Otto Weininger i težnja prema idealu muškosti

 

Otto Weininger1Gledati prema zvijezdama sa žudnjom za spoznajom njihove biti, tim misterioznim bićima koja nas motre iz daljine, moguće je na Zapadu samo za osobe ispunjene faustovskim duhom. Taj duh nastanjiv je samo u onome u kome konstantno raste Genij, dok Genij može biti samo onaj tko jača u sebi muškost onako kako je istu spoznao Otto Weininger u svom prometejskom podvigu naslovljenom „Spol i karakter“.

Čovjek je sam sebi najveća misterija. Jedina veća misterija od njega samog mu je Bog na čiju je sliku od njega stvoren. Ottova je spoznaja neobičan spoj intuicije ili slutnje i intelekta ili znanja. Čovjek često kroz maglovite i široke pojmove nasluti nešto što tek s vremenom postaje jasnije i konkretnije. Primjerice, ljudi su stoljećima prije spoznaje gena slutili da postoji nešto unutar njih što prenosi neke karakterne osobine s generaciju na generaciju. Tada su zvali to „krv“, danas se rabi pojam „geni“, a sutra tko zna kako će se zvati ono što nam daje u nasljeđe karakteristike od prethodnih generacija iz kojih vučemo podrijetlo? Interesantno kako Weininger već u u drugom poglavlju svoje knjige Arenoplazma i Teliopazma sluti da ono što određuje spol nije lokalizirano samo u primarnom spolnom obilježju (spolni organ) već da to nešto prožima čitavo tijelo, to jest sve stanice. Danas je općepoznato da svaka ljudska stanica nosi oznaku spola te da zadnja oznaka kromosoma u kombinaciji xx ili xy jasno kaže je li netko žensko ili muško u svojoj suštini. Recimo kada bi iz jedne stanice čovjeka od 33 godine išli klonirati čovjeka dobili bi čovjeka iste dobi i istog spola. Prema tome ljudi u fizičkom smislu mogu mijenjati samo svoje fizionomijske oznake spola različitim kirurškim zahvatima, no iz zadnjih kromosoma biti će uvijek vidljivo je li netko muško ili žensko. Ipak prema Weinningeru ima još nešto puno dublje od samih gena što nekoga čini muškim ili ženskim. Njegova tri poglavlja iz prvog djela knjige (Muškarci i Žene, Zakoni spolne privlačnosti, Arenoplazma i Telioplazma) su očito zaražena snažnim razvitkom prirodnih znanosti (philosophia naturalis) čije metode eksperimenta i matematičke egzaktnost u vidu materijalističke kauzalnosti prodiru u svijet društvenih nauka.Vidljivo je to iz njegovih redukcionističkih formula odnosa muškog i ženskog elementa i referiranja na brojne znanstvenike koji iste metode koriste u proučavanju prirode. To je pogrešno jer muškarac nije jednodimenzionalno racionalan kako su to mislili prosvjetitelji. U njemu postoji određeni omjer iracionalnog i racionalnog. Čovjek je samo djelomično dio prirode, od nje ga odvaja duh. Iz tog razloga će uvijek za potpunije shvaćanje čovjeka biti neadekvatno koristiti isključivo znanstvenu metoda, pošto je ona isključivo racionalna. U poglavlju Karakterologija i morfologija se radi odmak od krutosti prirodnoznanstvenog pristupa i izbjegava zamku biologističkog redukcionizma jer priznaje ekvivalentni međusobni utjecaj duha i materije/tijela. Time na neki način u promatranju spola, poput Oswalda Spenglera u pristupu proučavanju povijesti uzima metafiziku kao nit vodilju. Naravno da će činjenica xy uvijek biti od utjecaja na to da netko biološki bude muško, ali nesporan je utjecaj duha na spol. S mogućnošću determinističnog utjecaja kauzalnosti će se obračunati u jednoj rečenici u kojoj će reći da je čovjek upravo slobodno biće po tome što može spoznati kauzalnost i djelovati kontra nje, u protivnom to ne bi bilo moguće. Teorija determinističkog kaosa na subatomskoj razini i kvantna fizika ponovo stvaraju mogućnost slobodne volje u fizici ako se primjeni na istraživanje mozga tako da znanost danas nije deterministička i kauzalistička kao što je to bila znanost pod utjecajem materijalističke filozofije prosvjetitelja. Kasnije Otto jasno gradi svoje djelo poput Spenglera kao filozofsko djelo u konstruiranju i objašnjavanju idealtipa Muškarca/muškosti i idealtipa Žene/ženskosti te njihovoj ulozi u čovjeku i odnosu prema idealu Genija.

