Izborni stožer SDP-ovog kandidata za gradonačelnika Zagreba Joška Klisovića je svojim suradnicima dostavio izborni program i promidžbene materijale uz koje je bila priložena karta Hrvatske s granicama koje su uključivale Istočni Srijem sa Zemunom i Boku kotorsku. Naravno, karta je odmah izazvala reakciju u javnom medijskom prostoru. Neki su se smijali, neki su bili zgroženi, no zajednički su se složili da je riječ o „velikoj Hrvatskoj“ i sramotnom gafu, a Jutarnji list nas je čak izvijestio da Hrvatska nikada nije imala takve granice. Kako značajan broj hrvatskih novinara dolazi iz obitelji kojima povijest počinje 1945. godine, odnosno 1941. kao godine narodnog ustanka njihovo neznanje i nacionalni mazohizam je sasvim razumljiv. Srećom  ima dosta Hrvata koji ipak shvaćaju da naša povijest obuhvaća veće i opsežnije razdoblje i da je Hrvatska postojala prije Jugoslavije i prije komunizma.

Zasigurno opisana reakcija je motivirana ideološkim predznakom kojim se diči hrvatsko mainstream novinarstvo, ali i u nebuloznoj priči koju guraju mnogi povjesničari da je Jugoslavija bila jedini ispravni izbor za Hrvate te nesretne 1918. godine i da nam se nije ništa loše dogodilo u njoj, štoviše sačuvali smo teritorijalni integritet. Pred kraj Prvog svjetskog rata, Trojedna Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije je de iure obuhvaćala istočni Srijem zajedno sa Srijemskom Mitrovicom i Zemunom koji je nakon Prvog svjetskog rata brojio 70 posto hrvatskog stanovništva, a do konačnog raspada Jugoslavije taj broj je pao na svega 5 posto ukupnog stanovništva, a Zemun je u tom razdoblju pripojen srpskoj prijestolnici. No, nisu samo zemunski Hrvati doživjeli tu nesretnu sudbinu, već i ostale općine i kotarevi hrvatskog Srijema kao i gradovi koji nisu ulazili u granice Trojedne. Znate li da je početkom dvadesetog stoljeća više Hrvata živjelo u Subotici, nego u Zagrebu ili da  su u devetnaestom stoljeću Hrvati činili 98 posto stanovništva Petrovaradina, a 92 posto stanovništva Zagreba. Prvi put u Jugoslaviji Vojvodina, odnosno Bačka, Srijem i Banat, te vjekovne hrvatske i mađarske zemlje ulaze u granice Srbije. Ovo nije izraz nekog hrvatskog fašizma ili snivanja o ponovnoj granici na Zemunu, što je danas nemoguće, ali je isticanje povijesnih činjenica kojih se ne trebamo sramiti i posipati pepelom. Hrvatski duh je obogatio i izgradio Vojvodinu, uz mađarski i njemački, a današnje stanje Vojvodine je rezultat 103 godine srpske vlasti u toj pokrajini. Ne trebamo šutjeti o tihom nestajanju Hrvata iz Vojvodine koje je započelo 1918. godine, nastavilo se u komunističkoj Jugoslaviji da bi svoj vrhunac doživjelo devedesetih, no ni danas nije prestalo u Vučićevoj Srbiji. Bitno je napomenuti da je dekroatizacija tih krajeva u svom punom zamahu počela 1944. ulaskom NOVJ u vojvođanske gradove kada su počele masovne egzekucije i rastjerivanja. Posebno bih naglasio tragičnu sudbinu Hrtkovaca, hrvatskog mjesta koje je doživjelo velikosrpsko iživljavanje 1944. i 1992.  No, nisu samo Hrvati tih krajeva doživjeli nestanak i egzodus. Udio Hrvata u stanovništvu Sarajeva i Banja Luke (i drugih bosanskohercegovačkih općina i gradova) prije početka dvadesetog stoljeća i na kraju dvadesetog stoljeća je neusporediv, a kao ni u slučaju vojvođanskih Hrvata, Hrvati iz BiH još trpe marginalizaciju i prijeti im nestanak. S druge strane, njihova matična zemlja odlučila je biti tihi promatrač u njihovom nestajanju, baš kao što je tihi promatrač u nestajanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Ruku na srce hrvatska je država tihi promatrač i nestanka Hrvata iz Hrvatske.

