U petom stoljeću prije Krista Sofoklo piše jednu od svojih najpoznatijih tragedija: „Antigonu“ koja je ušla u kanon klasične antičke književnosti i u kurikulume mnogih obrazovnih sustava, ne samo zbog svoje umjetničke vrijednosti nego i plemenite moralne pouke koju je nosila u svojim stihovima. Nesretna Sofoklova junakinja biva žrtvom nerazumne mržnje kralja Kreonta, oca njenog vlastitog zaručnika Hirona, samo zato što želi dostojno pokopati svog brata Polinika koji je krenuo s vojskom na Tebu, kojom vlada Kreont. Motivi njenog čina nisu mržnja prema okrutnom vladaru ili osveta zbog smrti brata, naposljetku ona je svjesna da će postati dio Kreontove obitelji, već se vodi moralnim i vjerskim uvjerenjem da svatko zaslužuje dostojan pokop i oplakivanje bez obzira je li poginuo kao pripadnik zajednice ili njen neprijatelj.

Antifašizam kao komunistička floskula gotovo je u svim bivšim zemljama istočnog bloka izumro, ali je zato življi u zemljama bivše Jugoslavije nego što je bio u Kominterni tridesetih godina, kada je kao politički pojam zaživio i dobio sadržaj koji će se u svom najgorem obličju predstaviti u srednjoj i istočnoj Europi. Uvijek sam bio zastupnik teze da Drugi svjetski rat nije bio sukob ideologija, već kao svaki rat, prvenstveno sukob strateških interesa nacija koje su sudjelovale u njemu. Pa tako i na hrvatskom području dolazi, u biti, do oružanog sukoba dviju ideja, jugoslavenske i hrvatske ideje. Plašt antifašizma i dan danas hrvatskoj ljevici služi za rehabilitaciju Jugoslavije, iz kojeg razloga oni vrlo zlobno ili zaslijepljeno podržavaju tradicije antifašizma u drugim. Tako su pripadnici komunističkih opcija zdušno podržali svoju sarajevsku braću s kojom ih čak i ne veže ideologija već samo znakovlje i antihrvatski sentiment.

Roger Scruton[1]

Priznajem, ja sam antikomunist.

Tijekom 1970-ih i 1980-ih antikomunisti su protjerani s britanskih sveučilišta. Naposlijetku, napadali smo revoluciju koja je nudila oslobođenje čovječanstva od svjetske kapitalističke zavjere. Naši su profesori priznali da je Sovjetski Savez pogriješio, ali samo u praksi, ne i u teoriji. Mi smo, apologeti kapitalizma, pogriješili u teoriji, što bješe daleko gore od pukom slučajnošću uzrokovanih dvadeset milijuna smrti i istrjebljenja slobode pojedinca na polovici Zemaljske kugle.

Da se ona, do sada još nepobijena, stara mudrost o Revoluciji koja jede svoju djecu svako malo iznova pokazuje istinitom svjedoči i nevelik, ali hvaljen opus Sáncheza Guevare, oštrog kritičara djedove revolucionarne baštine bljeskalicom, notama i perom. Angažirani pisac i audiovizualni umjetnik stvorio je za svoga kratkog, ali burnog života egzistencijalističku kritiku kubanskog konkubinata tropikalističkog mentaliteta i socijalističke ideologije, ovjekovječenog u liku bezimenog samca koji kroz pitka 33 okretaja pokvarene gramofonske ploče zvane život raskrinkava Kubansku revoluciju, „tu beskonačnu, monotonu vrtnju“ razobličenih ideala. 

Na plećima glavnog grada svih Hrvata još jednom se ocrtala ironičnost naše povijesne zbilje. Ljudska povijest, dakako, nije ciklička, koliko god se to pokušava nametnuti paradigmom o beskonačnosti ljudske gluposti. Nije problem u gluposti, nego u prijeziru prema usvajanju povijesnih lekcija koji cijele naraštaje ostavlja u neznanju (lat. ignorare - ne znati), omogućujući time bujanje novih revolucija, novih tumačenja i novih iskušavanja propalih (mahom utopističkih) i već istrošenih (pra)starih ideja, za potrebe raznoraznih prevrata iskopanih iz ropotarnice povijesti i ulaštenih za potrebe novih mesija.

Je li vam kada zapela za uho ona suptilna, instrumentalna glazba iz raznih reklama, dokumentarnih filmova, trgovina ili ustanova? Katkad je prisutna i desetke minuta prije nego što ju uopće svjesno primijetimo. No, čak i kada ju ne slušamo aktivno, ona utječe na naše raspoloženje i shvaćanje situacije u kojoj se nalazimo. Takva glazba može doprinijeti dramatičnosti izložba u muzeju, računalnih igara ili audiovizualnih priloga, često čak i učinkovitije od konvencionalnih i „direktnijih“ kompozicija. Lišena stroge niti vodilje, svojim suptilnim prodiranjem u našu podsvijest može nas opustiti ili učiniti nervoznima a da nismo ni svjesni te njezine uloge i djelovanja.