Prolog

Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo? Pitanja su koja od iskona muče homo sapiensa, a možda i neandertalca. Odgovore na ova pitanja pokušavaju nam dati teolozi, filozofi i znanstvenici. O tom razmišlja, odgovore traži i ostali obični puk kroz milenija povijesne zbiljnosti. Narodi svih rasa i kultura na ova pitanja traže odgovore. Kad bi čovjek bio samo fizičko biće u ovom materijalnom svijetu, tada bi odgovori na ova pitanja bili lagani, precizni, kratki i jezgroviti. Mogli bi se potkrijepiti relevantnim znanstvenim teorijama (veliki prasak) i znanstvenim činjenicama (Charles Darwin, O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije). Dakle:

Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo?

Odgovori:

Dolazimo iz svemira. Zvjezdana smo prašina. Putujemo u neizvjesnu budućnost s planetom Zemlja i dijelimo njenu sudbinu. Konac je, pak, neupitan - vratit ćemo se u svemir odakle smo i došli.

Ne samo da dijelimo sudbinu našeg planeta, nego na nju i djelujemo i to invazivno, agresivno i destruktivno. Zbog povećanog zračenja Sunca, Zemlja bi i inače postala ne-naseljiva za manje od milijardu godina. Za oko 5 milijarda godina, kad Sunce potroši svoje nuklearno gorivo – vodik – kad mu se ugasi nuklearna peć, kad prestane nukleosinteza, povećat će mu se volumen i postat će crveni div. Spržit će svoje unutarnje planete - Merkura i Veneru, a život na Zemlji postat će nemoguć. Kad Sunce izgubi svoj vanjski omotač postat će bijeli patuljak.

Velika je vjerojatnost da nećemo toliko čekati. Već u skoroj budućnosti naš sebični gen¹ mogao bi uništiti uvjete za život na svom jedino mogućem staništu. Mogao bi uništiti naš jedini dom ili učiniti ga, u blažoj verziji, neprikladnim za život. U mogućoj globalnoj kataklizmi minorni broj preživjelog puka vratio bi se u kameno doba.

Teološko stajalište

Čovjek je najsavršenije živo biće na Zemlji. (Bar bi trebao biti. Često je gori od divljih životinja. Nažalost.) On je ne samo fizičko, već i metafizičko, transcendentno, duhovno i društveno biće. Prema njemačkom filozofu Max Scheleru čovjek je sposoban prodrijeti do zadnjega temelja stvari i na kraju do apsolutnoga bitka, Boga. Zato će se postavljena pitanja razmatrat s teološkog, filozofskog i čisto znanstvenog stajališta. Teološki odgovori zasnovani su na dogmatskim tumačenjima pojedinih religija.

Odgovor na pitanja s teološkog aspekta potražit ćemo u Evanđelju po Ivanu, pogl. 1. redci 1-5:

¹U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.

²Ona bijaše u početku u Boga.

³Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.

⁴Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;

⁵ i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

 Evanđelist Ivan donekle se distancira od Isusove povijesne ličnosti i sadrži već razvijenu kristologiju koja Isusa smatra božanskim Logosom.

Novozavjetne knjige su na starogrčkom jeziku. Grčka riječ Logos u hrvatskom prijevodu je Riječ. Međutim, logos je znatno širi pojam. Logos (grčki λόγος), um, riječ, Božja riječ, govor, smisao, načelo, princip, zakon, red. U Heraklita logos je imanentan svemu postojećemu, on je kozmički princip koji uvodi poredak i umnost u svijet, kao što čovjekov um uređuje čovjekovo djelovanje.  Na temelju djelovanja logosa priroda je harmonija. U Platona i Aristotela funkciju logosa ima nous, u stoika logos je zakon svijeta, shvaćen kao božanstvo. Logos nam omogućuje da shvatimo principe i oblike, tj. on je aspekt našeg osobnoga rasuđivanja. Kršćanstvo logos shvaća kao Božji instrument u spasu svijeta, a u Ivanovu evanđelju logos  je sin Božji, tj. druga osoba Trojstva. Logos su kasnije usvojili kršćanski teolozi da označe Isusa Krista kao božanski logo. Imena gotovo svih znanosti izgrađena su prema grčkom leksiku i sadrže nastavak 'logia' koji se odnosi na   logotipe   o   nečemu   (logika,   psihologija, epistemologija, ontologija, aksiologija itd.).

Dakle, u početku je bio Bog na nebu - stalan, vječan, vanvremena i prostora. On je apsolutni bitak, on je Apsolut². On je početna točka iz koje sve ishodi. Mi smo u Njemu. Mi smo dio Njega i zato smo oduvijek i ostat ćemo zauvijek. On je i beskonačna, vječna i beskrajna Energija koja u velikom prasku stvara materijalni svijet. Odmah ćemo napomenuti da teorija velikog praska u svojoj biti nije u suprotnosti s učenjem Katoličke Crkve.

Polazeći s ovog stajališta, odgovor na sva tri pitanja je:

Kao Riječ Božja postojimo oduvijek i zauvijek vanvremena i prostora gdje nema ni prošlosti ni budućnosti jer sve je sadašnjost. Trenutno smo na proputovanju u ovom materijalnom svijetu.

Filozofsko stajalište

S filozofskog, pak, aspekta odgovori su transcendentni, često preopširni i nikad jednoznačni pa na kraju razumljiv odgovor i ne daju. Naravno da ne daju jer, pazite sad ovo:

Filozofija strogo gledano i nije znanost!

Kao što vidite u nazivu nema nastavaka logija (znanost, nauk). Riječ filozofija sastavljena je od dvije grčke riječi: philo³ – voljeti, ljubiti i sophia – znanost. Znači filozofija je voljeti (ljubiti) znanost. Filozof je, pak, ljubitelj znanosti (mudrosti).