Začetak korištenja idealtipova Muškarca i Žene nalazi se u prvim poglavljima. Idealtip je sredstvo spoznaje karakteristično za sociologiju i koristili su ih u proučavanju društva do sada svi veliki sociolozi kao što su Max Weber (primjerice tipovi vlasti), Vilfredo Pareto (primjerice rezidue i derivacije), Emile Durkheim (primjerice tipovi samoubojstva). Idealtipovi su čiste pojmovne konstrukcije i kao takvi ne postoje u empirijskoj stvarnosti te je već apsolutno ozbiljenje u zbilji prava rijetkost. Zato Otto ne misli da u stvarnosti postoji pravi heteroseksualac i pravi homoseksualac pošto su ti pojmovi idealtipovi to jest krajnosti i ekstremi koje je teško naći u prirodi gdje prevladavaju nijanse, stoga je u svima manje ili više izražena biseksualnost. Takvo razmišljanje se javlja u kontroverznom poglavlju Homoseksualnost i pederastija. Manjak političke korektnosti s obzirom na početak 20. stoljeća je gotovo nezamisliv za početak 21. stoljeća u kojem živimo pa je tako sigurno da bi zbog prethodno spomenutog poglavlja i poglavlja kao što su primjerice Emancipirane žene i Židovstvo bio od dominantnih medija u najmanju ruku marginaliziran kao luđak/ekscentrik/teoretičar zavjera ili možda čak kaznenopravno sankcioniran od državnih vlasti pod utjecajem našeg bolesnog civilnog društva. Bitno je shvatiti da su idealtipovi Muškarca i Žene mišljeni prvenstveno u sferi duhovnog isto kao kategorije rase kod Spenglera. Moguće je zamisliti utjecaj fizionomije na duh premda se primat daje dakako duhu dok sam njihov međusobni odnos (statika i dinamika) ostaje obavijen velom tajne. U tom smislu neka žena u sebi može utjeloviti više obilježja koje pripadaju idealtipu Muškarca i na taj načini biti veće „muško“ od nekih feminiziranih/ženskasti muškaraca u kojem prevladavaju elementi tipični za idealtip Žene. Carl Gustav Jung je došao do slične spoznaje da u svakom ljudskom biću postoji animus (duh) i anima (duša) čiji međusobni odnos bitno utječe na samu psihu čovjeka. U tom smislu netko može biti više Muško i manje Žensko ili obratno ovisno o tome koliko se približava svojim karakteristikama muškom i ženskom idealtipu, neovisno o svojim primarnim spolnim karakteristikama, to jest neovisno o tome ima li xx ili xy kao zadnje kromosome. To promišljanje bi dobro objasnilo feminizirane muškarce i maskulinizirane žene u socijalnom i biološkom smislu te pojavu transvestita gdje je duh idealtipa taj koji diktira preobraženje u ekstremnom egzogeno-biološkom smislu. Međutim, Otto drži da se samo oni koji su bliže idealtipu Muškarca mogu približiti idealtipu Genija. Najoštriju razliku između žene i muškarca je postavio u poglavlju Suština žene i njezin smisao u svemiru. Ženi su svojstvena životinjska odnosno opće organska svojstva: individuacija, prepoznavanje, naslađivanje i spolni nagon. Samo muškarcu su moguća sljedeća svojstva: individualnost, pamćenje, vrijednost, ljubav, pažnja, volja. Kako onda objasniti da neka ta svojstva u stvarnosti ima žena? Vrlo jednostavno: ili je biološka žena više idealtipski Muškarac nego idealtipska Žena i/ili je biološki muškarac ulio u nju ta svojstva jačinom svog duha i voljnog utjecaja na dotičnu biološku ženu. Zato su ženama privlačni dominantni tipovi i nerijetko je da žena poprima obilježja svog gospodara, premda je moguće da biološki muškarci poprime obilježja žene bilo od dominantne žene bilo od duha današnjeg vremena kojim dominira idealtip žene o čemu će riječi biti kasnije.

