Pogubio sam sve fotografije iz Mantove. Film s očeva starog ruskog fotoaparata razvio sam u jednoj zadarskoj radnji nedaleko „četiri kantuna”. Ipak, nije mi žao izgubljenih slika. Sjećanja su uvijek zanosnija. A sjećam se dosta toga...

Primjerice, „mini Sv. Donata” na Piazzi delle Erbe (tako sam zvao rotundu Sv. Lovre), prelomljenih lukova franjevačke crkve u predvečerje, neergonomskih čučavaca u kafiću pred Sv. Andrijom te, dakako, Mantegninih iluzionističkih freski u Cameri degli Sposi.

Neobično mi zadovoljstvo pruža kopanje po vlastitim uspomenama. Rijetko kopam po licima ljudi, koliko god ih volim promatrati. Još rjeđe po razgovorima i temama kojih se i ne sjećam, pa nemam po čemu kopati. Uostalom, nikad nisam volio previše razgovarati. No kopati po freskama, kontraforima (koji u Italiji nisu ni blizu onima francuskima), golubovima na trgovima i boji neba koja se, kakve god nijanse bila, uvijek tako skladno stapa s obrisima talijanskih gradova – to mi je najdraže. To čak nije ni kopanje, već posve jasna prisutnost.

Mantegna: Padova, Verona, Mantova ime je izložbe koja je 2006. godine postavljena u nekolicini umjetničkih ustanova a koja je proslavila 500. godišnjicu smrti velikoga slikara. Osim u Vicenzi, noćio sam u potkrovlju hotela Mastino u Veroni. U potkrovlju s pogledom na rimsku arenu.

Kada razmišljam o Mantegni, čija sam djela satima proučavao u brojnim dvoranama talijanskih muzeja, prvo što mi padne na pamet jest pala San Zeno. A drugo – glas profesora Emila Hilje sa zadarskoga Sveučilišta: „desni anđelčić pred Bogorodičinim nogama svira lutnju. To je d-mol, ako se ne varam.” Kada si samo zamislim ispraznost većine današnje umjetnosti koja svoje želje upražnjava nagonski, a promišljanje likovnoga djela svodi na bezlično mudrovanje lišeno i najmanje vrijednosti, bude mi loše. Pala San Zeno, osim što te zgrabi i uvuče u Božansku Istinu, još ti i svira. U d-molu. Tužnom akordu.

Kako i ne bi kad će ti, Marijo, mač probosti dušu – kako tvrdi proročanstvo starca Šimuna pri Prikazanju Gospodinovu. A Ona, svake hvale dostojna, puna tuge gleda mimo promatrača. Mimo mene. Majčinska bol je neizmjerna, no „iz krvi i bola niknut će cvijeće” – sjetih se lijepe naše domoljubne dok stojim pred Njom u Palazzu della Gran Guardii u Veroni.

Iz smrti će niknuti Život.

Jahve je pastir moj: ni u čemu ja ne oskudijevam.

Odjednom se prostorom prolomi piskav zvuk alarma. Suviše sam se približio lijevomu anđelčiću do Bogorodičinih nogu, kako bih se uvjerio da on stvarno ugađa svoj instrument. Zaista je tako. Čak je i prignuo uho. Vitka kustosica me upozori s hinjenom strogoćom.

Čim se udaljila uzdignuta nosa koji reže oblake, a što je svojstveno svim čuvaricama ovdašnjih muzeja, htjedoh se opet približiti Mantegni te ponovno aktivirati alarm samo kako bih vidio malo iskrene nervoze na njezinomu lijepom licu.

No, zovne me prijatelj, vrijeme je za večeru. Ponekad sam k'o dijete.

...

Ranom zorom zaputili smo se prema jugu. Za Mantovu.

Plavičasta koprena vodene pare nadvila se nad Lago Inferiore. Stižemo pred ulaz Palazza del Te. Još nema gužve. Milozvučan cvrkut u krošnjama zelenih topola. Fini snopovi sunca griju mi lice.

Hvala Ti za noćni mir i za svjetlo novoga dana, Gospodine.

