U petom stoljeću prije Krista Sofoklo piše jednu od svojih najpoznatijih tragedija: „Antigonu“ koja je ušla u kanon klasične antičke književnosti i u kurikulume mnogih obrazovnih sustava, ne samo zbog svoje umjetničke vrijednosti nego i plemenite moralne pouke koju je nosila u svojim stihovima. Nesretna Sofoklova junakinja biva žrtvom nerazumne mržnje kralja Kreonta, oca njenog vlastitog zaručnika Hirona, samo zato što želi dostojno pokopati svog brata Polinika koji je krenuo s vojskom na Tebu, kojom vlada Kreont. Motivi njenog čina nisu mržnja prema okrutnom vladaru ili osveta zbog smrti brata, naposljetku ona je svjesna da će postati dio Kreontove obitelji, već se vodi moralnim i vjerskim uvjerenjem da svatko zaslužuje dostojan pokop i oplakivanje bez obzira je li poginuo kao pripadnik zajednice ili njen neprijatelj.

Ono što je Sofoklo poučio svoje grčke suvremenike ali i dvije i pol tisuće generacija ljudi je nešto što hrvatski antifašisti još uvijek ne uspijevaju shvatiti i razumjeti, u pravilu zbog ideološke mržnje. Sofoklova nesretna heroina shvatila je i svjedočila vlastitom patnjom i smrću te ju je nesuđeni svekar živu zatvorio u pećinu kako bi tamo skončala. Ovdje valja shvatiti da je čin pokopa i sjećanja na pokojnika, kao jedan od činova koji nas čine ljudima civilizacije, Antigona u potpunosti shvatila iako je bila plod incesta između majke i sina, odnosno Edipa i Jokaste. Kreont, s druge strane, zabranjuje uspomenu na mrtve, i žive djevojke zatvara u špilje biva prototipom hrvatskog antifašista.

Nakon zločina starog jugoslavenskog režima, ustaških zločina koji su uslijedili nakon toga te partizanskih ratnih zločina u svibnju 1945. hrvatski narod je pretrpio najveću tragediju u svojoj povijesti. Nakon što su ih zapadni saveznici prepustili jugoslavenskim antifašističkim snagama, hrvatski vojnici i civili bivaju žrtvama monstruoznih masovnih zločina, koji su snašli i mnoge Hrvate koji su odlučili da se neće povlačiti prema Austriji zajedno s ostalima. Zajednički naziv svih tih zločina koji su se odvijali na području Hrvatske ali i cijele Jugoslavije, poznajemo pod zajedničkim nazivom BLEIBURG. Blajburška tragedija, Križni put i komunističke poratne likvidacije hrvatske vojske i civila i danas u hrvatskom društvu izazivaju podjele i kontroverze od najnižih do najviših razina. Predočio bih ovdje dokle seže ta opsesija jednog dijela hrvatskog društva, koji se želi pretvarati da se na Bleiburgu u svibnju 1945. godine nije ništa dogodilo. U jednom kafiću čekao sam prijatelja koji je na fakultetu polagao ispit, i to jedan od posljednjih. Nakon što sam vidio da se približava kafiću, imao sam dobar osjećaj jer je izgledao zadovoljno i doista jest položio taj ispit. Kad sam ga upitao kako je ispit prošao rekao je da je ispit sam po sebi prošao dosta dobro i da je dobio visoku ocjenu no, iznenadio ga je iznenadni izljev primitivizma njegovog profesora i ispitivača kojeg je pratio i glas intelektualca. Nakon uspješno položenog ispita, dok je profesor upisivao ocjenu u indeks, moj prijatelj je gledao bogatu osobnu knjižnicu koja je krasila kabinet profesora, a na samom radnom stolu je bila monografija jedne partizanske brigade. Kad je zaustavio pogled na toj određenoj knjizi profesor je primijetio i rekao: „Vidite, kolega, to je brigada u kojoj je moj otac bio „oficir” u Drugom svjetskom ratu. Znate, bio je partizanski prvoborac.“ Student mu je odgovorio kako je i njegov pradjed bio partizanski prvoborac što je naišlo na odobravanje profesora koji se valjda osjetio dosta slobodnim da izjasni svoj stav o blajburškoj tragediji u jednoj rečenici: „Vidite, mladi kolega, sad postoji grupa ljudi koji zbog tamo nekih pletenica u slovenskom rudniku žele uništiti sve što su prvoborci gradili.“