U Hrvatskoj enciklopediji koju su pisali, recenzirali i lektorirali brojni doktori filozofije piše:

Filozofija (grčki φıλοσοφία: ljubav prema mudrosti), nastojanje oko temeljnog uvida u ono što jest poradi uvida samog. U širem značenju filozofija označuje čovjekovo sveukupno promišljanje o njegovu duhovnom odnosu prema zbiljnosti, Bogu, bližnjemu i samomu sebi, promišljanje o ispravnim načinima spoznavanja i praktičnoga djelovanja. Filozof nije samo onaj koji ljubi  mudrost, već i onaj koji istodobno ljubi taj jasan uvid (φıλόσο-φος). Zato se filozofija može razumjeti i kao način krjeposna života na temelju tog uvida i kao temeljni način čovjekova odgovornog odnosa prema svijetu, drugomu i prema samomu sebi.

Antički filozofi - Demokrit, Platon, Aristotel, Diogen, Heraklit, Euklid, Arhimed i drugi, a isto tako i novovjekovni - Descartes, Leibniz, Pascal, Kant i drugi, kao i naš velikan Ruđer Bošković, bili su ljubitelji znanosti, ali i svestrani znanstvenici. Bošković u svom kapitalnom djelu Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium), fiziku naziva prirodna filozofija. To radi i Newton u svom monumentalnom djelu: Matematički principi filozofije prirode (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica).

Ti filozofi su bili univerzalni znanstvenici. Voljeli su znanost, ali su je i poznavali. Znanost je bila jedinstvena i nije se klasificirala kao danas. Sada imamo klasifikaciju znanosti. Državni zavod za statistiku RH izdao je Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama (NN, br. 118/09., 82/12. i 32/13.) - KLASIFIKACIJA ZNANSTVENIH I UMJETNIČKIH PODRUČJA

I POLJA. Imamo 9 područja, svako s više polja i grana. Filozofija spada u područje humanističkih znanosti, polje filozofija i ima tri grane A, B i C. Danas filozofi nisu svestrani znanstvenici. Školuju se prema kurikulumu za jednu od tri grane. Daleko su oni od prije spomenutih svestranih znanstvenika. Studiraju, a mnogi na tome i ostaju, samo usku granu jedne od humanističkih znanosti. Zato se ne pozivamo na te filozofe, nego one prije spomenute.

Pogledajmo Kantova razmišljanja o tome - Što je čovjek. Immanuel Kant svoj kritički idealizam utemeljuje na tri filozofska pitanja:

1. Što mogu znati? (Kritika čistoga uma)
2. Što trebam činiti? (Kritika praktičkoga uma)
3. Čemu se smijem nadati? (Kritika moći suđenja)

Sva tri pitanja spajaju se u jedno: Što je čovjek? Puno je napisao, ali kratku, sažetu i jezgrovitu definiciju nije dao, kao uostalom ni drugi filozofi. Trebalo bi se nadugo i široko osvrnuti na moralne i etične principe kod čovjeka koji nužno moraju nadvladati naš sebični gen, a da bi se ljudsko biće bar donekle opisalo.

Ovom prilikom citirat ću jednog drugog velikana ljudske misli i djela – Blaisea Pascala. Sve ove velike filozofe posebno cijenim zbog njihovog doprinosa onome što danas zovemo prirodne znanosti, jer to je moja domena, a mogu slobodno reći i ljubav. Dakle, Pascal prijatelju piše:

Žao mi je što sam napisao ovako dugačko pismo, nisam imao vremena napisati kraće.

Što je ovim htio reći? Puno je lakše nešto razglabati i naškrabati nadugo i široko nego to sažeto, koncizno, enciklopedijski sročiti. Znam to dobro. Pišem tekst. Nabacujem na papir, odnosno pišem na računalu, ideje i misli. Formuliram ih i strukturiram, Kad sam gotov sažimljem tekst na trećinu, čak četvrtinu prvobitnog obima.

S filozofske točke gledišta uvijek mora postojati početna točka jer inače sve gubi smisao. Kako filozofi objašnjavaju početnu točku, ishodište svega, nešto što postoji samo po sebi i ničim nije uvjetovano, ostavit ću njima da Vam objasne. Osobno ne predlažem nikakve odgovore na postavljena pitanja s filozofskog aspekta. Ostavit ću to filozofima da o tome filozofiraju, a mi ćemo preći na znanstveni pristup.

Znanstveni pristup

Postanak svemira objašnjava se teorijom velikog praska. Razvoj živih organizama na Zemlji, pak, Darwinovoj teoriji evolucije. Veliki prasak (Big Bang) je najvjerojatnija znanstvena teorija o nastanku svemira. Događaj koji se zbio prije približno 13,8 milijardi godina. Otac teorije velikog praska je katolički svećenik Georges Lemaître. Veliki prasak nije eksplozija u nekom prostoru (svemiru) jer prostora još i nema. Postoji samo točka neizmjerne energije – singularitet⁴. Iz te točke stvara se današnji svemir. Stvara se prostor i vrijeme. Svemir se napuhuje slično balonu, a proces se zove inflacija, ne eksplozija, jer nema prostora gdje bismo mogli tu eksploziju smjestiti.

Veliki prasak nije jedina postojeća teorija stvaranja svemira. Međutim, samo se ta teorija može matematički objasniti. Za to je zaslužan američki znanstvenik ruskog porijekla George Gamow. Mogu se objasniti i matematički prikazati događaji koji slijede nakon Velikog praska, ali tek stanje poslije 10^–43 sekunda. Iz točke neizmjerne energije nastao je svemir, kozmos, univerzum, kako god ga nazivali, kojeg mi danas gledamo i koji se može definirati kako to piše u hrvatskoj enciklopediji kao:

Sveukupnost svih čestica i energija sadržanih u prostoru i vremenu. Objektivni svemir fizički je prostor u kojem je utvrđeno postojanje zvijezda i njihovih pratilaca složenih u veće strukture, skupove zvijezda, galaktike, skupove galaktika i superskupove galaktika (klastere). Utvrđeno je i postojanje nevidljive tamne tvari i za sada neobjašnjive tamne energije, koja utječe na opće ponašanje svemira⁵.

