Uvod

Naše damice svog su tijela gospodarice. Doduše, neke od njih, kao na primjer jedna saborska zastupnica, neće da bude damica, ona je drugarica. Damica il' drugarica, svejedno je, važno je da su one svoga tijela gospodarice. Eh, tu imaju pravo, od tineiđerica pa sve do sijedih gospođica. Jesu one gospodarice, ali svojeg, a ne i tuđeg tijela.

Nisu damice pa ni drugarice izmislile taj izraz, tu sintaktičku skupinu riječi ili za one, visoko naobražene, koji vole strane riječi, tu sintagmu. Naš vrli Iva Pavunčec stalno je ponavljao da je on svoga tela gospodar, zanemarujući bračne dužnosti prema sirotoj, dobroj, vrijednoj, pametnoj, doduše i malo hromoj Roži. Zašto, pita se Roža? Valjda u kući nisu imali ogledalo. Kravica Rumenka prestala je mlijeko davati, najela se tuđe djeteline dok je Iva u hladu zadrijemao. Napuhala se kravica Rumenka, a Jakob, Ivin otac, morao ju je zaklati da spasi što se još spasiti dalo. Valjda su se tada i mesa najeli jer očito hladnjaka još nisu imali. Sve nam je to lijepo ispričao Slavko Kolar u svojoj nagrađenoj i nagrađivanoj noveli Svoga tela gospodar.

Dakle, Iva je kriv što su izgubili jedinu kravicu, obiteljsku hraniteljicu. On je kriv, on štetu mora popraviti, Rožu oženiti. Cura je sedam godina starija, k tome još i malo šepava. Otac Jakob i majka Bara tu su neumoljivi, a Ivin djed Markan bez šalice toplog mlijeka ni usnuti ne može. Rožin otac Jure imućan je seljak, lijepi miraz kćeri će namiriti. Od njega je Jakob iskamčio najbolju kravicu, a i 4000 forinti dobro će im doći.

Nije Ivi pomoglo ni stalno ponavljanje da je on svoga tela gospodar, bar ne u pravnom smislu, jer mu je Roža kao žena ostala i dalje. Snašao se lijepi momak Iva. Našao je on udovicu, za potrebe svoga tela hraniteljicu. Pokuša sirota Roža ljubavnim napitkom Ivu privući. Batinama je Iva poduči. Brani Jakob dobru i vrijednu snahu, a ona sirota zavapi: Pusti da me tuče da makar tako osjetim da sam njegova žena. Žalosno, ali cijela će ova priča tužna i žalosna biti.

Poslije ovako opširnog uvoda možemo se složiti da je svako ljudsko biće, oba spola i svi rodovi, svoga tijela gospodari, ali što je sa drugim tijelom u majčinoj utrobi? Reći da to nije tijelo, da to nije subjekt nego objekt, da će tijelo subjektom postati tek kad se rodi, proturječi svim pravnim normama od antike pa do danas. Proturječi svim znanstvenim, moralnim i etičkim dostignućima i kao što je nedavno rekao jedan mladi simpatični čovjek u TV emisiji peti dan, podsjeća nas na mračno doba kad su se lažnim bogovima prinosile ljudske žrtve.

Znam ja za čime će neke damice, a posebno drugarice, odmah posegnuti, pa zato isprve naglašavam da će se ovdje razmatrati slučajevi kad zdrava žena sa zdravim plodom, žena koja nije silovana, nego je svojevoljno na seks pristala, odluči u 10. tjednu nakon začeća prekinuti trudnoću. Hedonizam i egoizam nažalost postali su životna maksima ili narodnim jezikom rečeno, sladostrašće i sebičnost naše je počelo. Zlorabe se pojedinačni teški medicinski i psihološki slučajevi za promoviranje vlastitih nehumanih, neetičkih, hedonističkih i egoističnih stajališta.

 

Pravni pogled

Pogledajmo najprije pravne norme koje reguliraju prava djeteta, rođenog i nerođenog – zigota^[1], embrija^[2] i fetusa^[3].

U antici i rimskom pravu imamo pravnu normu:

Nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de eius commodis agitur.