Danas, s odmakom od nekoliko godina, uzevši u obzir ova mala sitna i svakodnevna iskustva iz razgovora vezanih uz temu Bleiburga jasne su nam još uvijek aktualne podjele u društvu koje dodatno produbljuje hrvatska politička i civilna ljevica.

S druge strane, ne postoji dovoljno jasan i jak odgovor koji bi jednom zauvijek u javnom i političkom životu odredio Bleiburg kao mjesto komemoracije, na koje bi bilo dobro i poželjno radi naše budućnosti, kada već prošlost ne želimo mijenjati, da dolaze najviši predstavnici vlasti bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali. U tom smjeru je prvi veliki korak poduzeo Ivica Račan, pripadnik stare komunističke garde, koji nije došao na komemoraciju ali je na samom Bleiburgu položio vijence i izjavio žaljenje za svim žrtvama. Njegovi mladi nasljednici, pioniri, ipak su daleko ekstremniji i ideološki isključivi, pa tako odbijaju svaku misao da se na Bleiburgu dogodio zločin, ili se pak dogodio onima kojima se trebao dogoditi, a uživaju potporu salonske ljevice kako u Hrvatskoj tako i u zemljama bivše Jugoslavije. No, isto tako, uživaju potporu i desnice u Srbiji i BIH. Što se tiče klasificiranja žrtve Bleiburga i Križnih puteva, upravo potomci žrtava ili oni koji osjećaju ljudsko suosjećanje i žaljenje za poginulima dopuštaju nazivanje poslijeratnih zločina osvetom ili odmazdom. Bleiburg je bio ideološki i nacionalno pomno isplaniran zločin u stilu sovjetskog NKVD-a. Dakle, zahvaljujući pobjedi svojih saveznika, pobjedu u Hrvatskoj odnosi Jugoslavenska armija sastavljena od komunističkih odreda i četnika koji sukladno naredbi iz Londona ulaze u redove Titove vojske. U ratu omasovljen komunistički pokret još uvijek nije u potpunosti vladar političke situacije na području Jugoslavije, a najveća zapreka uspostavi komunističke strahovlade jest hrvatska vojska, dobro opremljena, obučena i spremna za novi sukob za uspostavu hrvatske države, ovaj put uz potporu zapadnih saveznika. Zločinačkoj kliki koja je predvodila partizanski pokret, a sukladno njihovim ideološkim praksama, nije preostalo ništa drugo nego se na Bleiburgu obračunati s idejom o postojanju samostalne Hrvatske države. Jugoslavija ne bi mogla opstati 45 godina, bez obzira na podršku koja je imala u zapadu i istoku, da je cijela jedna antikomunistička i antijugoslavenska vojska ostala na životu kao i civili koji su bili navedenih političkih stavova. Križni putevi su bili pomno isplaniran zločin u kojem su se preko noći podigli sabirni logori koji su bili tako raspoređeni da se kolone zarobljenika ne bi susrele na prisilnim marševima, a masovne egzekucije hrvatskih vojnika su imale potpis sovjetske škole koja je taj način istrebljivanja elite jednog naroda već demonstrirala u Katynu.

