Književnost
St. George
Autor PERUN
Prijevod Ivan Dadić i Esther Patten
In old and dark days, from Frankish lands came God's embassador Gottschalk into the land of Croats to serve knez Trpimir. It was a land of young and mighty people who came from distant lands into their promised land. With them came their own gods. Gottschalk learned from Trpimir that Perun hided in the ancient oak forest; thus he decided to bring the light of Christ to him. „Bring me to Perun“ he whispered to his white horse and so they went through dense forest.
As they went more inward the branches grew thicker and thicker, shading the mighty sun. Birds song was more silent with each step they took till they heard it no more. Not long since their entry into the kingdom of silence they saw Perun clad in his armour, covered with wild hair and beard, leaning on a biggest oak tree. One would not notice him if sun rays were not piercing through treetop and falling on his armour. As he noticed Gottschalk his right hand grabbed the hammer and on his left hand lightning sparkled.
Mate Vodarević: MOJ DID
Mate Vodarević: ČAST ŠIMICE KARAMATIĆA
Ivana Turudić: Mao u Beogradu
Moj je otac dobrano prevalio osamdesetu i još je nevjerojatno znatiželjan. Donosim mu često knjige iz knjižnice, nabavljam kako znam i umijem da mu zadovoljim interese, čak ih još i proširim. Poznavajući ga mogu zamisliti glad za znanjem gimnazijalca koji je rado čitao njemačke knjige na gotici i koji je zbog nedostatka sredstava za školovanje završio u željezničkoj školi u Beogradu. Moj se otac teško školovao i nije se mogao baviti onime što ga je najviše zanimalo. Zato od mirovine koristi priliku i čita, čita.
Pričao mi je o tim beogradskim godinama, o kazalištu i njegovim prvacima, o Mariji Crnobori i Viktoru Starčiću, o utakmicama i starim prijateljima od kojih su mnogi bili u istoj situaciji. Dobivali su stipendije da se školuju za tada nepopularno zanimanje pa bi onda po trojica skupili novac i svakome jedan mjesec šivali odijelo u salonima u knezmihajlovoj gdje su se odijevali tatini sinovi. No, moj je otac dio stipendije slao i doma, jer njegovi kao seljaci nisu imali gotova novca. Bio je u Beogradu kada je dobio vijest da mu je otac umro.
Dominik Tomić: Laudetur
Dominik Tomić: Lacrimae filiī prodigi twitteri
#sagrješenje
Objava, podjela, rasprava – blok,
prijava, zabrana, nategnut srok
u tlapnje se slijeva.
Tek blaži ga Stock.
Dominik Tomić: Habito
Dominik Tomić: Fragment prošlih vremena
Matej Tolić: ĆAĆA
Davor Stipan: Tišina ima oblik stvari
Još kao dijete, htio sam imati vilu u Toskani. Zapisivali smo razne stvari u one dječje dnevnike: najdraži film, boja, pjesma, simpatija iz ulice ili škole, buduće zanimanje i želje. Netko je želio bicikl, jahtu ili Ferrarija. Netko, pak, obitelj, puno novca ili jednostavno sreću. Ja sam, eto, želio ni manje ni više nego toskansku vilu.
Nisam znao gdje je Toskana, ni što je vila, no negdje sam ju vidio. Valjda na jednom od onih talijanskih filmova ili TV serija koji su se često prikazivali u poslijepodnevne sate. Tu sliku iz ranoga djetinjstva jasno pamtim – poslijepodne, kada Mediteran nakratko utihne nakon ručka, a na ekranu valoviti pejzaž čijem zelenožutom tepihu kontrast daju tek tamni i vitki čempresi uz cestu koja vodi do vile. Ne znam zašto ju pamtim. Znam samo da sam htio da je moja.
Sada su dječje snove zamijenila nešto razboritija maštanja. Ipak, još mi šapuće to dijete koje me ne napušta. Nemam vilu u Toskani, ali imam trajekt do Ancone, imam glazbu, imam boje vinograda i aromu limuna. Imam talijanske puteve pod nogama. Jedan takav odveo me u Pienzu.
Davor Stipan: Katulova opomena
Rosnim jutrom širi se oštar zadah konjske balege. Štale konjičkoga kluba pod mojim prozorom. Nad zelenim poljima Padske nizine rađa se dan za kojega ću mnogo kasnije saznati da ću ga pamtiti po njoj.
Villafranca je maleno naselje antičkoga podrijetla, o čemu svjedoči još uvijek koliko-toliko sačuvan ortogonalni raster gradskih ulica. Zgodno mjestašce za sve posjetioce obližnje Verone zbog jeftinijega smještaja. U istočnom dijelu grada nalazi se solidan restoran La Greca. Sinoć sam ukusni fritto misto nadopunio intenzivnim i trpkim okusom Valpolicella. Krasni crni nektar od prezreloga grožđa venetskih vinograda.
Ona je jela... ne sjećam se. Valjda pizzu, kao i obično. Uz Coca-Colu. Strašne stvari nam radi macdonaldizacija kulture.
Sunce je nježno hlapjelo posljednje kapi rose na putu za Lago di Garda. Najveće jezero u Italiji, podalpski ledenjački dragulj i prirodna granica između melodičnoga Veneta i napirlitane Lombardije. Voda se blago ljeska pod toplim nebom. Usidrene barke svoja tijela prepuštaju mekoj igri jedva primjetnih valova.
Igor Petrić: Stan
„Ovaj pogled. Samo pogledajte. Dajte. Priđite prozoru i pogledajte rijeku kako mirno teče. Ovo nećete naći nigdje. Ovakva se prilika ne propušta. Ova cijena i popust za gotovinsko plaćanje ili kredit. U redu je. U redu. Ako se odlučite, vjerujte, nećete pogriješiti“ – ponavljao je agent za nekretnine.
„Jutro na istoku, večer za zapadu“ – ponavljao je i ponavljao, neumorno pokušavajući obraditi klijenta na sve moguće načine. Možda nije znao. Nije pitao. Nije mislio ništa… Možda, jednostavno nije imao vremena upoznati klijenta… (?) To mu je posao i OK. Sve pet. Sve u redu. Posao je posao, no… mogao je unijeti i malo više žara u sve to. Barem na početku. Možda bi se sjetio. Možda? Sad je gotovo. Zaboravio je i nema veze. Možda zbog jutra ili činjenice da je posljednji dan u mjesecu. Pitanje je može li se tako prodati i obična čaša vode pustinjskom ratniku koji je, recimo, prije dva dana popio zadnji gutljaj, zadnju kap uoči odlučujuće bitke ili svemirskom putniku kojem je voda isparila nakon što se previše približio Suncu. Može li se voda prodati ribama? Može li…?