Nedavno objavljeni rezultati popisa stanovništva izazvali su velik šok u hrvatskoj javnosti. Rezultati su pokazali da je hrvatska populacija pala ispod brojke od četiri milijuna. Ta brojka od četiri milijuna bila je poput neke psihološke barijere koja je činila razdjelnicu između relativno prihvatljivoga stanja i katastrofe. Probijanjem te psihološke razdjelnice svima nam je postalo jasno s kakvim se demografskim problemima suočavamo i koliko je naša demografska slika uistinu loša. 

Ovakvim rezultatima najmanje su bili iznenađeni demografski stručnjaci. Demografi su na ovakav scenarij upozoravali desetljećima te govorili kako se bez aktivnih demografskih mjera situacija u Hrvatskoj neće promijeniti. 

Udruga Obnova povodom objavljivanja popisa stanovništva je odlučila provesti intervju s dvojicom demografa. U goste smo pozvali Tadu Jurića i Stjepana Šterca. S njim smo razgovarali o razlozima demografskoga posrnuća, mjerama kojima se demografska slika može promijeniti te modalitetima migracijske politike koju Hrvatska treba primijeniti kako bi se ublažio demografski pad. U nastavku teksta prenijet ćemo razmišljanja gore navedenih demografa i predstaviti mjere koje oni drže bitnima poduzeti. 

Tado Jurić

Tado Jurić profesor je demografije, političkih znanosti i povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i vanjski suradnik Fakulteta Hrvatskih studija na odsjeku Hrvatskog iseljeništva i demografije. Udruga Obnova je Tadu Jurića ugostila 31. siječnja ove godine na akademskoj večeri u prostorijama caffe-galerije Institut gdje je s Markom Raičem razgovarao o popisu stanovništva i demografskim problemima. Na samome početku razgovora Tado Jurić je naglasio kako ga brojke s popisa stanovništva uopće ne iznenađuju. Rekao je kako on već godinama upozorava da se Hrvatska nezapamćeno brzo prazni te je popis stanovništva samo potvrda stanja koje je demografima već dugo poznato. Također je izrazio sumnju u točnost brojke od 3.88 milijuna stanovnika. U razgovoru je naveo kako su studije UN-a pokazale da 1/3 Srba koji su prijavljeni da žive u Hrvatskoj zapravo žive u Srbiji. Također,  niz Hrvata koji žive u BiH fiktivno su prijavljeni u Hrvatskoj. Razlog za ovakvu praksu su socijalna prava koja oni mogu ostvariti kao hrvatski građani.

Da postoji velika diskrepancija između broja koji se nalazi na popisu stanovništva i stvarnoga broja mogu ukazati i studije koje govore o potrošnji vode po kućanstvima. Ako je u jednoj kući prijavljeno deset osoba, a potrošnja vode pokazuje da na toj adresi živi tek jedna, jasno dolazimo do zaključka da nešto nije kako treba biti, navodi Tado Jurić u nastavku razgovora. Također kao metoda detektiranja stvarnoga broja iseljenih iz Hrvatske može se upotrijebiti digitalna demografija. Praćenjem broja Facebook i Instagram profila na hrvatskom jeziku u Njemačkoj možemo detektirati koliko naših stanovnika uistinu živi u izvan Hrvatske. U tom kontekstu Tado Jurić navodi kako je 2019. godine u Münchenu bilo 60 000 profila na hrvatskom jeziku, a 2020. ih je bilo oko 70 000. 

Nakon detektiranja trenutnoga poražavajućega demografskog stanja Tado je govorio je o potencijalnim rješenjima za postojeće demografske probleme. 

Kao logično rješenje postojećih demografskih problema nameće se aktivna useljenička politika te nastavlja kako se trenutačno čini da Hrvatska nema nikakvu promišljenu useljeničku politiku. Za sada useljeničku politiku u Hrvatskoj provode poslodavci koji nakon micanja radnih kvota mogu uvesti neograničeni broj stranih radnika. Tako se provodi neselektivna migracijska politika, a podatci pokazuju da je manje od 1 % radnika koji su došli visokoga obrazovanja. Time se dobiva negativan efekt dolaska nisko obrazovane radne snage koja ovdje zarađuje svoju plaću, ali je u Hrvatskoj ne troši već novac šalje svojim obiteljima u matičnu zemlju. 

Također, migracijama se mijenja i narodnosna struktura stanovništva. Hrvatska je putem migracija samo prošle godine primila oko 70 000 stanovnika. Budući da se demografski bazen u BiH sve više prazni, u ovoj brojci od 70 000 sve više dominiraju državljani stranoga narodnosnog podrijetla. 

U nastavku razgovora Tado Jurić navodi kako se Europska Unija mora uključiti u rješavanje demografskih problema pred kojima se Hrvatska nalazi. Srednja i Zapadna Europa svojom ekonomskom snagom privlače stanovništvo s europske periferije (u koju spada i Hrvatska) te ne čini ništa kako bi omogućila preokretanje ovoga procesa. Primjerice, Njemačka privlači velik broj zdravstvenih radnika i medicinskih sestara. Zbog toga u Hrvatskoj kronično nedostaje liječničke skrbi što smo najbolje mogli vidjeti u vrijeme Covid pandemije. Hrvatska troši veliku količinu novca na školovanje ovih kadrova, koje zatim Njemačka potpuno besplatno dobiva. Rješenje bismo trebali tražiti u nekom vidu kompenzacije kojom bi se Hrvatska i ostale zemlje koje se nalaze u sličnoj situaciji obeštetile.