Slika 2 – Geološka razdoblja u povijesti Zemlje

Što mi ustvari danas gledamo? Gledamo u prošlost. Najbliža nam zvijezda Proxima Centaury udaljena je od nas 4,22 godine svjetlosti. Znači mi je vidimo ne kako ona izgleda u trenutku gledanja, nego kako je izgledala prije 4,22 godine. Kad bi se sad ugasila, mi bismo je gledali još 4 godine i oko 2,5 mjeseca. Prostim okom vidimo zvijezde naše galaktike; čak njih oko 6000. U nekom trenutku mogu se na vedrom nebu bez mjesečine vidjeti oko 2400 zvijezda jer gledamo pola nebeske sfere, a zvijezde blizu horizonta se ne vide. Prostim okom vidimo i pojedinačne zvijezda udaljene od nas tisuću svjetlosnih godina. Vidimo zvijezde kako su izgledale u doba hrvatskog kralja Zvonimira. Prostim okom vidimo i nama najbližu galaktiku. Zove se Andromeda (M31 ili NGC 224) po zviježđu Andromeda u kojem se nalazi. Od nas je udaljena oko 2,538 milijuna svjetlosnih godina. Dakle, vidimo je kako je izgledala prije više od dva milijuna godina. Vidimo je kako je izgledala u doba prvih homoida, naših dalekih predaka. To se razdoblje u geološkoj prošlosti Zemlje naziva pleistocen. Nas - homo sapiensa – još nema. Po Zemlji hodaju hominídi⁶ i prvi homòīdi⁷.

Teleskopima se vide i nebeska tijela nazvana kvazari – galaktike u rađanju - udaljena od nas preko 10 milijardi svjetlosnih godina, dakle oko 5 milijardi godina prije nastanka sunčevog sustava, tj. našeg Sunca, Zemlje i ostalih planeta. Gledamo praskozorje nastanka svemira. Promatranje zvjezdanog neba u stvari je pogled u prošlost - vremeplov.

Nedavno je otkriven kvazar iz ranog djetinjstvu svemira, samo 690 milijuna godina nakon Velikog praska. a to znači da je svjetlost sa spomenutog kvazara, koju danas opažamo na Zemlji, emitirana prije više od 13 milijardi godina.

Kao dokaz Velikog praska navodi se i pozadinsko zračenje koje nam u vidu elektromagnetskog zračenja dolazi kao šum iz svih dijelova nebeske sfere. Spektar je pozadinskoga zračenja neprekidan, a maksimum postiže u području mikrovalova (valne duljine oko 1 mm). Otkrili su ga Arno Allan Penzias i Robert Woodrow Wilson 1965. i ono potvrđuje teoriju velikoga praska prema kojoj mikrovalno pozadinsko zračenje (reliktno zračenje) potječe iz doba približno 379000 godina nakon velikog praska.

Danas Katolička Crkva prihvaća teoriju velikog praska i smatra da je kompatibilna s postojanjem Stvoritelja. Sam početak velikog praska, djelić vremena od 0 do 10^-43 sekunde, koji se ne može matematički opisati, pripada Apsolutnom Bitku, Bogu - Stvoritelju neba i zemlje⁸. Citirat će se riječi pape Franje objavljeno 28. listopad 2014. na portalu Jutarnji.hr:

Teorije evolucije i 'Velikog praska' su točne…

Piše i da je njegov prethodnik papa Benedikt XVI podupirao to i takvo mišljenje. Već je papa  Pio XII otvorio vrata teoriji evolucije i velikog praska u crkvenim krugovima. Ivan Pavao II otišao je još dalje 1996. rekavši kako je evolucija više od teorije te da je učinkovito dokazana činjenica.

Moglo bi se zaključiti da materijalni svijet počinje velikim praskom, a život na Zemlji da se razvijao prema Darwinovoj teoriji evolucije.

Vrijeme, prostor i materija nedjeljivi su u fizikalnom svijetu. Materija ili tvar nalazi se u svemiru i iskazuje svojstva inercije i gravitacije. Ona je objektivna realnost koja postoji neovisno o ljudskoj svijesti i koja se na razne načine odražava u njoj. U svemiru se materija, kao vidljiva tvar, javlja u obliku atoma od kojih je sve građeno. Kemijska tvar je oblik postojanja materije koja se sastoji od atoma. Danas je poznato oko 17 milijuna različitih tvari. Svaka tvar ima posebna svojstva po kojima se razlikuje od drugih tvari kao primjerice: boja, miris, gustoća ili temperatura tališta i temperatura vrelišta.

Atom (grč. ἄτομος: nedjeljiv) je osnovni djelić, najmanji dio neke kemijske tvari. Skup povezanih atoma čini molekulu koja se definira kao:najmanju česticu neke tvari koja za tu tvar ima bitna kemijska svojstva i koja može samostalno postojati. Termin molekula dolazi od latinskog molecula ≃ moles masa, a što znači mala masa.

Nakon velikog praska kad je temperatura svemira pala ispod 10¹⁰ K počinju se formirati jezgre atoma vodika, helija i litija. Nuklearne reakcije prestale su se odvijati 3 minute nakon velikoga praska kada je temperatura pala ispod l0⁸ K. Pri temperaturi 3000 K, oko 380 000 godina kasnije, formirani su neutralni atomi, od kojih nastaju zvijezde i galaktike, svemir je postao proziran i zračenje se moglo slobodno širiti. To je prije spomenuto pozadinsko zračenje kojeg mi danas čujemo kao šum iz svih smjerova nebeske sfere.