Vrhunac Weinngerovog promišljanja prirode čovjeka, to jest muškarca, nose poglavlja „Darovitost i genijalnost“, „Darovitost i pamćenje“, „Pamćenje, logika i etika“, „Logika, etika i ja“, „Ja- problem genijalnosti“. Genij je idealtip isto kao što su idealtipovi Muškarac i Žena. Netko može biti bliže tom idealu, netko dalje. Pojam «genij» izveden je latinske riječi genius koja označava zaštitničkog duha ili vodiča što ga svatko dobiva pri rođenju i čijem nadahnuću zahvaljuje svoje originalne ideje. Do 18. stoljeća se smatralo da Genij potječe od božanske milosti. Pojam genija kakvog danas poznajemo se uobličava prvi put u romantičarskom razdoblju. Kant prvi raskida s tim konceptom i njegov genij je muško biće čije je djelo apsolutno originalno i urođeno, oživljujući duh (Geist) te često prekida s tradicijom ne slijedeći pravila i propise. Putem pisane riječi Geniji kroz povijest na neki način pravocrtno i jednostrano komuniciraju međusobno, osim ako nemaju tu sreću i milost da žive u isto vrijeme. Nema Genija koji ne bi imao osobni odnos prema recimo Beethovenu, Homeru, Tomi Akvinskom, Leonardu Da Vinciu itd... Genij drugog Genija nadahnjuje i inspirira na djelovanje, on prema njemu ima odnos poštovanja, divljenja i pijeteta. Smatram da je istinskog Genija teško prepoznati u vremenu u kojem živi. To su najčešće za života anonimni ljudi. Genij je izvan vremena tako da ga često okolina u kojoj živi ne prepoznaje, a do njegove prave afirmacije dolazi tek post mortem. Nije bezveze Baudelaier rekao da su kamatne stope priznanja u pjesništvu najveće, no počinju teći tek nakon smrti pjesnika. Djelo Genija nije namjenjeno oponašanju, premda ga često ljudi oponašaju, već je namjenjeno tome da ga slijedi drugi Genij. Otto je dobro razumio da samo Genij može shvatiti drugog Genija i u tom smislu nastavit, nadograditi, ispraviti i čak oboriti njegovo djelo. Prema Ottu Genij je viši oblik postojanja, ne samo intelektualni nego i moralno. On otkriva sasvim osobnu ideju Čovjeka. Čovjek biva Genijem najvišim aktom volje, unutrašnjim imperativom, potvrđujući u sebi čitav svemir. Čovjek je genijalan kada hoće da to bude. To je odabir jer svaki čovjek može izabrati da bude ono najniže i ono najviše! Svaki čovjek može biti Genij aktom volje, međutim nekoliko je bitnih obilježja genija koje su ključne za kvalitativno i kvantitativno vrednovanje u kojoj se mjeri netko približio tome da bude genijalan:

1. Što više sadrži raznih tipova ljudi u sebi odnosno što više razumije različitih tipova ljudi to je veći genij;

2. Što je netko više sklon univerzalnoj i općenitoj perspektivi promišljanja ideja i stvarnosti to je veći genij;

3. Što je bolje pamćenje važnih životnih doživljaja ima to je veći genij;

4. Što je veća indvidualnost njegove vlastite osobnosti, njegovog «Ja», to je veći genij;

5. Što je netko više muškarac sukladno nabrojanim karakteristikama (individualnost, pamćenje, vrijednost, ljubav, pažnja, volja) to je veći genij.

Genij u sebi ima i sveca i zločinca kao dvije suprotnosti. Upravo ga svaka od tih ekvivalentno jakih osobnosti priječi da bude samo jedno od navedenog. Razumjeti čovjeka znači imati ga u sebi ili ja bih još bolje rekao: moći biti on. Svaki lopov dobro razumije samo lopova, dok mu je nejasan pošten čovjek. Postoji ona engleska poslovica takes one to know one. Razumjeti određeni tip čovjeka znači biti on sam. Zato je primjerice Shakespeare veliki Genij jer je u svojim dramama stvorio mnoštvo različitih lica s različitim karakterima, motivima i emocionalnim stanjima što ne bi mogao učiniti da njegova moć imaginacije i promišljanje nije mogla zamisliti sva ta lica tako da zna što točno to lice misli, što ga pokreće, kako se osjeća itd. Ipak nije dovoljno za utjelovljenje idealtipa Genija da netko na ovaj način ima sposobnost shvaćanja ljudske prirode, potrebno je još da predmet njihovog interesa bude ono općenito i univerzalne ideje.