Stjepan Šterc 

Nakon Tade Jurića, u caffe-galeriji Institut udruga Obnova ugostila je Stjepana Šterca, jednoga od najpoznatijih i najprominentnijih demografa u Hrvatskoj. U razgovoru koji je s njime vodio Damir Kopljar, gost je ustanovio kako ga demografska situacija u kojoj je Hrvatska nalazi te brojke koje su prezentirane nakon popisa stanovništva uopće ne začuđuju. Štoviše, složio se sa svojim prethodnikom Tadom Jurićem i naglasio kako su stvarne brojke sigurno i gore te na popisu zasigurno ima fiktivno popisanih.

Navodi kako je on tvrdio da je još i za vrijeme popisa iz 2011. godine bilo oko 300 000 fiktivno popisanih stanovnika iz tri populacije. To su stanovnici koji imaju dvojno državljanstvo (dominantno su to stanovnici BiH), stanovnici koji ne žive u Hrvatskoj ali su ovdje prijavljeni (dominantno ljudi koji su nakon Oluje napustili Hrvatsku) te stanovništvo koje je dio recentnoga iseljavanja. 

Ono što je gosta posebno začudilo jest prirodno kretanje broja stanovnika, odnosno razlika između mortaliteta i nataliteta. Šterc navodi kako smo samo u 2021. godini imali više od 27 000 više umrlih nego rođenih stanovnika. Naglašava kako to treba zabrinjavati svakoga tko se bavi demografijom. U posljednje dvije godine Hrvatska je u prirodnom depopulacijom izgubila preko 50 000, a u razdobljuizmeđu 2011. i 2021. preko 170 000 stanovnika. Upravo je prirodni pad jedan dio najvažnijih faktora u padu broja stanovnika, a on ne čudi budući da je Hrvatska jedna od najstarijih nacija u svijetu. U trenutku kada neko društvo dosegne približno iste brojke populacije starije od 65 godina i mladoga stanovništva, postaje jasno da je društvo neodrživo. Uz to, Šterc iznosi zaključke UN-a koji govore da je jugoistok Europe demografski jedno od najranjivijih prostora na čitavoj zemaljskoj kugli. 

Imajući sve to na umu začuđuje da ne postoji neka razrađena i osmišljena demografska strategija. Politika se ponaša kao da problem ne postoji.

Drugi razlog za ovako drastičan pad broja stanovnika je veliko iseljavanje. Hrvatima je iseliti lakše nego drugim nacijama jer postoji višestoljetna tradicija iseljavanja iz domovine. Mi se trenutno nalazimo u četvrtom migracijskom valu koji je zahvatio Hrvatsku od početka dvadesetoga stoljeća, a posebno se intenzivirao nakon ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Kroz iseljavanje Hrvatska gubi najvrjedniji dio svoje populacije, a to je mlado obrazovano i fertilno stanovništvo bez kojega demografski oporavak nije moguć. 

Kao odgovor na demografske probleme Stjepan Šterc smatra da se trebamo okrenuti prema svojoj dijaspori i pokušati ih motivirati da se vrate u domovinu. Kao pozitivne primjere zemalja koje su to uspjele izvesti Šterc je naveo Izrael i Irsku. Te zemlje svoj razvoj temelje na ukupnoj populaciji tako da se bogatstvo iseljeništva stavlja u funkciju razvoja matične zemlje. Kod nas nije tako, iako svake godine Hrvati koji žive izvan Hrvatske u Hrvatsku pošalju oko 18 milijardi kuna. Šalju novac članovima svojih obitelji čime se u velikoj mjeri osigurava socijalni mir u Hrvatskoj. 

No iluzorno je očekivati da će se dijaspora sama od sebe vratiti u domovinu. Dijasporu na povratak treba potaknuti i tu se može puno naučiti od Irske. Onima koji se žele vratiti treba omogućiti da na lagan i birokratskih zavrzlama oslobođen način investiraju u domovinu. Također treba razmišljati o smanjenju prireza u prostorima koji su ispražnjeni kako bi se potaknulo doseljavanje stanovništva. Šterc pričajući o povratku dijaspore navodi kako povratak uvijek ide kroz investicijski model. Irska je to napravila tako da je svaku investiciju nekoga tko se odlučio vratiti u Irsku u idućih deset godina oslobodila poreza na dobit. Na žalost, u Hrvatskoj ne postoji razrađena politika koja bi išla u smjeru povratka iseljenika. To najbolje pokazuje Vladina mjera kojom se svakom povratniku nudilo 200 000 kuna. Ta mjera je ishitrena, nije promišljena i donošena je samo kako bi javnost imala dojam da Vlada nešto po pitanju demografskih mjera radi. 

Osim povratka dijaspore, Hrvatska mora donijeti i pronatalitetne mjere koje bi stimulirale ostanak obitelji u Hrvatskoj i rađanje što većeg broja djece. Kao pozitivan primjer ove politike može se uzeti otok Vir. U posljednjem desetljeću broj stanovnika ondje je porastao za 57 posto. Vir je i među otočnim rekorderima kad je riječ o porodiljnoj naknadi jer za prvorođenu bebu taj otok izdvaja 12, a za peto dijete čak 192 tisuće kuna navodi Šterc, te drži kako bi pod hitno trebalo na nacionalnoj razini donijeti strategiju koja će poticati demografski oporavak.