Slika 3 – Periodni sustav elemenata

Ostali atomi periodnog sustava elemenata⁹, do uključivo željeza, nastali su u utrobama masivnih zvijezda u procesima nuklearne fuzije¹⁰. Atomi prirodnog sustava elemenata teži od željeza (od željeza do urana i plutona) nastali su u eksplozijama supernova – eksplozijama masivnih zvijezda na kraju života.

Danas kemijski sastav svemira čini vodik (oko 73%), helij (oko 25%), a svega oko 2% svih ostalih atoma. Slijedeća dva najčešće zastupljena elementa su kisik i ugljik.

Zastupljenost kemijskih elemenata u Zemljinoj kori je kisik (49.5 %), silicij (25 %), aluminij  (7.5 %), željezo (4.7 %), kalcij (3.4 %), natrij (2.6 %), kalij (2.4 %), magnezij (1.9 %) i vodik

(1.9 %).

Prosječan čovjek sastoji se od oko 7x10²⁷ atoma i to kisika 65%, ugljika 18%, vodika 10%, dušika 3%, kalcija 2%, fosfora 1% i 1% svih ostalih elemenata pa čak zlata (10^-6 %) i srebra (10^-5

%). Znači čovjek mase 70 kg mogao bi sadržavati i 0,07 mg (miligrama) zlata i 0,7 mg srebra. Nije neko bogatstvo, zar ne?

Ovo je bio biokemijski sastav ljudskog tijela. Biološki, pak, ljudsko tijelo sastoji se od oko 100 bilijuna stanica (10¹⁴). Najveće su ženske spolne stanice, najmanje crvena krvna zrnca, a najduže su živčane stanice (do oko 1 m). Smatra se da ljudsko tijelo sadrži oko 200 tipova specijaliziranih, dakle, različitih stanica. U tijelu postoji i jedna posebna vrsta stanica iz kojih se može razviti bilo koja druga stanica. Te stanice zovu se matične stanice. Matične stanice jako su dragocjene jer se iz njih mogu razviti sve ostale stanice. U ljudskom tijelu ima više od 22 organa. Od njih samo su 4 vitalna, i to su mozak, pluća, srce i jetra.

Organizacijski živo biće sastoji se od hijerarhijski poredanih sustava:

Atoma (kisika, ugljika, vodika itd.), koji se organiziraju u molekule Molekula (voda, DNK, amonijak itd.).

Makromolekula (ugljikohidrati, lipidi, bjelančevine itd,). Tkiva (mišićno , živčano, masno tkivo itd.)

Organa (srce, bubreg,pluća, koža itd.)

Organskih sustava (krvožilni, dišni, probavni itd.).

Isprva je znanost živi svijet dijelila na dva carstva (taksonomija) – na biljno (plantae) i životinjsko (animalia), na floru i faunu. Vremenom se to širilo pa danas imamo:

Protiste - autotrofne i miksotrofne alge i heterotrofni protisti – praživotinje Gljive (fungi)

Biljke (plantae) Životinje (animalia)

Ljudsko tijelo, sadrži dvije vrste stanica – tjelesne (somatske) i spolne stanice. Svaka od njih u svojoj jezgri ima DNK¹¹ molekulu koja u tjelesnim stanicama ima 46, a spolnim 23 kromosoma, nositelja nasljednih čimbenika - gena. Kromosomi pohranjuju genske informacije šifrirane genskim kodom. Stanice svakog tkiva organizma imaju vlastito svojstvo i jedinstvenu građu – parenhim¹², a obnavljaju se zavisno od organa kojemu pripadaju, Tjelesne izgrađuju tkiva organa, a spolne sudjeluju u procesu oplodnje, nastanku novog organizma. Sve tjelesne stanice nastale su i obnavljaju se mitozom i to od početne stanice, oplođenog jajeta - zigota. Jedino su spolne stanice nastale mejozom. Mitoza je, dakle, proces nastanka (dijeljenja) tjelesnih stanica, a mejozom nastaju spolne stanice.

Molekula DNK ima oblik dvostruke spiralne zavojnice i sadrži genetske upute za specifični biološki razvoj staničnih oblika života, dok je RNK poveznica između upute u molekuli DNA i konačnog produkta koji će prema toj uputi nastati – bjelančevine. DNA i RNA su nukleinske kiseline, ali se razlikuju po svojoj strukturi. Broj kromosoma u DNK molekulama različit je za razne oblike života. Kod ljudi to je 46. Najbliži čovjeku po broju su čovjekoliki majmuni – čimpanza i gorila koji imaju 48 kromosoma.

Ljudsko tijelo sadrži oko 200 tipova specijaliziranih, dakle različitih stanica. Iz stanice jednog organa mitozom će nastati dvije nove stanice istog organa. Na primjer iz stanice koja gradi pluća (srce) nastat će dvije nove stanice pluća (srca).

Kromosomi mnogo-staničnih biljaka, životinja i čovjeka završavaju s repićima – nazvanim telomere (grčki τέλος: kraj, svršetak). U stanicama koje se dijele, telomere se pri svakoj diobi djelomično skraćuju. Zbog toga se u stanicama koje imaju neograničen broj dioba (imortalne stanice – jednostanični eukarioti, spolne, matične i tumorske stanice) telomere stalno produljuju s pomoću enzima telomeraze. Somatske (tjelesne) stanice nemaju aktivne telomeraze; kad se njihove telomere skrate ispod određene duljine koja im narušava strukturu, stanični mehanizmi popravka DNA prepoznaju ih kao oštećenje DNA i trajno spriječe daljnje diobe stanice. Danas se smatra da je ta pojava mehanizam staničnoga starenja i osnova starenja na razini organizma.