(Zametak se smatra već rođenim ukoliko je riječ o njegovim interesima.)

Ni u antici nije bilo sporno je li u utrobi žene živo biće, nerođeno dijete, pravni subjekt. Tom živom biću osiguravaju se sva nasljedna prava. Kad mu se kao subjektu prava osigurava nasljedno pravo, ne može mu se uskratiti pravo višeg reda, pravo na život i svesti ga u pravni objekt. Sve se to događa u vremenu kad je znanost pa tako i medicina bila na neusporedivo nižoj razini od današnje.

Konvencija o pravima djeteta (1989.) koja u svojoj preambuli ponavlja odredbu Deklaracije o pravima djeteta (1959.):

Imajući na umu da su, kako je naznačeno u Deklaraciji o pravima djeteta, 'djetetu, zbog njegove tjelesne i mentalne nezrelosti, potrebni posebna zaštita i skrb, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu prije i nakon rođenja'.

U Ustavu RH, članak 21. piše:

Svako ljudsko biće ima pravo na život.

U Zakonu o nasljeđivanju, članak 214. piše:

(1) Ako se očekuje rođenje djeteta koje bi bilo pozvano na nasljedstvo, ostavinski će sud o tome obavijestiti tijelo nadležno za poslove skrbništva.

(2) Ako tijelo nadležno za poslove skrbništva drukčije ne odredi, o pravima još nerođenog djeteta brinut će se jedan od njegovih roditelja.

Dakle, u Republici Hrvatskoj jedna pozitivna pravna norma (Zakon o nasljeđivanju) štiti nasljedno pravo nerođenog djeteta, smatra ga subjektom prava, a druga (Zakon o zdravstvenim mjerama…) ne štiti njegovo veće pravo – pravo na život, jer ga smatra objektom, nakupinom stanica. Zar to nije pravni apsurd.

Propis koji uređuje kada se može u Hrvatskoj izvršiti pobačaj, ubiti nerođeno dijete, jest Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, NN 18/78, 88/09, član 15. zakona:

Prekid trudnoće je medicinski zahvat. Prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća. Nakon isteka deset tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim zakonom.

Zakon je donesen 1978. godine za vrijeme SFRJ, preuzet je u zakonodavstvo RH i nema ni jedne dopune ili izmjene. Nitko, ni jedna vlada, nije se usudila mijenjati, dopuniti i ažurirati nedorečeni zakon, neusklađen s drugim zakonom pa i s Ustavom RH. Ostalo je sve do danas na proturječnim tumačenjima, iako je Ustavni sud RH ustvrdio da je zakon u skladu s ustavnim odredbama. Zar nije Zakon o nasljeđivanju, gdje je nerođeno dijete pravni subjekt, u proturječju sa Zakonom o zdravstvenim mjerama…, gdje se nerođeno dijete degradira na pravni objekt. Opće je mišljenje da je Ustavni sud politička institucija sastavljena od nekompetentnih pojedinaca čije su odluke politički, a ne pravno utemeljene. Ustavni suci biraju se na temelju dogovora HDZ-a i SDP-a po čudnim kriterijima pa umjesto istaknutih pravnih stručnjaka u Ustavni sud uhljebljuju se i isluženi nepopularni političari s osrednjim ili lošim stručnim referencama. Neću ih imenovati, izguglajte ih sami skupa s njihovim biografijama koje su dane kao poveznice.

Za ovaj tekst bilo bi previše ulaziti u tumačenje i analizu usklađenosti ovih zakona s Ustavom i Međunarodnim konvencijama. Najjači argument za zagovarateljice i zagovaratelje pobačaja je činjenica da je pobačaj legalan u nizu zemalja koje su kao i mi ratificirale Konvenciju o pravima djeteta (1989.). Dakle, misle oni, kad mogu civilizirane zapadne zemlje ubijati nerođenu djecu, možemo i mi, a kad na tapet dođe demografija, već ćemo nešto izmisliti, dati ćemo šaku riže (kuna) pa će se iseljenici vratiti. Je, Malo Morgen. Za žrtvovanu djecu je, pa, Gute Nacht, zbogom i nikad više. Majke koje to učine, oni koji su im to dozvolili, mogu, pak, reći kao Scarlett O'Hara u romanu i filmu Zameo ih vjetar (Gone with the wind) sutra ću o tome misliti. Sjetit će se one i oni kad o tome budu polagati račune morali.