Najveći su Geniji upravo zato prema Ottovom mišljenju pjesnici i filozofi jer je predmet njihovog čuđenja i bića upravo ono općenito, ono što nadilazi samu povijest i vremenitost trenutka u kojem živi, ono vječno i transcendentalno. Ja bih prije rekao da su to umjetnici i filozofi jer je pjesnik sadržajno uži pojam od pojma umjetnik. Filozofe i umjetnike zanima svijet ideja i odnos između tih ideja te vrijednost i značenje svake pojedine ideje s tom razlikom da se filozof samo njima čudi dok se umjetnik igra s njima. Ideja prethodi zbilji jer zbilja proizlazi iz ideja. Prije nego što je Bog stvorio svijet morao je imati ideju o tome što će stvoriti. Svijet ideja je svijet forma jer je zbilja utjelovljena ideja i onaj tko promatra zbilju iz perspektive ideja ima orlovski pogled na stvarnost. Predmet razmatranja Genija su najčešće predodžbe nevidljivih bića i koncepti poput pakla/raja, vječnosti, slave, ljubavi, stvaranja itd. Umjetnici i filozofi vide najčešće ideje kroz simbole te su njima brijegovi, čempresi ili recimo kamen sredstvo za spoznaju ideja, dok znanstvenik vidi iste stvari samo kao materiju i opisivanje sastava te materije uzima kao spoznaju. Otto ima začuđujuće amodernističko promišljanje kada promatra Genija jer se odriče kauzalnosti: Misao svrhe se ne može objasniti iz uzroka i posljedice; njih štoviše, isključuje odnos uzroka i posljedice. Svrha se pojavljuje da stvori aktivnosti/djelatnosti. Pored carstva uzroka postoji carstvo svrha; a to je carstvo – carstvo čovjeka. Savršena nauka o bivstvu (čovjeku) jest sveukupnost uzroka koja želi doći do najvišeg uzroka, savršena nauka o onome što se mora činiti - cjelina svrha koja postiže vrhunac u krajnjoj najvišoj svrsi. Kant je u svojoj analizi genija došao do zaključka da genij predočuje ono što je uvijek odsutno jer se zamišljajna moć žrtvuje razumu te preživljava samo forma u kojoj se stvarnost uobličuje. Sustav dedukcije je daleko bolji nego sustav indukcije premda potonji često u spoznaji prethodi prvom. Međutim smatram da se pravi genij s lakoćom može spuštati ljestvama dedukcije ili se uspinjati ljestvama indukcije ovisno o potrebi i samo onaj koji ima takvu sposobnost može stvarati velika umjetnička ili filozofska ostvarenja ili pak ostvariti velika otkrića u znanosti, tehnici itd. Ako toga nema onda nema niti spoznaje. Onaj tko se bavi stvarnosti na način da proučava specifične materijalne elemente, kao današnji specijalizirani znanstvenik koji promatra samo mali dio stvarnosti, bila to DNK sekvenca ili virusna upala pčele, promatra svijet isključivo iz žablje perspektive. Taj ne zna koja je svrha svega toga, pa čak niti zašto radi to što radi. Na to jedino odgovor može dati filozofija. Čovjek koji je ujedno i filozof i povjesničar će ponajprije promatrati kafiće iz perspektive ideje kafića pokušavajući shvatiti što je to? Ili kakvu vrijednost on ima kao ideja per se? Što je idealni kafić? Povjesničar koji nije filozof i još k tome ima promišljanje svojstveno historijskom materijalizmu će se samo zanimati o činjenicama kao što su profil konobara, broj gostiju, zašto je vlasnik kupio još stolica i je li to u uzročno posljedičnoj vezi s povećanim profitom itd. Njegov je pogled isto tako vrijedan, no bez filozofske perspektive je bezvrijedan jer da ne postoji ideja kafića koja se potom ostvarila u zbilji on o tome ne bi uopće razmišljao jer kafić ne bi postojao. U prvom broju Obnove Leo Marić je pisao o kulturnoj hegemoniji, teoriji Gramscija, koja je jasno prokazala u političkoj stvarnosti da svakom djelovanju prethodi ideja i da je prije jednog Lenjina postojao Marx.

Otto je logično zaključio da nema specifičnog genijalca već samo univerzalnog, dakle nema glazbenog genija nego glazbenik ako je genijalan on će imati osjećaj za univerzalno i opće te će poznavati sve vidove ljudske spoznaje: politiku, filozofiju, umjetnost, religiju, znanost. Tesla nije samo razmatrao problem izmjenične struje već je znao Fausta recitirati napamet te je čitao Voltairea. Umjetnički tip čovjeka i filozofski tip čovjeka su prema sada navedenom veći geniji od državničkih tipova iliti kako ih Otto naziva ljudi od djela. Državnički tip čovjeka, bio on vojskovođa ili vladar, stalno mora imati na umu trenutno povijesno stanje i baviti se trivijalnim detaljima kako bi donio odluke te često nema vremena za svijet ideja. Zato se i povijesna razdoblja nazivaju po imenima državnika pa tako Marinković u Kiklopu kaže: Nije Elizabeta I živjela u Shakespearskom razdoblju, nije Aristotel veliki već je Aleksandar. Državnik je uronjen u vrijeme, dok su umjetnici i filozofi često izvan vremena pa jedni druge ne razumiju, a što često dovodi do apsurdnih i pomalo smiješnih situacija kao što je non tangere circulos meos. Ona dobro dočarava često nerazumijevanje državničkog tipa čovjeka to jest čovjeka od djela za filozofe i umjetnike, no između njih postoji sustav međusobne ovisnosti pošto državnički tip je sposoban osigurati životne uvjete, bilo one osnovne bilo one na razini luksuza i obilja. Bez Augusta Vergilije ne bi ni imao uvjete za napisati Eneidu. Isto tako pošto govorimo o idealtipovima državničkog i umjetničkog/filozofskog tipa čovjeka treba imati na umu da nije nemoguće da u stvarnosti postoji čovjek koji je i jedno i drugo, primjerice rimski car filozof Marko Aurelije. Imamo i u našoj povijesti bana Ivana Mažuranića koji je vješto obavljao državničke poslove i jednako vješto nadopunio Gundulića te napisao svoj vlastit spjev, osim toga pokazivao je interes za astronomiju toliko da je umro pored svog teleskopa. Taj pravnik je bio Genij i njegov život je bio što smo u šali nazvali «dinaroidni intelektualac», osoba koja spaja nespojivo: ujedno čovjek djela i čovjek misli, čovjek makijavelističke dnevne politike i čovjek najviših filozofskih misli, umjetnik i ratnik, vođa i znanstvenik. To bi bio čovjek zlatne sredine (aurea mediocritas) s uspješno izbjegnutom zamkom da bude mediokritet jer čovjek koji bi želio biti sve riskira da bude ništa. Postavlja se međutim pitanje jesu li onda isključivo pjesnici i filozofi najveći muškarci sukladno točki 2 aspekta genijalnosti? Možda se zato Bog kao najveći Genije percipira kao muško? Osim toga nije li se utjelovio Bog u Kristu upravo kao muško? Kada smo već kod pitanja percepcije Boga, nije li Bog kao tvorac svih tipova ljudi morao imati u sebi sadržane kao ideje sve te tipove ljudi prije samog stvaranja? Ako ništa drugo kao svemoćan ima sasvim sigurno stalni uvid u sve te različite tipove ljudi. Zato je On najviši Geniji jer posjeduje apsolutnu univerzalnost. To nas vodi do zaključka da je težnja biti većim muškarcem odnosno većim Genijem zapravo u biti nikad ostvarena težnja da se bude što sličniji Bogu. Isus Krist je postavio nedostižni etički ideal kojemu možemo samo težiti jer kad bi ga ostvarili bili bi On, što je nemoguće kao što je nemoguće apsolutno spoznati Boga. Onaj tko bi apsolutno spoznao Boga taj bi bio Bog. Einstein je često govorio kako Ga pokušava uhvatiti na djelu, što je i bio krajnji cilj njegove Teorije svega. Cilju da se bude što veći Genije, to jest što sličniji Bogu, valja težiti s oprezom, u protivnom se riskira oholost Sotone kojemu je jedan anđeo rekao: Tko je kao On? (Miha-el)…