Stanice odumiru prestankom dijeljenja, a onda umire i cijeli organizam. Stanice su umrle, organizam je umro, čovjek je umro, ali atomi od kojih su stanice građene ostaju jer materija je neuništiva. Svi ti atomi naći će drugo stanište i činiti strukturu neke druge tvari. Mi smo 75% voda (H₂O), jer od atoma imamo 65% kisika i 10% vodika, a kisik je 16 puta teži od vodika. Na svaki atom kisika dolazi 16 atoma vodika. Truplo će jednostavno ispariti, a atomi atmosferom se raspršiti. Mnogi će ih živi organizmi udahnuti. Kod kremiranja taj proces je najbrži. Ostat će samo oni atomi koji nisu isparili na temperaturi krematorija (800-1000°C) Ono malo praha što je ostalo uglavnom je kalcij, fosfor, kalij i sumpor, kao uostalom i većina masivnijih elementarnih čestica koje se nalaze u tragovima.

U atmosferskom zraku uvijek ima vodene pare. Nakon što su naši atomi vode isparili, izašli kroz dimnjak krematorija. Veliki broj živih organizama, pa tako i ljudi, udahnulo je te atome u vidu molekula vodene pare i oni sada čine dio strukture nekog drugog organizma. Dakle, sami atomi bez strukture kojoj pripadaju, kao što su šuplji i prazni, tako su i nevažni. Važan je kȏd, a kȏd živih organizama to je DNK, pa zato, ponovno naglašavam, da oplođeno jajašce - zigota - predstavlja ljudsko biće. Kao i svaki program, tako i kȏd zigote, može biti defektan. Neuspjele i defektne programe, defektni softver, obično odbacujemo. Smijemo li to učiniti i s ljudskim plodom stvar je ideološkog i svjetonazorskog stajališta. To bi bio slučaj medicinski indiciranog pobačaja. Osobno ne želim iznijeti vlastito stajalište. U ovom radu iznosim samo provjerene činjenice.

Već smo naglasili da je materija neuništiva. Ona se samo može pretvoriti u energiju. Međutim, i tada samo se mali dio materije gubi (defekt mase) pa čak i kad se dobije ogromna energija kakvu imamo u nukleosintezi. Potpuna pretvorba mase u energiju (E=mc²) događa se samo u srazu metrije i antimaterije i njihovom međusobnom anihilacijom.

Ljudski organizam raste, regenerira se - stalno se obnavlja - i razmnožava diobom stanica. Oštećene i odumrle stanice nadomještaju se novim stanicama. Stanice koje oblažu crijeva žive oko 5 dana prije nego ih zamijene nove. Stanice kože žive 19 dana, spermatozoidi 2 mjeseca, stanice jetara 8 mjeseci, stanice kose 2 do 4 godine, koštane stanice žive 15 do 25 godina, a eritrociti 4 mjeseca. Za ta 4 mjeseca eritrociti obiđu cijelo tijelo oko 172.000 puta.

Tijekom života čovjek promijeni većinu atoma svoga tkiva i to više puta. Kad bi se mogla aktivirati telomeraza za tjelesne stanice ljudskog organizma, za čovjeka bi to značilo besmrtnost  i vječnu mladost. Za Programera to je sitnica, jedna mala izmjena u genetskom kȏdu. Izgleda da je Programer ukinuo telemerazu Adamu i Evi zbog njihova neposluha. Srećom! jer da nije tako gdje bismo svi stali. I tako postaje tijesno na planetu Zemlja.

Gen (prema grč. γένος: podrijetlo, rod; lat. genus), osnovna jedinica nasljeđivanja, preko koje se nasljedne osobine prenose od roditelja na potomstvo. Sastoje se od oko 1000 nukleotida raspoređenih uzduž DNK i RNK¹³ molekula. Njihov raspored definira se prilikom oplodnje, tj. za vrijeme spajanja ženske i muške spolne stanice. Taj raspored gena određuje i daje upute za izgradnju, održavanje i život čitavog živog organizma od oplodnje do smrti.

Genom (prema gen), sveukupna deoksiribonukleinska kiselina (DNA) nekog organizma. Obuhvaća sve gene i ostale (ne-kodirajuće) nizove nukleotida. Struktura genoma je točan redoslijed nukleotida. Danas su poznate strukture mnogih genoma, uključujući i ljudski, koji se sastoji od oko tri milijarde parova nukleotida u svakome setu kromosoma. To poznavanje ključno je za razumijevanje molekularne osnove svih bioloških procesa. Veličina genoma, tj. broj gena nekog genoma, ne zavisi o složenosti nekog organizma. Tako ljudski genom ima od 20 do 25 tisuća gena, crv C. elegans oko 19,5 tisuća gena, a biljka iz porodice gorušica zvana Arabiopsis oko 27 tisuća gena. Praživotinja (bičaš) Trichomonas vaginalis ima oko 60 tisuća gena, a bakterije Mycoplasma genitalium samo 521 gena.