 

Biološko – medicinski pogled

Ljudsko biće nastaje oplodnjom jajne stanice; spajanje gameta^[4] suprotnih spolova; spajanjem jezgre spermija s jezgrom jajne stanice. Dok somatske (tjelesne) stanice ljudskog organizma imaju 46, spolne stanice imaju upola manje, samo 23 kromosoma^[5] Spajanjem spolnih stanica nastaje novi život s vlastitim genetskim kodom, sa svojim DNK programom koji nije ni očev ni majčin, nego jedinstveni kȏd novozačetog djeteta, jedne jedine oplođene stanice – zigote. Već samim činom začeća određen je spol djeteta koji ovisi isključivo o ocu, tj. je li oplodni spermij bio x ili y. Ako je spermij bio x rodit će se curica, a kad je to y, na svijet će doći momčić, ako im to majka dozvoli, ako ih abortionist ne ubije.

Razvijeni ljudski organizam ima oko 100 bilijuna (10¹⁴) stanica, a sve je počelo s jednom jedinom stanicom. Od elemenata otkrivenih u prirodi 60 ih je biogenih, odnosno onih koji izgrađuju živa bića. U živoj prirodi prevladava 11 biogenih elemenata: kisik (65%), ugljik (18%), vodik (10%), dušik (3%), kalcij (2%), fosfor (1%), kalij (0,35%), sumpor (0,24%), natrij (0,16%), klor (0,11%) i magnezij (0,035%). Oni izgrađuju 99% žive prirode.

Održavanje života ovisi o neprekidnoj izmjeni tvari i energije s okolinom. Sva živa bića, uključujući čovjeka, uzimaju i prerađuju tvari iz okoline kako bi izgradili nove spojeve te dobili potrebnu energiju. Na taj način tvari kruže u prirodi mijenjajući oblik i svojstva te povezujući živu i neživu prirodu.

Kod svakog izgrađenog organizma dnevno odumire ogroman broj stanica. Isto tako stvaraju se nove koje ih zamjenjuju. Taj proces nazivamo mitoza^[6]. Dakle, stalan je samo broj kromosoma, stalan je samo genetski kȏd - DNK. U materijalnom smislu samo smo šuplji i prazni atomi (vidi atomizam) ili prema teoriji struna samo privid, gdje nekakve sićušne strune komplicirano titraju i taj privid stvaraju. Tko se o ovome želi dodatno informirati neka klikne na poveznice.

Razvojem zametka bavi se embriologija. 24 sata nakon oplodnje zigota se počinje dijeliti i iz jajovoda seli u maternicu. Treći dan nakon oplodnje jednostanična zigota postaje morula^[7], zametak od 16 stanica  koje brzo rastu i preraspodjeljuju se; zametak se ugrađuje u maternicu i zove se blastocista. Već pri kraju trećeg tjedna od začeća srce počinje kucati i čini da cirkulira krv. Krvna grupa može biti različita od majčine. Počinje se oblikovati neuralna cijev koja čini osnovu za razvoj mozga i kralježnične moždine.

U četvrtom tjednu nakon začeća oblikuje se lice – oči, uši i usna šupljina; rastu ruke i noge. Pri kraju sedmog tjedna nakon začeća fetus je pokretan; miče nogama, rukama dodiruje lice, razvijaju se spolni organi. U desetom tjednu nakon začeća embrij postaje fetus i razvija se veoma brzo. Svi organi su na svojim mjestima i rade svoj posao. Srce kuca, bubrezi izlučuju mokraću itd. Dakle, imamo potpuno formirano ljudsko biće, a majka može reći da je svoga tijela gospodarica i djetetu uskratiti pravo na život. Preuzeo sam s interneta slikovni prikaz abortiranog djeteta u 10. tjednu nakon začeća, tj. do termina do kada je pobačaj zakonom dopušten. Na slici su dijelovi raskomadanog ljudskog bića ubijenog u skladu sa zakonom. Jesu li gospodarice svoga tijela vidjele ovu sliku?

