Gledati prema zvijezdama sa žudnjom za spoznajom njihove biti, tim misterioznim bićima koja nas motre iz daljine, moguće je na Zapadu samo za osobe ispunjene faustovskim duhom. Taj duh nastanjiv je samo u onome u kome konstantno raste Genij, dok Genij može biti samo onaj tko jača u sebi muškost onako kako je istu spoznao Otto Weininger u svom prometejskom podvigu naslovljenom „Spol i karakter“.

Apokaliptične slike porušenih njemačkih gradova u savezničkom bombardiranju na kraju Drugog svjetskog rata su sigurno dobro poznate. Možda najupečatljivije su one iz Dresdena i Kölna. Napose možda ona iz Kölna gdje u okolici čuvene katedrale odnosno Kölner Dom, koji je okružen ruševinama gdje se ne vidi ni jedan cijeli krov. Iako se o tome tek potiho pričalo i uglavnom izbjegavalo konkretno nešto osuditi i progovoriti, slike su kao dokument vremena ostale. Brojne tragedije koje su stanovnici tih gradova doživljavali su uspjele ipak sačuvati sjećanje na te teške trenutke sve do danas.

Antun Gustav Matoš je jedan od onih čije ime upisano zlatnim slovima u povijesti hrvatske pisane riječi. Nemjerljiv je njegov doprinos hrvatskoj književnosti. Svojim je novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama zaslužio je epitet najznačajnije osobnosti hrvatske moderne. Ono što plijeni pažnju uz vrhunsko književno stvaralaštvo je i njegova politička aktivnost. Na političkome planu, premda nije bio član niti jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. U ovom tekstu ćemo prezentirati nekoliko njegovi misli tj. kako je on to vidio Hrvatsku, ali i društvo u kojem je živio. U svojim genima imao je germanske i mađarske korijene po mami i baki, a po muškoj strani je vukao "tvrde" gene iz Cetinske krajine. Čini se da je sa svih strana pokupio samo najbolje što je iznjedrilo. Ukoliko ćemo gledati njegovo političko promišljanje, jednog čvrstog pravaša okrenutog europskim vrijednostima. Matoš je bio veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija stavila u zapećak.

Tko je Ričard?

Izmišljeni dvojnik Enija Meštrovića, Ričard, na izborima za gradonačelnika Zadra dobio je 23,49 % (5913 glasova) te je sa 700 glasova razlike ostao bez mogućnosti drugoga kruga, dok je za njegovu listu glasalo 21,85 % Zadrana. Enio Meštrović već duži niz godina izvodi različite performanse, najčešće utjelovljen u liku Ričarda, te je svojim uspjehom na izborima privukao pozornost cjelokupne javnosti. Nastavno na Ričarda, tj. Enija Meštrovića i njegovo kulturno-umjetničko djelovanje (KUD Bleke i Konji) u ovomu se članku povlači kratka paralela prema krizi rimskoga društva i njegov kasniji raspad, koju je izvrsno prepoznao satiričar Petronije Arbiter.

Mitologija ima svoju podlogu u zbiljskim činjenicama kroz kolektivno pamćenje koje ih umota u lijepi celofan fikcije. To je svojevrsna nadogradnja istine u viši stupanj istine, one koja govori o idejama. O tome sam razglabao dosta u svom blog eseju „Istina kao vrhovno načelo povijesti kao znanosti i distinkcija od kolektivnog pamćenja“ pa se ne ću ponavljati ovdje. Umjetnost je najbolji medij za stvaranje takvog sjećanja i upravo je TV serija „Deadwood“ dobar primjer stvaranja mitologije američke nacije kao nacije Divljeg Zapada, nacije potomaka agresivnih Europljana koji su otišli osvajati novi svijet.

„Za Dan žena SSHDKI (Studentska sekcija Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa, op. a.) organizira projekt na kojem ćete saznati kako je to biti žena u znanosti!“ Objava, odnosno najava mrežnog predavanja slikovno je popraćena znanstvenicom, u bijeloj kuti, sa zaslonikom u ljevici i uzdignutom desnicom na ljubičastoj pozadini s naslovom: „Ms. or Mrs.? Dr.“ (Gđa ili gđica? Dr. (sc.)). Oglašavačka dovitljivost, dvoličnost ili oboje? Iako se čini kao svjetonazorsko pitanje, prije je pitanje onoga što se u vremenima „bijelih muškaraca na položaju moći“ nazivalo zdravim razumom i logikom, koji su se nerijetko uzimali i za istoznačnice. Zdravorazumski je ne uzimati spol znanstvenika čimbenikom u procjeni njegovog znanstvenog rada i takva je praksa ustaljena na Zapadu (a to će reći i u Hrvatskoj) već desetljećima.