DOOM za videoigre predstavlja nešto poput rođenja Krista ili nekog ekvivalentnog epohalnog događaja u povijesti, u pogledu da uistinu bez velike zadrške možemo povijesni razvoj PC igara razdijeliti na period prije Dooma i poslije Dooma (Anno Doomini). Utjecaj Dooma na mikro i makro kozmos videoigara je zapanjujući i predstavlja nešto puno više od zbroja njegovih dijelova. Njegove očigledne inovacije u pogledu tehničkog razvoja medija u kontekstu prvih naznaka pravog trodimenzionalnog prostora (puno supstancijalnjeg od njegova prethodnika, Wolfenstein 3D, kojeg se u ovom kontekstu može opisati poput nekog proroka koji prethodi Kristu) i rafiniranja gameplayja FPS žanra, također i značajnog komercijalnog uspjeha, su samo prve kapi kiše u nadolazećoj oluji kultnog fenomena u koji se pretvorio Doom, oluji koja ni dan danas ne jenjava.

Što se događa u BiH ?

Mislim se kako otvoriti ovu temu, a da što manje pokažem frustracije odmah u prvoj rečenici, ali to je gotovo nemoguće. Bosna i Hercegovina tavori već trideset godina u korupciji, lošoj ekonomskoj situaciji okovana neriješenom prošlošću. Nekako se stječe dojam da se ne mrda ni milimetra naprijed. Kao zadnju potvrdu tom narativu gledamo, čitamo i slušamo proteklih mjeseci takozvane političke vođe triju naroda i njihove medije, koje izravno ili neizravno financiraju, kako bulazne o nekom ratu i raspadu. Ti isti, ako ćete imenom, su Dragan Čović, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović i njihovi poltroni koji imaju obraza nakon svega opet pričati o zlu.

U jednom bavarskom gradiću u okolici Münchena na mjesnom groblju stoji natpis , „Ein Folk was seine Toten nicht ehrt, ist nicht wert zu leben“ ili u prijevodu, narod koji ne poštuje svoje mrtve nije vrijedan življenja. Dok ovo pišem nalazimo se u mjesecu kada izražavamo poštivanje i potičemo sjećanje na jednu od najvećih tragedija našeg naroda u cjelokupnoj povijesti. Govorimo, naravno o gradu heroja, Vukovaru.

Gdje smo podbacili?

Prolog

Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo? Pitanja su koja od iskona muče homo sapiensa, a možda i neandertalca. Odgovore na ova pitanja pokušavaju nam dati teolozi, filozofi i znanstvenici. O tom razmišlja, odgovore traži i ostali obični puk kroz milenija povijesne zbiljnosti. Narodi svih rasa i kultura na ova pitanja traže odgovore. Kad bi čovjek bio samo fizičko biće u ovom materijalnom svijetu, tada bi odgovori na ova pitanja bili lagani, precizni, kratki i jezgroviti. Mogli bi se potkrijepiti relevantnim znanstvenim teorijama (veliki prasak) i znanstvenim činjenicama (Charles Darwin, O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije). Dakle:

Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo?

Odgovori:

Dolazimo iz svemira. Zvjezdana smo prašina. Putujemo u neizvjesnu budućnost s planetom Zemlja i dijelimo njenu sudbinu. Konac je, pak, neupitan - vratit ćemo se u svemir odakle smo i došli.

U jutarnjim ljetnim satima u parku kraj kipa Juriju Gagarinu sjedio je, pomalo nervozno, momak u ranim 30-tim godinama. Sastao sam se s njim uz kavu u papirnatim šalicama, i zamolio ga da i meni smota jednu cigaretu. Meni ga je uputio član udruge Obnova, s kojim je on bio u kontaktu jer je imao gomilu ideja o tome što se može učiniti za boljitak Hrvatske. Odmah je, vidno opterećen, započeo govoriti o svojoj osobnoj tragičnoj prošlosti kako ne bih saznao od nekoga drugoga, na što sam ga prekinuo i rekao mu da sve već manje-više znam od drugih ljudi, no to me ne zanima, ono što mi je bitno jest naš međusobni odnos – uzajamno poštovanje i držanje dane riječi!

Pandemija koronavirusa uspjela je ostvariti ono što nisu ni ratovi, pa čak ni neki prijašnji virusi, poput španjolske gripe – doslovno je zaustavila našu svakodnevicu. U jednom trenutku nismo smjeli ni napuštati domove. Da nam je to netko rekao samo par mjeseci ranije, vjerojatno bismo ga ismijavali, ali eto, dogodilo se. I od tog trenutka, htjeli mi to priznati ili ne, svijet se promijenio. Svaki naš socijalni kontakt podsvjesno se promijenio. Čudno bi bilo da je sve ostalo kao prije, s obzirom na mjesece bombardiranja raznim informacijama iz kojih se više nije moglo razlikovati istinu od laži. Najbolji su primjer maske. Na početku su neki stručnjaci tvrdili da nam ne pomažu, a drugi pak da su obvezne i da ih moramo nositi. Sve smo to saslušali i na svoj način interpretirali, ali došli smo do trenutka kad nam je već postalo normalno imati masku kad smo u prodavaonici i čudno nam je ondje vidjeti nekoga tko je ne nosi.