200 godišnjica smrti Napoleona I (3): Bonaparte u Egiptu
U tijeku priprema Bonaparteove vojne u Egiptu, čiji je tadašnji namjesnik bio Hercegovac Ahmed paša Džezzar, Francuska se obratila Dubrovniku sa zahtjevom unajmljivanja nekoliko brodova namijenjenih za prijevoz četa (ožujak 1798.); Dubrovnik ih je isporučio, izazivajući time negodovanje generala Bradyja, austrijskoga zapovjednika Kotora (66). Nedugo nakon zauzimanja glavnoga grada Egipta, Kaira, Bonaparte se uskoro našao zarobljen u svojoj tekovini, uslijed uništenja francuske mornarice od engleske eskadre kod Abukira. Odonda se Bonaparte trebao brinuti za opskrbu svoje vojske, posebno s robom čija je nabava nedostajala u Egiptu.
200 godišnjica smrti Napoleona I (2): Bonaparteova prosvjedna nota Austriji o Dubrovniku
Nakon austrijskoga zaposjedanja Dalmacije, pronijela se (netočna) glasina prema kojoj je austrijska vojska zauzela i Dubrovnik, tada poznatiji u Francuskoj po latinskom imenu grada, Raguse. Stoga su francuski opunomoćenici, Bonaparte i Clarke, uputili prosvjednu notu austrijskim pregovaračima (29. 7. 1797.): „Ako su potpisani opunomoćenici Francuske Republike bili iznenađeni time što su se čete Njegovoga Carskoga i Kraljevskoga Veličanstva dočepale, suprotno sadržaju leobenskih preliminara, i prije zaključenja konačnoga mira, Istre i Dalmacije, ne mogu kriti njihovo krajnje čuđenje saznanjem da su te iste čete zauzele Dubrovačku Republiku; prosvjeduju izrično protiv uništenja rečene Republike i nadaju se da će N. V. Car, (...), osjetiti nemogućnost drugih sila, i posebno Francuske Republike i Otomanske Porte, da s ravnodušnošću promatraju okupaciju neutralne i samostalne države, koja se nije nikada i nikako uplela u sadašnji rat, i ne sumnjaju da će Njihove Ekselencije austrijski pregovarači pridonijeti svojom moći da Njegovo Veličanstvo daje najskorije naloge da se te čete povuku iz područja Dubrovačke Republike“ (56).
200. godišnjica smrti Napoleona I (1): Njegovi odnosi s Hrvatima
GLAVNE OSOBINE NAPOLEONOVE VLASTI U HRVATSKIM ZEMLJAMA
Ove godine navršila se dvjestota godišnjica smrti Napoleona Bonapartea (1769. – 1821.) koji je proširio granice i utjecaj Francuske kao nikada prije u prethodnih 1000 godina nakon Karolinškoga Carstva, do hrvatskih zemalja na istočnoj obali Jadrana (1806.) i sve do desne obale Save (1809.). Ove je hrvatske povijesne pokrajine, odnosno krajeve s hrvatskim starosjedilačkim pučanstvom (Dalmaciju, Dubrovnik, Boku kotorsku, Vojnu i civilnu Hrvatsku, Istru) sjedinio (donekle) prvi put nakon nekoliko stoljeća razdvajanja u tvorevinu zvanu „Ilirske provincije“ (1809. – 1813.), koje su uključivale i zapadni dio Koruške (s dijelom bavarskoga Tirola), Kranjsku, Gradišku, Goricu i Trst, premda je Napoleonova izričita namjera bila zapravo uspostaviti kopnenu vezu Dalmacije s Italijom, stvoriti obrambeni teritorijalni pojas na granicama svojih posjeda u Italiji, proširiti kontinentalnu blokadu i otvoriti novi trgovački put s Istokom (1), bez dalekosežnih etnografsko-političkih pobuda.
Daj mi moju lipu, daj mi moju kunu
– Znaš li da će nam plaća iznositi 982 eura kada uđemo u eurozonu? Zvuči tako jadno i tužno… – reče Ljubušak otpijajući gutljaj kave i zureći u šalicu.
– Da, ne znam što je nedostajalo kuni? – nadoda njegov kolega iz ureda, Imoćanin.
Treći kolega, isto pravnik, zaposlen u banci, Zagrepčanin te pobožni pratitelj ekonomskih trendova, duboko uzdahne i otpije gutljaj zelenoga čaja.
Dokle(n) šutnja?
Godina sljednica 2021.-e, u kojoj je obilježena pedeseta godišnjica Hrvatskoga proljeća, petstota godišnjica Marulićeve smrti, Godina čitanja i Marulićeva godina, nije mogla neukusnije početi. Tragikomičnu, samoironičnu i u potpuni neumjesnu „epizodu” Matice srpske i njezin svojatački „kratki izlet” (oprosti mi, Antune Šoljane) u dubrovačku književnost, nikoga tko se imalo razumije u suvremenu hrvatsku stvarnost nije mogla iznenaditi, niti najmanje. Silina znanstvene, stručne i književne građe koja pobija srbijansku grabež za hrvatskom baštinom i kulturom trebala bi samo biti poticaj hrvatskoj diplomaciji (bolje rečeno, „diplomatiji”) i vlasti na odrješito djelovanje. Naravno, mentalitet Hrvateka, u kojemu je hrvatsko društvo i cijela politička nazovi-elita uronjena pogodovao je mlakom odgovoru, pokojoj diplomatskoj „notici” bez sluha i plahim odgovorima nekolicine „visokih dužnosnika”.
Heureka ili Što sam shvatio pišući pismo
Prije nego krenem u ikakva razglabanja i teoretiziranja o vrlo jednostavnom zaključku vlastite introspekcije, izreći ću taj jednostavan zaključak odmah. Pišući pismo shvatio sam da sam naprosto poglupio. Shvatio sam da mi je najednom postalo iznimno teško dočarati čuvstva koja me prožimaju taj tren ili koja želim općenito iskazati bez korištenja skraćenica i emoticona. Shvatio sam da jedva zadržavam smislenu strukturu govora, te da naprosto ne uspijevam kazati nešto humoristično bez da ispadnem čudan. I najbanalniji zaključak, tako sam užasno neuredan.