Atom smo definirali kao najmanji dio neke kemijske tvari. Sastoji od jezgre i omotača. Jezgru čine pozitivno nabijeni protoni i neutralni neutroni. Omotač čine ljuske negativno nabijenih elektrona. Broj elektrona jednak je broju protona pa je atom električno neutralan. Najlakši je vodikov, a najteži, od atoma koji se nalaze u prirodi, je atom plutonija. Svi atomi prikazuju se u tablici koju nazivamo Prirodni sustav elemenata (PSE). Prvu takvu tablicu objavio je ruski znanstvenik Dmitrij Ivanovič Mendeljejev 1869. godine sa samo 63 tada poznata kemijska elementa. Elementi se svrstavaju u 7 perioda (redaka), gdje elementi sličnih fizikalnih i kemijskih svojstava dolaze jedan ispod drugoga, i 18 skupina (stupaca) prema rastućem protonskom (atomskom) broju. Elementu u tablici označeni su: simbolom, nukleonskim brojem najčešćeg izotopa, protonskim (atomskim) brojem i brojem atomske mase (vidi sliku 3). Periodni sustav elemenata sastoji se od 118 kemijskih elementa, od kojih su u prirodi nađena 93. Zadnji  su urana (protonski brij 92) i plutonija (protonski broj 94). Ostali elementi dobiveni su umjetnim putem u laboratoriju. Zadnja popuna PSE tablice je ona iz 2016. godine kad su ubačeni elementi protonskih brojeva 113, 115, 117 i 118 koji su dokraja popunili sedmu periodu.

Najmanji i najlakši je atom vodika (H) s jednim protonom u jezgri i jednim elektronom u omotaču. Promjer atomske jezgre je od 1,75x10^–15 m (vodik) do 15x10^–15 m (uranij). Promjer atoma, pak, iznosi od 10^-10 do 5x10^-10. Relativna atomska masa je oko 1 za vodik do približno 244 za plutonij. Jezgra se nalazi u središtu atoma i čini 99,9% njegove mase, a zauzima samo oko 10^–14 volumena atoma. Kad se usporedi promjer atoma (10^-10) i promjer jezgre (10^-15) vidi se da je atom veći od svoje jezgre za sto tisuća puta (10⁵ = 100.000).

Između jezgre i elektronskog omotača je prazan prostor. To je već uočio grčki filozof Demokrit (oko 460. pr. Kr. – Abdera, između 380. i 370. pr. Kr.). Glavni predstavnik atomizma i najdosljedniji zastupnik materijalizma u antičkoj filozofiji, koji je s pomoću teorije o sićušnim česticama, atomima, objasnio cijeli svemir. Poznati su njegovi citati:

Po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, po mnijenju vruće, po mnijenju hladno, po mnijenju bòja bójā, a uistinu atomi i praznina.

Čovjek se treba više brinuti za dušu nego za tijelo.

Usporedit ćemo atom i njegovu jezgru s uvećanim modelom u dvodimenzionalnom prostoru.

Jezgra atoma veličine loptice za stolni tenis promjer 2 cm. Prazan prostor oko jezgre bio bi krug promjera 2 km.

Jezgra atoma veličine tenis loptice promjer 6 cm. Prazan prostor oko jezgre bio bi krug promjera 6 km.

Jezgra atoma veličine nogometne lopte, promjer 22 cm. Prazan prostor oko jezgre bio bi krug promjera 22 km.

Dakle jedna ping-pong loptica na svaka 2 kilometra ili jedna tenis loptica na svakih 6 kilometara ili jedna nogometna lopta na svaka 22 kilometra. Tko bi ih našao? Tko bi s njima igrao? Idemo sada izgraditi malu obiteljsku kućicu na kat.

Jezgru atoma veličine jedne manje obiteljske kućice u obliku kocke brida a=6,448 m predstavimo kao kuglu istog volumena. Ta kugla imat će promjer od oko 8 m. Prazan prostor  oko jezgre bio bi krug promjera 800 km i zauzimat će površinu od 502.654 km². Površina  Europe je 10.180.000 km², a to znači da bi na površini kruga koji odgovara površini cijele Europi bilo samo 20-tak tih kućica. Kućice su udaljene jedna od druge 800 km, a to je približna zračna udaljenost Zagreba i Sofije – glavnog grada Bugarske.

Atom pored jezgre ima i elektrone. Oni su oko 2000 puta manji od jezgre ili točno 1839 puta. Ako izračunamo volumen i promjer te 1839 puta manje kugle dobit ćemo kuglu promjera oko 65,3 cm. Dakle, elektroni bi se predstavljali kao kugle promjera od oko 65,3 cm pa bismo ih mogli usporediti s velikim lubenicama. Zamislite sada šetnju prostorom površine Europe na kojem se nalazi samo dvadesetak manjih kućica i stotinjak lubenica. Koja bi bila vjerojatnost da na njih naiđete? Koliko bi pustih godina, vjerojatno čitav život, lutali tim prostorom i ništa ne bismo vidjeli ni kućice ni lubenice. Što bismo rekli za taj prostor? Valjda da je to prazan prostor. Eh, to je već znao Demokrit prije 2400 godina. Tako kažu, a valjda ne lažu.

Ako je atom prazan prostor, a mi smo sastavljeni od atom mogli bismo reći da smo u materijalnom smislu i mi prazan prostor. Ne samo mi, već sveukupna materija, a naš subjektivni doživljaj je samo naš privid, predodžba ili percepcija.

Svemir je još daleko prazniji od atoma. Tamo je prava pustoš pustoši. To je tek prazan, prazan, prazan prostor. Ako se zamisli da je naše Sunce jezgra atoma, a udaljenost do nama najbliže zvijezde Proxime Centaury, polumjer atoma, tada bi prazan prostor bio broj reda veličine ne 10⁵, već (10⁵)² = 10¹⁰. Ne sto tisuća, već deset milijarda. Naime, promjer Sunca je 1.392.000.000 m (1,392E*10⁹) ili riječima – milijardu tristo devedeset dva milijuna metara, a udaljenost do najbliže zvijezde Proxime Centaury je 4,22 godina svjetlosti (GS) što daje 3,992*10¹⁹ m. Kako  bi izgledao taj veliki broj i kako bismo ga izgovorili? 39.923.428.908.741.200.000 – 39 trilijuna 923 bilijardi 428 bilijuna 908 milijarda 741 milijuna 200 tisuća metara. Taj ogromni broj:dobije se kao produkt brzine svjetlosti u vakuumu u metrima u sekundi (299.792.458.000 m/s), broja svjetlosnih godina (4,22), broja dana tropske godine (365,24219), broja sati u jednom danu (24) i broja sekunda u jednom satu (3600). Dakle:

299792458000*4,22*365,24219*24*3600¹⁴

Citirat ćemo što o Demokritovom učenju piše u hrvatskoj enciklopediji:

Zbilja je sazdana od atoma i praznog prostora između atoma. Atomi su kvantitativno najmanje čestice, nepromjenjivi i neuništivi, međusobno različiti po obliku i volumenu. Naš svijet i sva zbivanja u njemu mogu se objasniti promjenama u kretanju atoma ili promjenama u načinu na koji su atomi povezani. Primjerice, neki su predmeti čvrsti jer su atomi koji ih čine snažno povezani kukicama na svojoj površini, neke su tvari masne  jer ih čine glatki atomi koji lako skliznu jedni preko drugih, neka su svojstva tvari (boja, temperatura, okus) posljedica međudjelovanja promatranih atomskih struktura i atomskih struktura ljudskoga tijela. U Demokritovoj kozmologiji divovski atomski vrtlozi sudaranjem, stezanjem i skrućivanjem stvaraju nebeska tijela i druge svjetove. Svjetovi mogu biti različito veliki, u nekima nema ni Sunca ni Mjeseca, u nekima su Sunce i Mjesec veći od naših, u nekima ih je više. Neki svjetovi rastu, neki su u vrhuncu, a neki se raspadaju. Stvaranje i propadanje svjetova zbiva se po nužnim mehaničkim zakonima, neprekidno, bez utjecaja natprirodnih bića, a naš svijet je jedan od svjetova.

Rekli smo da smo u materijalnom smislu prazan prostor, ali pored materijalnog postoji i duhovni svijet koji određuje čovjeka, etika i moralnost ponajprije. Čovjek se može definirati i kao genetski kȏd. Kad muška spolna stanica – spermij – oplodi žensku spolnu stanicu – oplodno jajašce (zigota) – nastaje novi život sa svojim vlastitim genetskim kȏdom. To nije genetski kȏd ni oca ni majke, nego novi, nastao spajanjem očevog i majčinog. Sve tjelesne (somatske) stanice ljudskog organizma imaju u svojoj jezgri DNK molekulu s 46 kromosoma. Samo spolne stanice imaju 23. Zato je besmislena polemika o tome kad zigota¹⁵, embrij (zametak) ili fetus (plod), kakogod to nazvali, postaje ljudsko biće. Jedna jedina stanica ljudskog organizma – oplođeno jajašce – je novo biće. Ima svoj kȏd prema čijim uputama će se razviti i izgraditi cijeli organizam. Atomi od kojih će se organizam izgraditi su prolazni i zamjenjivi. Samo je kȏd – program - stalan, nepromjenljiv i jedinstven i po njemu se neki organizam razlikuje od drugog. Prvih 38 tjedana razvijat će se dijete u tijelu majke. Organizam se razvija diobom stanica počevši od jedne jedine do oko sto bilijuna (10¹⁴) koliko ih ima razvijeni ljudski organizam. Svaka stanica u svojoj jezgri ima DNK molekulu – nacrte za izgradnju i život cijelog organizma. To je kao da jedan veliki grad, recimo Pariz ili London, u svakoj prostoriji svake zgrade ima nacrte za cijeli grad u cjelini i svaku zgradu pojedinačno. Zato je i moguće klonirati organizme iz samo jedne stanice. Ovca Dolly klonirana je 5. srpnja 1996. godine od jedne jedine somatske stanice odrasle ovce.

Kao što se živi organizmi stvaraju i razvijaju prema programu, u ovom slučaju genetskom kȏdu, tako se i sve u svemiru događa prema unaprijed osmišljenom programu, prema zakonima prirode koji vrijede u ovom svijetu. To ne znači da nema i drugih svjetova, drugih svemira s drugim i drugačijim zakonima. O tome je govorio još Demokrit prije više od 2400 godina. Tko osmišljava i kreira programe? Valjda programer. Tko je programer velikog praska i prirodnih zakona u svijetu u kojem živimo. Vjernici raznih religija reći će: Bog, Stvoritelj, Jahve, Alah. Neki sjevernoamerički Indijanci reći će Manito (Manitu, a može i Manitou). Ateisti će reći priroda, često će je i pisati Priroda. Agnostik, pak, dopušta opstojnost neke više sile, ali odriče da je ljudski um može spoznati.

Katolička Crkva više ne osporava teorije velikog praska i evolucije jer te teorije objašnjavaju samo redoslijed događaja. Objašnjavaju njihov vremensko-prostorni kontinuum. Ne objašnjavaju sam početak, iskonsku točku, a ona je Programer koji je sve to i programirao.

U svijetu u kojem živimo bitne su strukture, a ne materija i njeni šuplji i prazni atomi. Materija bez forme je bezlična i lišena svojstava, a forma¹⁶ jest struktura. Bitan je raspored. Raspored atoma i molekula koji definira neku tvar. Raspored gena u oplođenom jajetu koji određuje živo biće. Raspored bita i bajta u računalu koji definira neki program. Raspored boja na nekoj površini koji određuju neku sliku. Raspored tonova u nekoj melodiji koji određuje neku glazbenu skladbu. Bez sklada tih rasporeda, tih struktura¹⁷ nema ni informacija, nema sklada ni u čemu. Atomi su isti, ali struktura određuje bit žive i nežive tvari, Stopostotni ugljik može biti u kristalnoj ili amorfnoj modifikaciji. Može biti dijamant ili grafit, čađa, koks. Razlika je samo u strukturi, u rasporedu atoma. Boja ili grafit na nekoj površini može biti mrlja ili prekrasna slika. Zvuk može biti neugodan šum (buka) ili prekrasna melodija. Kad smo kod zvuka mislim da nijedan instrument nije u stanju proizvesti zvuk kao ljudske glasnice, muške ili ženske, svejedno. Materija i struktura određuju bit tvari, žive i nežive, ali struktura je primarna, a materija prolazna, zamjenjiva i sekundarna.