Čovjek ima sposobnost poimanja prošlosti i budućnosti zahvaljujući ponajprije pamćenju, dok je najveći doseg životinje jednostavno poimanje sadašnjosti, jednog vječnog sada, nunc stans. Nietzsche to više vidi kao prokletstvo, posebice nemogućnost da se nešto zaboravi pošto je usko vezano uz problem krivnje. Kada Otto govori o izvrsnom pamćenju doživljaja kao oznaci Genija on tu nikako ne misli na puku sposobnost memoriranja činjenica već na jaki intenzitet sinestezije životnih trenutaka. Genij se može vratiti u bilo koji životni trenutak i to s onim intenzitetom da može doživjeti sve detalje na način koji ih Marcel Proust doživljava u svojoj potrazi za izgubljeni vremenom kada o jednom detalju kroz jednu rečenicu piše na nekoliko strana. Genij se nekog događaja iz ranog djetinjstva jasno sjeća kao da se dogodio jučer. Mudrost dolazi s iskustvom, pa je logično i životno da onaj čovjek koji ima veću mogućnost korištenja svog životnog iskustva pomoću pamćenja mudriji i samim time genijalniji. Mudrost je sigurno u tom smislu jedan aspekt genijalnosti. Ovo je obilježje Genija doduše djelomično i povezano sa sposobnosti da se bude više tipova ljudi jer kroz život upoznaješ različite tipove ljudi i neki način upijaš ih u sebe ili ih oživljavaš ako su već postojali u tebi. To je danas posebno omogućeno na znatno višoj razini pomoću interneta i društvenih mreža te filmova i velike dostupnosti književnih djela pošto se pomoću njih upoznajemo s mnoštvo tipova ljudi koje možda nikada ne bi upoznali. Ja bih tu dodao da nije nebitna sposobnost pamćenja činjenica, no samo ako je vezana uz istovremenu sposobnost povezivanja činjenica u smislenu i logičnu cjelinu. Naravno to je sasvim sporedno uz pamćenje samog životnog doživljaja. Otto dobro primjećuje da se pamti ono za što postoji interes, tako će religiozan čovjek najsigurnije i najduže pamtiti religijska učenja, pjesnik stihove, matematičar brojeve. To sam osobno spoznao na svom primjeru kada sam učio za pravosudni ispit. Nisam naučio i zapamtio dobro pravnu materiju pošto me ista ni najmanje ne zanima u suštini te moj interes prema pravu postoji čisto u tome da ga iskoristim kao sredstvo za preživljavanje i borbu. Ovaj aspekt genijalnosti čovjek gubi u slučaju gubitka zdravlja npr. Alzheimerove bolesti. Tada prestaje biti on i gubi svoje «Ja», osim ako ga je sačuvao u nekom zapisu, tada njegovo «Ja» živi nezavisno od njega samog na ovom svijetu. Isto tako njegovo «Ja» vjerojatno neokrnjeno prelazi u onostrano, u Božje carstvo, pod uvjetom da se ne izgubi u nebitku, u paklu.