Od svih naroda u susjedstvu jedini Hrvati su ti koji konstantno nestaju s povijesnih etničkih područja, što je došlo do izražaja u Jugoslaviji (1918. – 1991.). U tom razdoblju Srbija je proširila svoje državne granice na zemlje koje nikada nisu bile u sastavu srpske države i to sve na štetu Hrvatske. No, krimen nacionalizma i genocida se nekako uvijek svaljuje na hrvatska pleća. Jedinog naroda koji je izgubio u zajedničkoj južnoslavenskoj državi. Slovenci su iskoristili Jugoslaviju za državno-pravnu afirmaciju, Bošnjaci pak za polaganje temelja svojoj nacionalnoj afirmaciji koja se dogodila devedesetih. Kao i Makedonci. Albanci su u potpunosti prirodnim prirastom preuzeli Kosovo. Eventualno su Crnogorci, uz Hrvate, gubitnici u Jugoslaviji obzirom da su izgubili suverenu državu 1918. No, čak je i Crna Gora u toj i takvoj državnoj zajednici stekla teritorijalno proširenje na račun Hrvatske jer je Trojedna Kraljevina u Državi SHS, a poslije i Kraljevini SHS donijela i Boku kotorsku, da bi poslije nekim čudnim slijedom događaja iza Drugog svjetskog rata izgubila, kao da nikada nije bila dio Hrvatske, dio Dalmacije. Zaljev katoličkih svetaca i vještih hrvatskih pomoraca ostao je još jedna hrvatska uspomena na slavnu prošlost, što mi je nedavno potvrdio jedan Bokelj čiji su još u komunističkoj Jugoslaviji odselili u matičnu državu.

S druge strane, ozbiljni mediji, koji zapošljavaju valjda školovane i pismene ljude, se izruguju s kartom Hrvatske u njenim granicama koje je imala prije okupacije iz 1918. i još nas uvjeravaju da je to bio najbolji izbor za Hrvatsku pripisujući isključivo nastanku Jugoslavije opstanak naše zemlje. Iako je svakome iole bolje upućenom jasno da su Hrvati izgubili na svim područjima života jednog naroda. Dakle, sasvim je jasno da je u 80 godina uopće zaboravljeno hrvatstvo Srijema i praktički proglašeno izmišljotinom. Iste političke snage rade i na dekroatizaciji Bosne i Hercegovine. Isticanje hrvatstva Bosne i Hercegovine je postalo simptom fašizma, iako su Starčević i Radić pisali o hrvatskom pravu na te zemlje, isti oni koji krase novčanice kune, a nema hrvatskog grada bez ulice ili trga koji ne nosi njihovo ime. Čak je i dejtonska Bosna i Hercegovina novčanicama odala počast pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću, Matoševu učeniku koji je pjevao o hrvatskoj Bosni i hrvatskoj Hercegovini. Prednji navodi samo pokazuju koliko je loše stanje u hrvatskoj politici, kulturi i novinarstvu.

Na kraju se zbog ovog navodno nenamjernog ispada ispričala i naša vodeća lijeva stranka, makar je ovo bila najdomoljubnija stvar koju su napravili od svog nastanka. Slučajno, doduše, ali ipak povijesno točno i istinito i hvala im na tome. No, na kraju priče, ne treba prolijevati suze nad ne baš tako davnom prošlosti, već nam valja sačuvati što je ostalo, ali ne trebamo se sramiti našeg hrvatstva, posebno ne zbog neukosti novinara, jer je ono oplemenjivalo sve hrvatske zemlje, pa tako i Srijem i Boku kotorsku. Oni koji su došli iza Hrvata, a zahvaljujući Hrvatima jugoslavenskih uvjerenja, su uništili baštinu i kulturu tih hrvatskih zemalja.