Zločin nad poljskom vojskom je možda jedini zločin s kojim se može usporediti Bleiburg, dok ga kritičari blajburških komemoracija i neojugoslavenski historičari uspoređuju sa poslijeratnim zločinima nad nacističkim suradnicima u drugim zemljama, ili eventualno s bacanjem atomske bombe na Hirošimu ili Nagasaki. Što se tiče zločina na zapadu postoje mnoge razlike, a možda je najbolji primjer francuskih višijevaca. Istina je da su prije i nakon oslobođenja Francuske provođene egzekucije iz osvetničkih pobuda koje su Francuzi nazvali „divljačkim čistkama“, a možda su najpoznatiji zločini komunističkog pokreta otpora koji je po uzoru na sovjetsku i jugoslavensku braću organizirao jednodnevna suđenja u kojim su prava okrivljenika na obranu bili nepoznanica. No, u francuskom slučaju je bitno postupanje legitimnih vlasti, koje su spriječile samovolju ratnih pobjednika i održale niz suđenja u poratnom razdoblju, koja su trajala do pedesetih godina. U tom francuskom pravnom pohodu na vlastitu prošlost i prošlost svojih sunarodnjaka održano više od 300.000 suđenja od kojih je oko pola završilo s oslobađajućom presudom. Izrečeno je 6.760 smrtnih kazni, od čega je provedeno njih 767 od strane civilnih sudova, i približno jednak broj smrtnih presuda od strane vojnih sudova. Mnogi zaboravljaju činjenicu da je stari maršal Petain uspio pobjeći u Švicarsku, ali dobrovoljno se vratio u Francusku na suđenje zbog garancije njegovih prava na obranu i pošteno suđenje, koje mu je dao De Gaul osobno. Ukupan broj ubijenih kolaboracionista u Francuskoj iznosi oko 10.500, u što ulazi broj onih koji su ubijeni tijekom ratnih operacija i nakon oslobođenja u divljačkim čistkama. Iako je riječ o značajnoj brojci, treba uzeti u obzir veličinu francuske populacije i činjenicu da su francuske vlasti nastojale suzbiti ubijanja. S druge strane, jugoslavenske komunističke vlasti bile su organizator masovnih egzekucija i jednodnevnih suđenja. Isto tako, francuski sudovi su bitno razlikovali zločine koje su počinili njihovi sunarodnjaci, dok su s druge strane Jugoslaveni smrću, zatvorskim kaznama i gubitkom građanskih prava kažnjavali svaki oblik sudjelovanja u životu NDH, a da ne spomenem da su mnogi bili ubijeni zbog zločina koji su bili plod mašte jugoslavenskih agitpropovaca koji su već tada baratali monstruoznim brojkama.

Zaključno, Bleiburg i Križni put su pomno isplaniran i ideološki motiviran zločin u kojem su pobijeni desetci tisuća ljudi, a čiji broj zasigurno ulazi u stotine tisuća, zbog obračuna s idejom hrvatske samostalnosti. I ja sam kao pojedinac obilježen tom tragedijom hrvatskog naroda, jer se moj pradjed, prema svjedočanstvima, kao hrvatski vojnik našao među ostatcima hrvatske države koji su se povlačili prema Zapadu s nadom u novu borbu. Njegova sudbina je nepoznata, a jedine neprovjerene informacije koje je moja obitelj dobila, devedesetih godina iz dosta nepouzdanog izvora, jesu kako je poginuo u borbama u Sloveniji, štiteći povlačenje svojih sunarodnjaka. Ovaj tekst kao takav posvećujem njemu i svim žrtvama komunističkog režima u Hrvatskoj: od pokolja u Srbu do pokolja na Ovčari. Svi ti zločini nosili su isti potpis. Kako je Kreont zazidao Antigonu, odnosno komunisti hrvatske zarobljenike, tako i danas antifašistički kreonti pokušavaju zazidati istinu, no uvijek će biti netko tko će se povesti visokim moralnim načelom tragične junakinje, i stati uz moralne ideale i istinu bez obzira na političku orijentaciju, bez obzira jesu li mu djeda ubili ustaše ili partizani. Hrvatska je zemlja u kojoj žive potomci ubijenih u Jasenovcu i na Križnim putevima, potomci partizana i ustaša i domobrana te im nitko nema pravo uskraćivati pravo na domovinu, ali na tim potomcima je izbor između otvaranja starih rana, ili izgradnje mostova.