Pobačaj se vrši najčešće usisavanjem, citat:

Pri korištenju metode isisavanja vanjski otvor grla maternice postupno biva proširen, jedna šuplja cjevčica se unosi u nutrinu maternice s ciljem izvlačenja zametka putem isisavanja, izbacujući ga napolje. To se isisavanje vrši instrumentom sličnim kućnom usisavaču za prašinu, ali mnogo jačem. Smrt djeteta izazvana je drobljenjem ruku i nogu, a ostaci zametka budu pretvoreni u okrvavljenu masu.

Ugrožava li pobačaj zdravlje žene? Najstručnije izveden pobačaj može ugroziti zdravlje žene i učiniti je neplodnom. Što o tome piše pročitajte na ovoj poveznici, citat:

Pobornici pobačaja lažu ženama kada ih uvjeravaju da je zakoniti pobačaj samim time siguran. Međutim statistike pokazuju da je stvarnost sasvim drukčija. Mnoge žene koje sebi umišljaju da će pobačajem postići “reproduktivnu slobodu”, mogu postupno i definitivno izgubiti reproduktivnu sposobnost i ostati trajno neplodne. Koristeći i najbolje kirurške tehnike, u tijeku isisavanja i struganja, kada plastični i metalni instrumenti dolaze u doticaj sa nježnim tkivom maternice, može doći do povreda unutarnjih organa. Pa kad i ne dolazi do povreda, pobačaj može oštetiti imunitarni sustav.

Na ovoj poveznici možete još čitati o posljedicama pobačaja. Pobačaj nije sigurni kirurški zahvat. Tko pročita što piše u predloženoj medicinskoj literaturi, bit će mu jasno. Tko to ignorira, za njega lijeka i nema.

Tražimo odgovarajuću zdravstvenu skrb za reproduktivne organe žene, često će se čuti od zagovarateljica i zagovaratelja pobačaja. Zdrava žena sa zdravim plodom traži pobačaj i to naziva adekvatnom skrbi za zdravlje žene i njenih reproduktivnih organa. Dođe žena k liječniku i kaže da je pacijentica, a pacijenticom, ako abortus izvrši, tek će postati.

 

Etičko – moralni pogled; priziv savjesti

Priziv savjesti regulira Zakon o liječništvu, NN 121/03, 117/08, Članak 20.:

Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.

Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca.

Svaki liječnik prije promocije polaže takozvanu Hipokratovu prisegu (zakletvu). Tijekom povijesti ova se prisega često mijenjala, ali je na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine ustanovljen konačni tekst koji se danas koristi:

U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.

Corpus Hipocraticum je nastao u Staroj Grčkoj između 5. i 3. stoljeća pr. Kr., te je on u našoj kulturi izvorna točka svih liječničkih zakletvi i kodeksa. Radi se o 59 djela u kojima se govori o tadašnjim etičkim aspektima medicinskog rada. Njihovu okosnicu, kao i uzor za sastavljanje budućih liječničkih zakletvi čini Hipokratova zakletva:

Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze. Stoga ću učitelja ovoga umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, puočavat ću ih bez ugovora i bez plaće. Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju moja djeca i djeca moga učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugoga. Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda. Isto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. Neću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno."

Što, dakle, liječnici prisežu od davnine, stoljećima prije Krista. U antičkoj prisezi imamo:

…neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda.

U današnjoj prisezi liječnici prisežu:

Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka.

Je li utemeljeno - pravno, moralno i etički - tražiti od liječnika da prije nego započnu s praksom prisegnu jedno, a da u praksi rade drugo, grubo krše danu prisegu? Izgleda da jest i to u takozvanom naprednom, prosvijećenom i civiliziranom svijetu. O tempora, o mores! Uskliknuo bi slavni Ciceron, a trebali bismo i mi; tko zna do kada!? Pitajte Putina!