Epilog

Dakle, kako odgovoriti na postavljena pitanja: Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo? Zavisit će s koje pozicije polazimo, koje stajalište zauzimamo. koju ideologiju zastupamo, koju vjeru ispovijedamo.

• Nismo došli niotkud i nigdje ne idemo jer postojimo oduvijek i zauvijek kao Riječ Božja vanvremena i prostora gdje nema ni prošlosti ni budućnosti jer sve je sadašnjost. Materijalni svijet je samo privid, naša percepcija, etapa na proputovanju kroz vječnost.
• Došli smo iz svemira. Zvjezdana smo prašina. Vraćamo se u svemir opet kao prašina¹⁸.
• Svemir i sve u njemu - živo i neživo - samo su strukture i prazan prostor

Slika 4 - D'où venons-nous? Que sommes-nous? Où allons-nous?

Ovaj tekst završit ću slikom francuskog slikara Paula Gauguina. Slikao ju je na Tahitiju 1897. godine kao ulje na platnu dimenzija 139 cm × 375 cm. Slika se danas nalazi u Muzeju likovnih umjetnosti, Boston (Museum of Fine Arts, Boston, Massachusetts, US) i pripada stilskom pravcu u umjetnosti s kraja 19. stoljeća - postimpresionizmu. Gauguin je sliku smatrao svojim remekdjelom, filozofskim djelom usporedivim s temama iz Evanđelja.

U gornjem lijevom kutu naslov je djela na francuskom jeziku - D'où Venons-Nous / Que Sommes-Nous / Où Allons-Nous – Odakle dolazimo / Što smo / Kamo idemo. U desnom je njegov potpis – P. Gauguin. Slika prikazuje rajsko ozračje prirodnog života ljudi u Rajskom vrtu s praiskonskim okruženjem koje je postojala na Tahitiju za vrijeme njegovog boravka. Slika predstavlja tri razdoblja života, rođenje desno, mladost u sredini i starost na kraju lijevo. Tahićanska Eva u sredini slike bere jabuku. U svakom slučaju slika predstavlja transcendentnu sliku života.

 

 

¹ Richard Dawkins, Sebični gen: Iznosim tvrdnju da smo, jednako kao i sve ostale životinje, samo strojevi koje određuju naši geni. Naši su geni, poput uspješnih gangstera iz Chicaga, uspjeli u nekim slučajevima i po više milijuna godina preživjeti u izrazito natjecateljskom svijetu. To nam daje pravo očekivati od naših gena određena svojstva. Ja tvrdim da je nemilosrdna sebičnost dominantna osobina koju treba očekivati od svakog uspješnog gena. Ta sebičnost gena obično će dati povod sebičnosti u ponašanju jedinki. (...)

² U filozofiji: Ono što sve uvjetuje, a samo nije ničim uvjetovano, ono koje se uzima po sebi i za sebe ili što čini cjelinu koja je sama sebi dovoljna. Sinonim božanstva; vječna osnova svemira, apsolutni duh, apsolutna ideja.

³ grč. philo-; phílos: voljen; phileȋn: ljubiti; philéo: ljubim.

⁴ https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56129

⁵ Hrvatska enciklopedija: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58981

⁶ zool. sve izumrle vrste primata ljudskih obilježja, a i današnji čovjek.

⁷ zool. biće nalik na čovjeka, čovjekoliko biće.

⁸ Novi zavjet, Otkrivenje 1.8: „Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar“.

⁹ periodni sustav elemenata, sustavni tablični poredak kemijskih elemenata koji odražava njihovu atomsku građu i sličnost njihovih fizikalnih i kemijskih svojstava.

¹⁰ Nuklearna fuzija je proces spajanja lakih atomskih jezgri u teže (sve do željeza ⁵⁶Fe), pri kojem se zbog gubitka mase (defekta mase) oslobađa golema količina energije

¹¹ Deoksiribonukleinska kiselina (eng. Deoxyribonucleic acid, DNA)

¹² Parenhim (grč. παρεγχεῖν = uroniti) je osnovno trajno tkivo kod životinja i biljaka, sastavljeno većinom od živih stanica, funkcionalni dio organa u tijelu. Karakteristično tkivo nekog organa.

¹³ RNK > ribonukleinska kiselina

¹⁴ Zvjezdica (*) označava znak množenja.

¹⁵ biol. oplođena jajna stanica; diploidna stanica životinja ili biljaka nastala spajanjem dviju spolnih stanica (gameta); iz zigote nastaje novi organizam.

¹⁶ fil. nutarnji određujući i usavršavajući princip egzistencije bilo koje određene esencije (forma kao bit stvari i prva supstancija (Aristotel); figura, struktura.

¹⁷ 1. Unutrašnji raspored sastavnih dijelova neke cjeline, skup kojemu su dijelovi povezani odnosima ovisnosti b. lingv. uređenost i organiziranost svih elemenata jednog jezika [fonemska struktura; morfemska struktura; sintaktička struktura]

2. Organizacija, način na koji je jedna cjelina složena od elemenata ili pojedinosti koje pritom ne gube svoju prepoznatljivost; ustrojstvo, ustroj, sustav, građa [zrnata struktura; kemijska struktura; jezična struktura]
3. Određena konstrukcija, kao most, građevina i sl.

¹⁸ Biblija, Post. 3.19: U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.