Pojam «Ja» je kroz povijest značajno okupirao velike filozofe i umjetnike. Taj pojam je kao što smo naveli u točki 4. iznimno bitan za idealtip Genija. Otto tu polazi od Kanta koji je sjajno oborio Humeovo vjerovanje u nepostojanje pojma «Ja». Hume je tvrdio da je «Ja» gramatička izmišljotina i upravo time je Kanta drmnuo iz dogmatskog drijemeža. Osim takvih tipova poput Humea postojali su oni koji su ga pokušali svesti na čisti egoizam ili pomahnitali instinkt (Stirner, Nietzsche). Otto je razmišljao drugačije od njih te je u svom promišljanju neke od sljedećih pojmova sveo na sinonime: ja=ti=sve=makrokozmos=mikrokozmos=samosvijest=duša. U poglavlju Logika, etika i ja objašnjava razmišljanje na čijoj osnovi možemo zaključiti o postojanju noumenalnog i transempiričkog subjekta «Ja» kod čovjeka. «Ja» proizlazi upravo iz logike i etike. «Ja» se u logici temelji na dva načela: načelo identiteta (A=A, načelo cjelokupne istine koje ne može biti posebna istina) i načelo neproturječnosti (sud A=B i A≠B ne mogu u isto vrijeme biti istiniti jer istina je samo jedna). Prava funkcija tih načela jest da su konstitutivni po pojmovnosti i ona su mjerila koja se primjenjuju na sve aktove mišljenja. Logično mišljenje je ujedno i psihološko jer karakter logičnosti koji pojmu daje strogost i dostojanstvo ne pruža mu iskustvo. Pojam je norma esencije (biti, bitka) ili ideje, ne i egzistencije ili zbilje. Izjednačavanje pojma s njegovom definicijom zabranjuje priroda definicije. Načelo A=A omogućuje svaki pojam kao nerv pojmovne prirode ili pojmovnosti pojma. Upravo je to načelo identično s načelom «Ja jesam» i time čini osnovu pojma «Ja». Da bi čovjek uopće bio u mogućnosti izreći to načelo i održati ga mora postojati subjekt, mora postojati «Ja». Zanimljivo da je Nietzscheu iznimno bilo stalo, u njegovom djelu S onu stranu dobra i zla, da slomi postavku A=A to jest da kaže da je moguć sud A=ne-A i to uz pomoć paradoksa svojstvenog Chestertonu. To je uradio na primjeru čovjek pošto je čovjek u isti mah i dijete i starac. Utjecaj prostorvremena je potpuno zanemario kao i samu vječnu i nepromjenjivu bit čovjeka nezavisnu od procesa starenja pod uvjetom prosječnog fizičkog i psihičkog zdravlja. Upravo tom sofističkom paradoksu može se suprotstaviti Ottovo poimanje pojma «Ja». Ono osim logike ima i osnovu u etici gdje je Nietzsche bio iznimno slab te je jednostavno rekao Kantu da je idiot u svom Antikristu. «Ja» na području Kantove moralne filozofije je integlibilna suština čovjeka koja ne podliježe uzročnosti i slobodno bira dobro ili zlo. Istina, čistoća, vjernost, iskrenost prema samom sebi: eto jedine moguće etike. Tako kaže Otto i ujedinjuje logiku i etiku u dužnost prema samom sebi, prema svojoj biti, svojoj svrsi, svom talentu i svojim darovima. Kada ne bi bilo «Ja» ne bi bilo ni mogućnosti biranja niti slobodne volje. U tom smislu čovjek stoji sam pred sobom, no također stoji pred pravim personalnim Bogom, što Otto nije primijetio i dosta je površno i krivo rekao: Svakako je istina da je većini ljudi potreban neki Jehova. Najmanje njih – to su genijalni ljudi – uopće ne živi heteronomno. Čovjek jest sam svoj gospodar samo u odabiru dobra i zla, no odgovara Darovatelju o tome kako će upotrijebiti taj dar. U obveznom pravu darovatelj može opozvati darovanje zbog nedostojnosti obdarenika, tako je i s darom života i slobodne volje. Izabrati dobro, znači izabrati služiti Bogu te se jedino tako može ostvariti sloboda. Čovjek jest sam pred svojom odgovornosti Bogu, time posredno i prema sebi jer ako ne služi Bogu onda ne služi niti sebi. Bog se ne miješa u naš odabir hoćemo li odabrati njega ili nećemo, premda on to može ako zaželi.

