraforima (koji u Italiji nisu ni blizu onima francuskima), golubovima na trgovima i boji neba koja se, kakve god nijanse bila, uvijek tako skladno stapa s obrisima talijanskih gradova – to mi je najdraže. To čak nije ni kopanje, već posve jasna prisutnost.

Mantegna: Padova, Verona, Mantova ime je izložbe koja je 2006. godine postavljena u nekolicini umjetničkih ustanova a koja je proslavila 500. godišnjicu smrti velikoga slikara. Osim u Vicenzi, noćio sam u potkrovlju hotela Mastino u Veroni. U potkrovlju s pogledom na rimsku arenu.

Kada razmišljam o Mantegni, čija sam djela satima proučavao u brojnim dvoranama talijanskih muzeja, prvo što mi padne na pamet jest pala San Zeno. A drugo – glas profesora Emila Hilje sa zadarskoga Sveučilišta: „desni anđelčić pred Bogorodičinim nogama svira lutnju. To je d-mol, ako se ne varam.” Kada si samo zamislim ispraznost većine današnje umjetnosti koja svoje želje upražnjava nagonski, a promišljanje likovnoga djela svodi na bezlično mudrovanje lišeno i najmanje vrijednosti, bude mi loše. Pala San Zeno, osim što te zgrabi i uvuče u Božansku Istinu, još ti i svira. U d-molu. Tužnom akordu.

Kakvo selo? Kakvi ljudi? Kakav grad? Kakva priča o malom čovjeku u kojeg su svi polagali nade. Priču o jednom dječaku koji je među prvima od sedmero djece, starog kovača i njegove prelijepe žene, spakirao kofer i otišao u grad. Navodno na selu nije imao što raditi. Bio je poseban. Od malena određen za velike stvari. Izabran od učitelja, župnika i seoskog starješine kao najbolji u razredu. Najbolji u školi. Potencijal. Nada cijelog sela i obitelji kojem se smiješila državna ili svećenička služba. Upravo su ga stoga poslali u grad u kojem se vrlo brzo snašao. Teta, majčina sestra, kod koje je stanovao, upisala ga je ponovno u završni razred više građanske škole. Za svaki slučaj. Nije željela riskirati ponavljanje prvog razreda realne gimnazije i sramotu.

„Neka se prvo snađe u višoj građanskoj, pa ćemo vidjeti dalje.“ Znala je govoriti teta, pritom misleći i na svoj ugled. Zamisli da joj povjereni balavander padne prvi razred realne gimnazije. Bruka i sramota. A ona tako pametna i načitana. Za ono vrijeme stvarno je bila načitana. Od roditelja je naslijedila bogatu knjižnicu i svakodnevno je nešto čitala. Završila je naime „Kraljevsku učiteljičku školu“. („Znam znam što sada mislite. Mislite kako sam pogrešno napisao, učiteljička umjesto učiteljska, ali uistinu se tako tada zvala.“) Jedno vrijeme radila je kao učiteljica. Rano se udala, te po propisu „dobrovoljno“ napustila službu. Muž nije dugo živio i od tada stalno nosi crninu i onaj tužni izraz lica. Nikad mu nije rekla kako je i kad je umro, ali zbog intenziteta tuge koju je pokazivala pretpostavio da je to bilo negdje u veljači. Tijekom veljače, bila je tužnija no inače. Nije imala djece i zato je bila idealna za „uzgoj“, kako se onda govorilo, pametne glavice. Iako je ta glavica bila poprilično velika. Ako usporedimo tetinu i Albertovu glavu, Albertova je stršila jedanaest centimetara iznad tetina najuzdignutijeg čuperka. Svejednako ga je smatrala nedoraslim, tek malo višim dječačićem, s kojim se trebalo poprilično namučiti. Iz te zaigrane, lude glavice trebalo je do jeseni iduće školske godine izbaciti selo i pošto poto ugurati grad i gradske običaje, manire jednog gospodičića. Albert, iako je bio sretan zbog iskustva koje će obilježiti njegov kasniji život, nije ni slutio što ga sve čeka.

