DE AUCTORE

Aristotel (384. – 322. pr. Kr.) je starogrčki filozof, znanstvenik i polihistor, „jedan od najvećih mislilaca antike koji je u svojim djelima obuhvatio praktički sve znanje svojeg vremena“^[1] filozofskim okvirom čija su počela sjedinjena u odrednici aristotelizma, a koji je odsudno utjecao na razvoj europske i svjetske znanstvene i filozofske misli.^[2] Kao i u brojnih kolega, životne okolnosti u velikoj su mjeri usmjeravale njegovu misao, kao što su i društveno-politička, povijesna i kulturna gibanja utjecali na prihvat ili odbacivanje pojedinih njegovih ideja, koncepata, ali i cijeloga aristotelizma.

U prethodnom eseju - Odakle dolazimo, što smo i kamo idemo – pokušao sam odgovoriti na ova pitanja. Koliko je to bilo uspješno kliknite na poveznicu i provjerite. U tom eseju izbjegao sam teža filozofska pitanja o tome što je čovjek. Sada to neće biti moguće. Morat ću se upustiti u teološko-filozofske aspekte i tako pokušati nešto suvislo napisati, a da ne proturječim teološkim dogmama, znanstvenim dostignućima i konačno zdravom razumu, pa da i obični puk to razumije. Težak zadatak. Vidjet ćemo što će od ovoga ispasti. U svakom slučaju znanstveno objašnjenje nećemo dobiti. Ostaju nam samo svete knjige pojedinih religija; prvenstveno Biblija i Kuran. Naravno, i filozofska naklapanja.

Uvod

Naše damice svog su tijela gospodarice. Doduše, neke od njih, kao na primjer jedna saborska zastupnica, neće da bude damica, ona je drugarica. Damica il' drugarica, svejedno je, važno je da su one svoga tijela gospodarice. Eh, tu imaju pravo, od tineiđerica pa sve do sijedih gospođica. Jesu one gospodarice, ali svojeg, a ne i tuđeg tijela.

Nisu damice pa ni drugarice izmislile taj izraz, tu sintaktičku skupinu riječi ili za one, visoko naobražene, koji vole strane riječi, tu sintagmu. Naš vrli Iva Pavunčec stalno je ponavljao da je on svoga tela gospodar, zanemarujući bračne dužnosti prema sirotoj, dobroj, vrijednoj, pametnoj, doduše i malo hromoj Roži. Zašto, pita se Roža? Valjda u kući nisu imali ogledalo. Kravica Rumenka prestala je mlijeko davati, najela se tuđe djeteline dok je Iva u hladu zadrijemao. Napuhala se kravica Rumenka, a Jakob, Ivin otac, morao ju je zaklati da spasi što se još spasiti dalo. Valjda su se tada i mesa najeli jer očito hladnjaka još nisu imali. Sve nam je to lijepo ispričao Slavko Kolar u svojoj nagrađenoj i nagrađivanoj noveli Svoga tela gospodar.

Kratki naslov objašnjava maćehinski odnos države prema Petrinji u posljednjih 17 mjeseci od potresa. Zapravo taj isti odnos traje posljednjih 27 godina, od završetka Domovinskoga rata. Ista meta, isto odstojanje je očito mantra svih aktera hrvatske političke scene koji su nesretnim područjem Banovine protutnjali. Iako svijet i Hrvatska imaju većih problema od obnove, ili mi se barem tako čini, dopustit ćete mi da u ovom tekstu budem lokalpatriotski nastrojen i objasnim polazišnu tezu. 

Brojimo 17 mjeseci od potresa, a puno pomaka na području Petrinje nema. Odnosno, ako slušate predsjednika Vlade, ministre ili pak gradonačelnicu grada onda je s proljećem obnova „procvjetala“. Kao da živimo u nekom paralelnom svemiru ili su dotični izgubili dodir sa stvarnošću. Ministri „padaju“ kao cigle s oronulih fasada, novi traži dodatno vrijeme za upoznavanje resorom, ali Petrinja vremena odavno nema. Kao pijani milijarderi razbacuju se brojkama, ali ih realnost na terenu pobija. No, krenimo redom. 

Vjerujem da je barem netko od mlađih čitatelja doživio – kao što je većina nas starijih koji smo odrasli u bivšemu ateističkom sustavu – da u školi ili u nekoj drugoj prigodi razgovora sa ljudima drugoga svjetonazora, i od strane tih istih ljudi bude istaknuta nespojivost vjere i suvremene znanosti. Naime, oni smatraju da je vjera nešto zastarjelo, nešto što se protivi „zdravom“ razumu i nikako se ne slaže sa suvremenim znanstvenim spoznajama. Pri tome kao argumentaciju najčešće spominju slučajeve poput Galilea, Giordana Bruna i dr. koje je čak i Crkva rehabilitirala priznajući pri tome svoju pogrješku. Zapravo se taj sukob svodi na jednostavno pitanje: postoji li Bog ili ne? Prema materijalističkom mišljenju, pojednostavljeno rečeno, postoji samo ono što se može percipirati našim ljudskim osjetilima ili izmjeriti instrumentima. 

Nedavno objavljeni rezultati popisa stanovništva izazvali su velik šok u hrvatskoj javnosti. Rezultati su pokazali da je hrvatska populacija pala ispod brojke od četiri milijuna. Ta brojka od četiri milijuna bila je poput neke psihološke barijere koja je činila razdjelnicu između relativno prihvatljivoga stanja i katastrofe. Probijanjem te psihološke razdjelnice svima nam je postalo jasno s kakvim se demografskim problemima suočavamo i koliko je naša demografska slika uistinu loša.