- Thank you for your attention. We…

Suzdržan pljesak prolomio se skupinom.

- We'll have a half-hour break. Muster station is here. Enjoy the town!

Uz nekoliko rukovanja i zahvala za odlično izlaganje, Radivoj se uputio prema stubištu uz župni dvor. Odložio je svoju šibenku, narančastu kapu s crnim bovulima, i otpio iz Cetine. Poslužitelj je užurbano prolazio između stolova poslaganih po stubama, dvoreći skupinu veselih Slovaka.

- Rade, koja ti je to već danas?

- Evo, upravo završija s drugon.

- Želiš li što popit, pojist? – dobacio je više u prolazu, ulazeći u restauraciju.

- Ne triba, Zvone… Jesi čuja? – doviknu nadajući se da je zapuh povjetarca ponio njegove riječi u blagovaonicu.

Nalaktivši se, naslonio se na gornju stubu i prepustio podnevnomu suncu. Ne sjeća se je li ubio oko ili se samo žmireći kupao u jutarnjem suncu, no probudio ga je iznenadni trzaj u cjevanicu.

- Prepáčte, pane… - ispričavao se okrijepljeni Slovak.

- Ništa, ništa, sve u redu.

- Prosím, nenahnevajte sa…

- Everything is ok. No problem. – pokazao je palcima gore i ustao, više dramaturgije radi.

Slovak je pružio ruku i pružio korak niz stube kako bi sustigao prijatelje, koji su već namještali kadar pred pročeljem katedrale.

- Zvone, koja je ura?

- Podne manje pet! – ispali i ne osvrćući se.

Istegnuvši leđa, u maniri reumatoidnih didova (uz pokoji olakšavajući Uh!), naslonio se na balustradu urešenu visećim penjačicama i promatrao prizore koji su se odigravali podno dvora.

Omanja skupina Korejaca (a iskustvom ih je naučio raspoznavati od dalekoistočnih im susjeda) namještala je, sukladno stereotipima, Samsung za savršeni sebić. Ili nisu bili zadovoljni okinutim slikama ili njihovom količinom, pa su izvadili, kako bi njegova nona rekla, šćap, za savršenu sliku ispred šibenskog dragulja. S druge pak strane trga, podno kipa, roditelji su sa zanimanjem čitali napise s info ploča, dok su djevojčica i dječak zadovoljno lizali sladoled. Mali Janez je, doduše, imao potrebu bockati oca po leđima, no ovaj se nije dao smesti u tim rijetkim trenutcima kulturnog prosvjećivanja.

Tražio je u tomu mnoštvu i članove iz svoje skupine, svoje izviđače, kako im je tepao, no pretpostavio je da se većina izgubila u kalama i okolnim kafićima, zalogajnicama i prodavaonicama. Ipak, neke poznate njuške motale su se trgom.

- Alo, Rade! Kako je, ide li? – dobacila je neka žena mašući.

Kimnuvši, uzvrati uzmah, premda od sunca ne mogaše prepoznati ljubaznu namjernicu.

Uto se prostorom prolomi suzvučje katedralnih zvona, uslijed kojeg se svekoliko komešanje počelo smirivati. Odmjereno se prekriživši, poče zboriti Anđeosko pozdravljenje, kako je već naučio na prvopričesničkom vjeronauku od sestre Fortunate. Dok je molio, pomalo nesabran, u mislima je odlepršao u petnaesti vijek. Turiste su zamijenili radnici, kamenoklesari i rijetki prolaznici u smiješnoj odjeći, a, mjesto komešanja, trgom se prolamao tucaj čekića i dovikivanja užurbanih radnika. U jednom trenutku, nakon nekog neodređenog uzvika, simfonija je počela jenjavati, a dotad pogrbljeni kamenoklesari i uspuhani radnici uspraviše se i sklopiše ruke. Iz jednog se hrapavog  grla prolomi:

- Angelus Domini nuntiavit Mariae:

- Et concepit de Spiritu Sancto! – odvrati mnoštvo u isti glas.

Prizor se odigravao toliko stvarno da na trenutak pomisli kako je doista i uronio u one slavne dane, kada je njegov imenjak, pod ravnanjem Nikole Firentinca, zidao buduću baziliku i resio ju lukovima i vijencima. Istinabog, scenografija i likovi jesu bili plod njegove mašte, no prizor kao da se odigravao sam od sebe. Kao da je izgubio nadzor nad osobnim imaginarijem, odluči se prepustiti tom skazanju što se uprizorilo, kao da je ono kakva poruka od Anđela Božjega.

Ne mogaše procijeniti koliko je već vremena prošlo u tom svojevrsnom stanju onkraj svijesti, no odjek Ave Marie s usana molitelja jačao je, u svojevrsnom crescendu sa zasljepljujućom svjetlosti koja se s rubova vidnog polja širila ka središtu, razmjerno ubrzavajućim otkucajima srca.

Sve se prekinu u tili čas, kad se prenu uslijed navale hladnoće.

- Čoviče, Rade, jesi dobro? Udarilo sunce malo, a?

- Fala, Zvone, ka bratu. – odvrati tek češući se po vratu.

- Judi smo, grišimo. – dobaci, već koračajući ka stolu gladnih Nijemica.

I, kao da je znao, nadoda – Pet manje kvarat.

Zahvalno kimnuvši, spusti se niz stube na podjednako užurbani trg.

Prošetavajući se, razmišljaše o iskustvu što ga je maloprije doživio. Je li ono bilo tek plod uma ili je bilo i duhovne prirode? Koliko li se odista onoga odigralo u javi, a koliko onkraj zbilje? Pogledom je prolazio po ljudima što ga okruživahu, nastojeći iščitati što im je na pameti. Nailazio je uglavnom na kulturu trenutka – zadovoljno lizanje sladoleda, naslikavanje u oskudnoj odjeći i položajima upitne doličnosti, nezainteresirano pogledavanje u unutrašnjost katedrale, pentranje po izbočinama njezinih bočnih brodova. Prelazio je, poput kakva škanjca ili sokola, svjetinom, nastojeći naići na kojega istinskoga opažača, komu bi pogled caklio udivljenjem.

Iz te ga je sanjarije prekinula obitelj, koja je zamolila za sliku. Po naglasku bi ih smjestio u Poljake.

Namještajući okidač, pitao se je li se to kršćanstvo, ono vojujuće, gorljivo, onaj očaravajući Angelus, zagubilo u toj velebnoj Europi ili se ta stara dama zasitila njega?

- Niech pana Bóg błogosławi.

- Dziękuję! – odvrati uz smiješak, nesiguran u svoj izgovor.

U tom trenutku pomisli kako u onoj molitvi možda ipak ne bijaše usamljen.

Tek što je Poljakinja kojoj je vraćao fotoaparat pokazala na sat, pročisti grlo, natakne svoju šibenku i podigne ruke spremajući se, poput kakva pastira, okupiti svoje stado.

I tek što se Jakov oglasio za prvi kvarat, nasmije se toj svojoj nemuštoj usporedbi.