U kužnoj i vlažnoj tamnici grada na močvari u okovima leži kralj. Nekoć slobodan kao ptica, sada svjestan značenja slobode kao vode u pustinji. Mletački dužd Petar II. Orseolo pozvao ga je na pregovore u svoj dom na drugoj strani obale, zatim pobio njegovu pratnju i bacio ga u tamnicu kako bi ishodio priznanje vlasti nad gradovima Hrvata na obali mora. Njih je već neko vrijeme opsjedao pa je kralj mislio ishoditi pogodbu. Suviše se uzdao u svoje junaštvo i snagu svojih ljudi čija je krv bila vrela od borbe. Osim toga ostavio je sina Svetoslava u svom dvoru i držao da ako pođe po zlu kraljevstvo ne će ostati bez kralja. Nije računao na to da se debeli dužd nije izdigao na vlast svojom snagom već lukavošću. Dužd je vinom otrovao svu pratnju kralja na prvoj večeri, dok je kralja uspavanog od istog praška manje doze prenio u tamnicu. Prošlo je već nekoliko ljeta otkada je kralj čamio u tamnici. Često mu se činilo da noću čuje zmije kako plivaju u vodi okolo tamnice uronjene u mračno jezero tog zlokobnog grada. U tamnici je na početku svog uzništva udavio gorostasnog Vikinga što je otimao hranu ostalim zatvorenicima i time se okrunio kraljem tamnice, neki su ljudi jednostavno  predodređeni od Boga postati i biti kraljem u bilo kojim prilikama. Vrijeme je kratio čitave dane igrajući šah s tamnoputim Arapom. S vremenom je bivao sve bolji i bolji pa su se njegovi porazi polako pretvarali u pobjede. Glasine o tim igrama došle su do dužda i on naredi čuvarima da dovedu kralja pred njega. Pogleda ga podrugljivo i kaže:

- Ako me pobijediš u tri partije šaha, onda ćeš steći svoju slobodu. Ako izgubiš bilo koju partiju šaha, onda ćeš se odreći svog kraljevstva u moju korist.

- Sazovi sve uglednike svog grada, ponovi svoju ponudu i onda ćemo pred njima igrati tri dana tri partije.

U noći punog mjeseca jahao je crnog konja čovjek ogrnut crnim plaštem. U podnožju gore Gvozd sjala je vatra nekog ognjišta dovoljno jako da privuče pozornost usamljenog jahača. Nakon kratke stanke usmjeri konja prema ognjištu. Prišavši blizu ognjišta umiri konja i tiho poput sjene na žarkom suncu približi se otvoru ognjišta da promotri njegovu nutrinu. Oko vatre sjedilo je devetero mladih ljudi, po prilici seljaka, i starac zaogrnut bijelim plaštem na koji je padala dugačka bijela brada i sijeda kosa. Mirno su završavali objed od zečetine i srnetine. Starac okrenut leđima  iznenada se obrati došljaku:

- Istupi iz sjene i pridruži nam se u večeri ako su ti namjere dobre...

Stranac crne kose i  guste crne brade istupi iz mraka držeći se za balčak svog mača. Stade razgovarati sa starcem dok su ostali ne mareći za njegovu pojavu  nastavili objedovati.

- Pozdrav vama braćo Hrvati! Vitez sam vašeg kralja Petra od roda Svačića. Sutra je ovdje bitka s Ugarima što traže pravo na naše kraljevstvo nakon smrti Dmitra Zvonimira po sestri njihova kralja, kraljici Jeleni lijepoj.

- Po kojem ga pravu ti tražiš za svog kralja jerbo čujem da je zadnji Trpimirović kraljevske krvi u samostanu Bogu posvetio svoje dane?

- Pravo jačeg pravo je na koje se poziva moj plemeniti rod i moj će rod to pravo sutra ovdje ostvariti! Ako mi se sutra pridružite, onda ćemo zajedno s Petrom graditi kraljevstvo Hrvata!

- Ili će možda graditi kraljevstvo nebesko ako pravo jačeg bude na drugoj strani...

- Kukavice trebam još manje nego izdajnike!

- Sjedni i jedi, pij vina i odmori. Životom svojih devet sinova jamčim ti sigurnu noć, ujutro ćemo nastaviti besjedu o kraljevskom pravu...