Početak čovjeka obilježen je početkom njegova «Ja». Tako se ja živo sjećam kada sam kao dijete stao pred zid u svom dvorištu i rekao: «Ja sam Božidar Theodoros». Danas kad se sjećam tog bitnog događaja vidim sebe kako to govorim iz perspektive tog zida. Kasnije sam crvenom kredom s pet godina istu tu rečenicu napisao na zid, valjda čisto da potvrdim to svoje «Ja». Mislim da to nikako nije pseudomemorija jer se eto i sličan doživljaj događaja nalazi u autobiografskoj priči Wahrheit aus meinem Leben Jean Paula. Taj događaj Otto naziva «Ja»- događaj te se kod raznih ljudi javlja na različite načine, on utemeljuje pogled na svijet, tzv svjetonazor, to jest on je njegov korijen i kod umjetnika i kod filozofa. Jung (Sjećanja, snovi, razmišljanja) je isto tako postao na sličan način svjestan svog «Ja» dok je stajao na kamenu kao dijete i pitao se: «Ja sjedim na ovom kamenu i on se nalazi ispod mene, ali kamen bi isto tako mogao reći «Ja» te razmišljati da leži na ovoj kosini, a on sjedi na meni. Jesam li ja onaj koji sjedi na kamenu, ili sam ja kamen na kojemu sjedi on? Sam je priznao da se nikada u životu nije prestao pitati to pitanje. Međutim moguća su i drugačija iskustva. Novalis to iskustvo poistovjećuje s filozofskim promatranjem samoga sebe, valjda prema starom antičkom načelu gnothi seauton, dok Schelling u svom osmom Filozofskom pismu o dogmatizmu i kriticizmu govori da se to iskustvo javlja kada prestanemo biti objekt za sebe, kada naše promatračko »Ja» povučeno u sebe postane istovjetno s promatranim. To stapanje objekta i subjekta od Schellinga kao momenta spoznaje nalazimo također u Heideggerovom djelu Bitak i vrijeme. On u njemu kaže da je subjekt pri spoznavanju nužno uronjen u objekt (nema kruženja objekta oko subjekta ili obratno već je subjekt manji krug unutar objekta, dok bi savršeno bilo kad bi bili identični promjeri, čemu i unutarnji krug subjekta teži), čime obara Kantov kopernikanski obrat u gnoseologiji. Objekt spoznaje je svakako uvjetovan i društvom u kojem se živi pa ako uzmemo da danas živim u Zapadnom društvu, onda je prema tome predmet spoznaje prema Spengleru beskonačnost prostora to jest svemira. Otto zato vidi «Ja» kao točku u koju se želi sabiti sinteza sve te raznovrsnosti u beskonačnosti svemira. On kaže da velik čovjek ima cijeli svijet u sebi, genije je živi mikrokozmos, on je sve. Iz ideje cjeline, u kojoj genije neprekidno živi on poznaje cjelokupni smisao svih dijelova, on stvara iz cjeline svoga «Ja» koje sadrži svemir. Svijet i «Ja» su u njemu jedno. U čovjeku je skriven sav totalitet jer ipak smo stvoreni na sliku Boga. Taj totalitet može promatrati sve pošto on sam jest sve. Otto lijepo citira Plotina: da nije u nama božanska snaga kako bi božansko moglo da nas oduševi? Čovjeka valja nazvati genijalnim ako živi u tijesnoj povezanosti sa svemirom. Otto je dakle potvrdio tu Heideggerovsku nužnu polaznu premisu za spoznaju, da je subjekt ujedno i apsolutni objekt, inače ne bi mogao spoznati objekt. To me podsjeća na izjavu mog učitelja iz vjeronauka u prvom srednjem da smo svi mi mali bogovi. Otto prepoznaje to božansko u nama, pa kaže: Tek je genijalno, dakle, ono božansko u čovjeku. Genijalan čovjek ja aktualni mikrokozmos, a oni koji nisu genijalni su potencijalni mikrokozmos. Čovjek je svemir, te stoga nije, kao njegov puki dio, zavisan od drugog dijela, niti je na određenom mjestu uključen u zakonitost prirode, već je sam skup svih zakona i upravo toga. Otuda ona Kantova poznata izreka o moralnom zakonu u njemu i zvjezdanim nebom nad njim. Čovjek koji je genijalan je najmoralniji prema samom sebi, to jest prema Bogu u sebi. Prigovor da su umjetnici i filozofi često malo marili za ljude oko sebe i bili posvećeni samo sebi na ušturb drugih tako pada u vodu jer oni su mogli biti vjerni jedino sebi, svojem bezvremenom «Ja» i to čak naspram svojem integlibilnom «Ja». Ljubi druge kao samog sebe, to je zapovijed najvećeg Genija koji je ikada hodao zemljom, Isusa Krista. Da bi mogao ostvariti tu zapovijed prvo moraš ljubiti samog sebe. Genijalni čovjek može osjetit «Ja» u drugom čovjeku tek kada je jasno osvijesti svoje «Ja». Otto zato i navodi da Genij osjeća svoje «Ja» kada u drugom osjeća njegovo «Ja», kada «Ja» i «Ti» postanu pojmovi istog značenja, kada nema «Ti» ne postoji jamačno niti «Ja». Čovjek je zapravo najviše svjestan samoga sebe kada je s drugim ljudima, zato on najviše pati jer pati sa svima, zato luđak i okorjeli zločinac ne mare za druge ljude. Iz toga proizlaze dvije moralne zapovijedi: jedna je da se nikada ne smije i ne može druge ljude koristiti kao puko sredstvo za ostvarivanje svoje svrhe, druga je da ako ubije samog sebe onda će ubiti u sebi cijeli svijet. Zašto je Otto onda počinio taj najgori mogući grijeh kada se s 23 godine ubio revolverom u Beethovenovoj kući? Je li možda odgovor u tome da je toliko osjećao patnju svijeta i drugih da nije mogao više izdržati postojanje? Ne znam, samo znam da onaj tko osjeća patnju svijeta osjeća i njegovu radost. Jedan trenutak radosti u životu vrijedi više nego patnja cijelog života i zato nema opravdanja za samoubojstvo. To je grijeh ravan ubojstvu.