Giulio Romano, toskanski slikar i arhitekt, posljednje godine svoga života proveo je u Mantovi. Upravo je on projektirao i djelomično oslikao palaču na južnomu rubu grada, koja se smatra jednom od najranijih primjera manirističke arhitekture u Italiji. Tipična, rekao bih, Sanmichelijeva rustika pročelja koja skriva izuzetno linearan odnos građevnih jedinica i hortikulturalnoga uređenja ove ladanjske rezidencije.

No skriva, ovom prilikom, još nešto. Mantegnino Oplakivanje Krista. Kako li je samo teško riječima izraziti svu genijalnost i ljepotu ovoga ulja, koje je stiglo iz milanske Brere.

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Sunce je već u zenitu.

Polaže svoje tople ruke na ulice aristokratskoga grada. Upravo onako, da se zasjenjeni pješački trijemovi u podnožjima urbanističkih sklopova čine još tamnijima. U takvom se kontrastu o podnevu često može uživati u nekolicini gradova Lombardije, Veneta i Emilie-Romagne. Bologna, Ferrara, Padova, Mantova... Sve ih odlikuju elegantni trijemovi u prizemljima, najčešće svjetovnih, građevina. Oni danas kriju različite butike, suvenirnice i živopisne osterije.

„Pa ovdje nikako ne možeš pokisnuti!” primijeti prijatelj dok hvatamo jedini slobodan stol u restorančiću na Piazzi Andrea Mantegna. Nešto ranije smo razgledali izuzetno rješenje Case Mantegne koja kombinira kružni atrij unutar masivnoga kubičnog bloka.

Dok čekamo jelo, pomislih – Andrea nad Andreom. Pred nama je bazilika San Andrea čije se pročelje nadvija nad Piazzom. Veličanstvena simfonija oblika Leona Battiste Albertija. Takav sklad, takva promišljenost, takva umjetnička istančanost. Nisam dugo izdržao. Naglo sam ustao jurnuvši kroz portal.

Pod golemim bačvastim svodom presvučenim pozlaćenim kasetama, kleknuo sam pred svoga Boga. Ovo su najljepši trenutci moga života: kada pod divnim djelima ljudskim, koja slave Alfu i Omegu, zadrhtim u molitvi. Svaki detalj ovoga renesansnog dragulja istovremeno me i nadimlje i umiruje. To je uvijek tako kada sam u kući Oca. Kapnula je suza na hrastovo klecalo. Kakva milost. Isuse, uzdam se u Tebe!

Sveti Andrija, ti si bio prvi koji je prepoznao i slijedio Jaganjca Božjega. Pomozi mi da naučim nositi svakodnevne križeve bez prigovora.

Alberti je, poput brojnih drugih talijanskih stvaratelja, bio i teoretičar umjetnosti. Čak i više od toga, bio je homo universalis – svestrani čovjek renesanse. Valja pročitati njegove rasprave O umijeću građenja, O kiparstvu i O slikarstvu, kako bi se shvatio doseg njegova znanja i utjecaja na umjetnost i stvaralaštvo toga vremena. Neki autori smatraju da je svojim nazorima o ljudskoj prirodi kao mješavini zvjerskih i anđeoskih obilježja, utjecao i na velik broj ondašnjih književnika, između ostalih i na Marina Držića.

Grob našega Dubrovčanina je u obližnjoj Veneciji, u Basilici dei Santi Giovanni e Paolo.

Vraćajući se za stol još jednom zastanem pred pročeljem. Toliko volim tu harmoniju klasičnih oblika, da mi se Gaudi sa svojim vratolomijama po Barceloni i načičkane čipke dresdenskoga Zwingera (kojemu sam se nekoć divio) učine degutantnima. Ne znam... Jednostavno je tako.

Nismo pretjerali. Agnoli in brodo – tradicionalno mantovsko jelo od tjestenine, punjene mješavinom svinjetine i govedine te pileće jetrice u bistroj pilećoj juhi. Malo kasnije, prhku sbrisolonu s bademima začinili smo slatkim desertnim vinom Torcato iz Vicenze koje inače ne volim, no uz ovaj ukusni desert se jednostavno veže.