 

Nekoliko završnih rečenica

Naglasili smo u samom uvodu da ćemo raspravljati isključivo o slučajevima kad zdrava žena, koja nije silovana, koja nosi zdravi plod, a želi se tog ploda riješiti. Međutim, ima slučajeva kad je pobačaj kolokvijalno rečeno medicinski indiciran. Općenito govoreći to su slučajevi kad je ugrožen život i zdravlje majke, kao i kad postoje teška oštećenja i deformacije fetusa. To mora utvrditi stručno povjerenstvo u prvostupanjskom, a ako je potrebno i u drugostupanjskom postupku. Kad povjerenstvo zaključi da je pobačaj apsolutno potreban zbog gore navedenih razloga, a koje razloge bi još trebalo zakonski specificirati, tek tada se pobačaj može odobriti.

Ako se već odobrava pobačaj zdrave, ne silovane žene, koja nosi zdravi plod, tada se ne smije čekati 10. tjedan kad imamo potpuno formirano ljudsko biće sa svim organima koji su već preuzeli svoje funkcije. Možda će netko reći da žena često i ne zna da je trudna. Međutim, svaka žena bi trebala znati svoj menstrualni ciklus i biti svjesna da nakon spolnog akta može doći do začeća. Netko će opet spomenuti da veoma mlade djevojke malo toga znaju. Zašto ne znaju? Gdje su tu njihove majke? Kakav to odgoj su dobile? Što je s njihovom edukacijom? A što da se kaže o apstinenciji, a u krajnjoj liniji i prevenciji? Sladostrašće i požuda za neke je ponuda, švedski je to stol, pa uzmi što želiš, uzmi po volji, za posljedice ne haj, jer zakon je taj, koji odobrava pobačaj. Volim rimu. Lakše se pamti, a teže zaboravlja.

Jedan od mojih kritičara napominje da ljudi imaju libido, a životinje da ga nemaju! Kaže da sam i o tome trebao nešto napisati. Svega i svačega ljudi se domisle da opravdaju svoje i tuđe egoističke i hedonističke pobude. Dakle, libido je rezerviran samo za ljudska bića!? Što je libido? Na Hrvatskom jezičnom portalu za libido piše:

Psihofizičke manifestacije u vezi sa spolnim nagonom, spolni žar, spolna požuda.

Ne piše da se to odnosi samo na ljude. Ne piše ni u Hrvatskoj enciklopediji. Evo što o libidu piše u Wikipediji;

Termin se prvi put pojavljuje u petom pjevanju Danteovog Pakla, gdje susreće kraljicu Semiramidu, koju opisuje kao onu "koju libido dopušta svojim zakonom". Libido predstavlja ključni pojam unutar psihoanalitičkih teorija. Pojavljuje u spisima Sigmund Freuda 1894.

Kako se onda zove spolni nagon, spolni žar, spolna požuda koji tjera životinje na parenje pa i kad su u smrtnoj opasnosti, a nekim mužjacima to je i posljednji čin u životu, jer velika ženka bogomoljke manjeg mužjaka poslije spolnog akta jednostavno pojede. I nije to jedinstven slučaj u prirodi. Treba se najprije informirati, a tek potom diskutirati, pamet drugima soliti. Neznanje je velika opasnost, to će nas uništiti. Neki za to ne mare. Od molitve Oče naš prihvaćaju samo – Kruh naš svagdanji daj nam danas pa dalje po svome nastavljaju, a što će biti sutra nije me briga. Bit će ih briga, ali bit će kasno.

 

^[1] zigòta > biol. oplođena jajna stanica.

^[2] ȅmbrij > .biol. a. u sisavaca, organizam koji se razvija u maternici b. u užem smislu, zametak u prvih osam tjedana razvitka.

^[3] fétus > biol. organizam na početnom stupnju razvitka nakon oplodnje; zametak, usp. embrio.

^[4] gamèta > biol. ženska ili muška spolna rasplodna stanica.

^[5] kromosom > biol. mikroskopske, štapićaste strukture koje se nalaze u jezgri stanice organizma i koje prenose nasljedna svojstva.

^[6] mitóza > biol. dioba somatskih stanica, kroz sve generacije stanica broj kromosoma je stalan.

^[7] mòrula > biol. rani embrionalni stadij, kompaktna skupina embrijskih stanica nastala brazdanjem; slična dudu.