Iz magle na obale u rano jutro izronile su drvene zmijske glave. Bili su to pramci brodova Normana sa Sicilije, potomaka drevnih Vikinga. Pristali su u grobnoj tišini na obale otoka. Iz njih se iskrcala sva sila ljudi sa sjevera. Prvi među njima bio je je normanski knez Amiko. S metalnog šljema virila su mu dva prijeteća roga kao u vraga. Preko jednog oka imao je gusarski povez. Žrtvovao je oko u jednoj bitki za život i pobjedu. Tiho su se šuljali prema gradu žedni krvi, pljačke i žena. Kada je zora rastjerala maglu, oni su već bili u selu i gradu. Uz viku naglo su počeli provaljivati u  kuće nadajući se kako će zateći nespremne žitelje na spavanju. Kad li ono sve puste kuće, bez blaga i ljudi?! Normanski knez Amiko okupi svoje ljude brzo na jedan hip u strahu da nije posrijedi klopka. Nakon nekoliko minuta napetog iščekivanja pogladi svoju veliku bradu i donese odluku da nastave do samostana. Zaključio je da nije klopka posrijedi jer je bilo dovoljno vremena za napad ili da barem nekog uoče. Vjerojatnije je da je netko upozorio žitelje na njihov dolazak pa su se povukli u unutrašnjost otoka ili sklonili u samostan da se mole svom Bogu.

Zbijenih redova krenuli su prema benediktinskom samostanu toliko tiho da nisu remetili sablasnu tišinu. Točno u podne okružili su samostan. Mediteransko sunce motrilo je strogo pogane i tjeralo im znoj na lica. Knez Amiko uđe s devetoricom najžešćih ratnika u samostan. Ono što su ugledali u atriju u isti mah im je ledilo krv u žilama i izazivalo čuđenje. Dvorište je bilo prekriveno različitim zmijama. Melodija siktanja miješala se s njihovim mukom. U sredini dvorišta bilo je ogromno stablo hrasta i na njegovim granama sjedila je prikaza s krunom nalik na neko drevno božanstvo. U pesnici mu bijaše luk, na leđima tobolac sa strijelama, na ramenu uže. Smireno je izvadio ispod plašta jabuku i lagano jeo s nehajem, kao da uopće nije okružen poganim razbojnicima. Nakon što je pojeo jabuku obrati im se:

Posvećeno onima koji će u vrlome novom svijetu obnavljati ruševine svojih Uzdiha.

Umornim korakom zakoračila je u stan na dvadeset i sedmome katu zgrade u samome središtu Zagreba. On je čekao pod prigušenim svjetlom na kraju hodnika. Ljutito joj zureći u zaprljanu zelenu odoru izustio je: “Opet si bila vani?“ Napela je svaki mišić svojega lica: „Pusti me na miru, preumorna sam za tebe!“

„Ovo mora prestati! Shvaćaš li ti što radiš? Svakih nekoliko tjedana ideš u Green Zone poput kakve studentice - ti - znanstvenica s izuzetnom karijerom i uglednim partnerom. Srozavaš nam credit score, nepotrebno trošiš energiju, dovodiš nas u opasnost. Koliko sada na sebi imaš biorizičnih čestica?“, nije se suzdržavao. 

U plavim joj očima zabljesne divljina: “Ja sam najuglednija europska biološka konzervatorica. Ne postoji velika zvijer u Hrvatskoj - ris, vuk ili medvjed kojega ja nisam osobno  proučavala. Moj posao nije online istraživanje u kvazi-znanstvenom metauniverzumu niti podnošenje izvještaja dužnosnicima RENove. Uostalom, otkada je korporacija kojoj ti tako vjerno služiš preuzela upravljanje Zavodom i Zelenom zonom, ja tamo više nemam što tražiti. Moje mjesto je u divljini, na Risnjaku i Velebitu, ili, ako ti tako ljepše zvuči, u sektorima 4 i 8 Zelene zone europodručja Croatia. Makni mi se s očiju, idem se istuširati!“

Što češće!

Nek u spremniku bude municije puno.

Nekad pojedinačno.

Nekad opet rafalno.

Nek ljudi padaju.

Nek budu pogođeni odmah!

Bez ranjavanja, molim!

Rat ljubavi, za smiraj čovječanstva.

Nek otpočne!

Sada!

Kraj

Odreći se svega

Čega još?

Biti iskren

I izgubiti sve

Kazna

Na koju pristajem

Vrijedilo je

Toliko znam

Možda si htjela drukčije

Normalnije

No nismo mi bili od toga

Jer nam nije u prirodi

Ma kakve bile tuge, jadi i boli,

I na ranama najveća zrna soli,

Znaj da nisi sama –

  Uvijek te netko puno voli.

Možda to ne vidiš, a možda je i preslab,

Da tu istinu ogoli. I uvijek se za te moli.

Ma kakva bila distanca fizička,

I prevrtljiva balanca psihička,

Znaj da nisi sama –

Uvijek te netko promatra.

Možda svojom mišlju, možda i s neba,

Ma i kad ti njegova pomoć najviše treba.