Zaljubljeni par golubova skrio se u svjetlarnik nad pročelnim zabatom. On hvata nju. Ona se pretvara. Tobože nezainteresirana. On, valjda misleć' – koja luda, nestane u oštrom letu za ugao prema štandovima Piazze Sordello. Ona se trenutak nećka. Eto je već za njim. Puno se može naučiti iz igre dvaju lombardijskih golubova.

Potjerala ga njezina koketna manipulacija. Potjeran je bio i Shakespeareov Romeo iz Verone upravo u Mantovu, nakon što je ubio Tybalta, dok je sudbinu tragične Gildine ljubavi u Rigolettu Giuseppe Verdi također smjestio u Mantovu.

Ručak sa Svetim Andrijom.

Betsaidski ribar, brat Šimuna Petra, „Prvopozvani”, svoje je posljednje počivalište pronašao u grčkomu Patrasu. Brojne crkve nose titular prema ovomu apostolu. Među inima, i moja župna crkva na Sućidru u Splitu. Inače, ovaj ružnjikavi kvart dobio je ime po sv. Izidoru. Od predromaničke crkvice iz 9. stoljeća ostali su očuvani samo nadvratnik i ulomak zabata oltarne pregrade, koji se čuvaju u Muzeju grada Splita.

Gradnja mantovanske bazilike započela je po nalogu Ludovika III. Gonzage u 15. stoljeću, na mjestu staroga benediktinskog samostana od kojega je ostao samo zvonik. Gonzage su gospodarili Mantovom od kasnoga srednjeg vijeka sve do početka 18. stoljeća, kada grad biva pripojen Austriji. To je jedna od brojnih velikaških obitelji koje su čvrsto vladale talijanskim gradovima, osobito tijekom plodonosnoga renesansnog razdoblja. Mantegna je njihove članove, s profinjenom sceničnošću i minucioznom portretistikom, prikazao na freskama u obližnjemu Castellu di San Giorgio.

Fina talijanska gospoda u bijelim košuljama visokih kragni i bež lanenim hlačama navire iz susjednih uličica. Drže se po dvoje-troje.

U Italiji se rijetko može naići na domaće sredovječne parove koji bi zajedno odlazili na gastronomsku okrjepu. Uglavnom se gospoda drže zajedno, baš kao i gospođe. Ima nešto posebno u tome. Ni dame niti muškarci se ne vole šepuriti suprotnim spolom virkajući tko ih gleda, kao što je često slučaj na našoj, sve manje profinjenoj, a sve više vulgarnoj splitskoj rivi. Tako sam se uklopio u ambijent ispijajući slatki Limoncello s dobrim prijateljem sa studija. Moj pradjed je bio Talijan. Dolje s juga čizme, iz osunčane Kalabrije.

Mantova je s tri strane okružena jezerima koja se pune vodom iz rijeke Mincio. Da, to je onaj lijevi pritok rijeke Pad, na čijim se obalama svojevremeno utaborio strašni Atila i odustao od svoga pohoda na Rim kada je papa Leon I. Veliki hrabro istupio pred njega rekavši mu: „U ime Božje, vrati se natrag, napusti Italiju i pođi u svoju domovinu!”

...

Topla ljetna večer. Zuje komarci nad vodama Mincija. Kroz tihu noć klizim prema Vicenzi.

Još nije prekasno. Veselim se hladnoj Birri Moretti pred počinak.

Odnijeli su nas razgovori.

U sitne sate sjetih se Vergilija. Pisao je o legendi o postanku Mantove, prema kojoj je grad dobio ime po mitskoj grčkoj proročici iz Tebe – Manto, kćeri vrača Tirezija.

Onako zanesen, što ljepotom poodmakloga dana a što Morettijem, zatražim ključ na recepciji hotela te ljupkoj gospođici izrecitiram Danteove stihove iz prvoga pjevanja Pakla koje prozbori Vergilije u „mračnoj šumi”:

Već nisam čovjek; bjeh u dane svoje,

a roditelji, lombardijsko pleme,

iz Mantove mi bjehu obadvoje. 

„Buona notte Signore”, uzvrati mi ona službeno.