Prije nego krenem u ikakva razglabanja i teoretiziranja o vrlo jednostavnom zaključku vlastite introspekcije, izreći ću taj jednostavan zaključak odmah. Pišući pismo shvatio sam da sam naprosto poglupio. Shvatio sam da mi je najednom postalo iznimno teško dočarati čuvstva koja me prožimaju taj tren ili koja želim općenito iskazati bez korištenja skraćenica i emoticona. Shvatio sam da jedva zadržavam smislenu strukturu govora, te da naprosto ne uspijevam kazati nešto humoristično bez da ispadnem čudan. I najbanalniji zaključak, tako sam užasno neuredan.

„Ljudi su najbolji kad je najgore” klasična je rečenica vanzemaljskih, životinjskih i inih ne-ljudskih personifikacija čovjeka iz popularne kulture, a koju smo i mi sami ljudi preuzeli kao mantru, makar je njeno utemeljenje u stvarnosti dvojbeno.

Čovjek je zagonetka s kojom se susreću i svećenik, i liječnik, i znanstvenik, i sudac i umjetnik. Pa ipak je, držim, glumcima najteže proniknuti u to tajanstvo čovjeka jer oni su ljudske personifikacije ljudi ili, točnije, ljudi koji personificiraju druge ljude, bilo osobenjake bilo tipske likove, a ponekad, kad scenarij zahtijeva, i sebe. Glumiti čovjeka zasigurno je smjelije od biti čovjekom, no danas je sve češće teže reći prelazi li življenje u oponašanje i obratno.

Hrvatska estrada je od početka 2000-ih godina obilježena nasrtajima političke, medijske kulturne ljevice na slobodu stvaralaštva i umjetničkog izražavanja. Tu se prije svega ističe primjer afera nastalih oko lika i djela Marka Perkovića Thompsona koji u sukobu s ljevicom nije izgubio, ali i dalje je meta progona i cenzure. Najbolje tome svjedoči činjenica da je njegove hitove praktički nemoguće čuti na najvećim hrvatskim radijskim postajama iako je jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji može napuniti Maksimir i Poljud, pa čak ni na radijskim postajama koji se hvale da puštaju najbolju domaću glazbu. No, unatoč nemoći da ga se zaustavi, da se zabrane Čavoglave i njegova nacionala hard rock epika s elementima folklorne glazbe, ljevica bi odmahnula rukom tvrdeći da je to ionako seljački pjevač koji nastupa za seljake zadovoljavajući tako vlastiti urbani snobizam i vlastite neuspjehe u kulturnom ratu kojeg već godinama vode protiv Thompsona i njegove publike.

Jezik naš hrvatski^[1]

Živimo u vremenu brzih promjena u svim segmentima ljudske djelatnosti. Te promjene često idu u pogrješnom smjeru. Krše se sve moguće norme - socijalne, moralne etičke, pravne, vjerske i konačno, ali ne manje važno, jezične norme. Hrvatski standardni jezik, kao uostalom i drugi jezici, normiran je. Standard je stvar dogovora, koji se onda primjenjuje i poštuje. Kolokvijalni ili govorni jezik nekog područja može se, dapače preporučljivo je, lokalno upotrebljavati radi očuvanja kulturne baštine nekog kraja. Kad se govori službeno, kao i između obrazovanih pojedinaca, iz raznih krajeva Lijepe Naše, treba govoriti hrvatskim standardnim jezikom, koji je uređen jezičnim normama. Međutim, što danas čujemo na svim video i glasovnim medijima? Jezične norme masovno krše sve tako zvane elite - političke, kulturne znanstvene, akademske pa naravno i obični iliti mali ljudi i žene.

Neću reći da je nešto današnji problem jer mnoge boljke modernog čovjeka  bile su boljke čovjeka otkad je čovječanstva, ali danas je iznimno naglašen problem lijenosti u razmišljanju. Mnogi inteligentni i pronicljivi ljudi koji pamte mnoge informacije i mnoge delikatne detalje iz neke nauke nikada ne zastajkuju nad svojim opusom znanja i prežvaču ih. Taj manjak mudrosti mogao bi se opisati kao nepoznavanje vlastite filozofije, ali vrlo dobro poznavanje vlastite frazeologije. Fraze i doskočice ponavljaju se s naivnom vjerom kao da su one promišljene i smislene, a pala ljudska narav koja odveć često bira lakši put, priklanja se njima jer je lijena staviti ih na kušnju razuma.

DOOM za videoigre predstavlja nešto poput rođenja Krista ili nekog ekvivalentnog epohalnog događaja u povijesti, u pogledu da uistinu bez velike zadrške možemo povijesni razvoj PC igara razdijeliti na period prije Dooma i poslije Dooma (Anno Doomini). Utjecaj Dooma na mikro i makro kozmos videoigara je zapanjujući i predstavlja nešto puno više od zbroja njegovih dijelova. Njegove očigledne inovacije u pogledu tehničkog razvoja medija u kontekstu prvih naznaka pravog trodimenzionalnog prostora (puno supstancijalnjeg od njegova prethodnika, Wolfenstein 3D, kojeg se u ovom kontekstu može opisati poput nekog proroka koji prethodi Kristu) i rafiniranja gameplayja FPS žanra, također i značajnog komercijalnog uspjeha, su samo prve kapi kiše u nadolazećoj oluji kultnog fenomena u koji se pretvorio Doom, oluji koja ni dan danas ne jenjava.