Otto s pravom kaže: Nema značajnog čovjeka koji ne bi bio uvjeren u postojanje toga «Ja». Netko tko poriče svoje «Ja» ne može nikada biti značajan čovjek. Genijalan čovjek je onaj kojemu je njegovo «Ja» došlo do svijesti. Individualnost određene osobnosti koja je usko povezana za pojam «Ja» jest također bitna odlika Genija, jer Žena nema svoje «Ja» dok ga Muškarac ima. Nietzsche je to dobro oslikao rekavši u Also Sprach Zaratustra: On: Ja želim, Ona: On želi. Pučka izreka «ti nemaš svoje ja» označava osobu bez karaktera, beskičmenjaka, prevrtljivca, nedosljednost u dogovoru i odlukama. Ova sposobnost definitivno označava potpunu svjesnost svojih sposobnosti i svoje jedinstvenosti, svojih mana i svojih vrlina. To je nešto poput Salvadora Dalia koji kaže da je svako jutro kad se probudi uvijek iznova sretan jer shvati da je on Salvador Dali. Državnički tip čovjeka najčešće posjeduje isključivo taj aspekt Genija. Nietzsche i Spengler predviđaju da nam se sprema doba cezarizma, jakih vođa što se odlikuju prema tim jakim osobnostima osviještenog «Ja». Mislim da su Trump, Putin, Orban i Erdogan početak tog načina vladanja koji su oni prorokovali. Možemo zaključiti da je taj aspekt genija upravo ono što izdvaja državnički tip čovjeka iz amorfne crne bare koju nazivamo čovječanstvo. Oni se upravo po tome izdižu iznad mase i sposobni su upravljati tom masom, samim time nisu geniji ako ne posjeduju sve aspekte genija kako su nabrojani. Nema čovjeka koji sebe ne bi smatrao za značajnog čim je nešto stvorio, kaže Otto. Time su ipak državnički tipovi za ljestvicu niže ispod pravih cvjetova lopoča, umjetnika i filozofa, koji raste na bari čovječanstva. Svaki umjetnik i filozof, kako dobro primjećuje, ima određenu dozu megalomanije i smatra da je upravo njegova misao i filozofski sustav ili umjetničko djelo najveće, pa tako Otto spominje Nietzschea kao eklatantni primjer pošto je on proglasio svoju knjigu Tako je govorio Zaratustra za najdublju knjigu na svijetu. Kant i Jung postavljaju tezu da u biti Geniji ipak nisu samovoljno zaslužni za svoje djelo. Kant kaže da «ako autor duguje neko djelo svom geniju, on sam ne zna kako je došao na zamisao o njemu; niti je u njegovoj moći smišljati takva djela po volji, ili sljedeći kakav plan, niti priopćavati drugima u vidu uputa koje bi njima omogućila da stvore slična djela». Jung slično razmišlja u svom predavanju Poezija i psihologija: «Ne stvara Goethe Fausta, već duševna komponenta Fausta čini Goethea. A što je Faust? Faust je simbol, no nije samo semiotski znak ili alegorija za nešto davno poznato, već izraz nekog praživotne ideje koja djeluje u njemačkoj duši, kojoj je Goethe pomogao da ugleda svijet. Može li se zamisliti da je Fausta ili Tako je govorio Zaratustra napisao netko tko nije nijemac? Oba djela aludiraju na isto, na nešto što vibrira u njemačkoj duši, neki iskonsku sliku, kako reče jednom Jacob Burckhardt, na figuru iscjelitelja i učitelja, s jedne strane, i mračnog čarobnjaka, opsjenara, zavodnika i đavola, s druge strane. Ta slika postoji u nesvjesnom od pradavnih vremena...» Djelo genija i kada je rođeno živi neovisno o samom geniju, te je često loše da genij ide interpretirati što ono točno znači, zato se dobri umjetnici čuvaju objašnjavanja značenja svog djela. Često bih se u razgovoru s nekim o svom djelu znao iznenaditi kada bi uvidio da on vidi nešto u mom djelu što ja uopće nisam primijetio i što nisam imao namjeru uopće učiniti niti ne znam kako sam to učinio. Tu se opet možemo spomenuti najvećeg genija Boga jer poznato je kako Bog djeluje putem nas, premda sigurno pazi da nam sačuva svoj najveći dar, slobodnu volju.

Dobri poznavatelji povijesti primjećuju da nema puno filozofa i pjesnika koji su žene, postoje samo iznimke koje potvrđuju pravilo. Iako ostaje pitanje koliko su one bile uopće u duhovnom smislu žene? Idealtip Žene je stremljenje suprotno od genijalnosti. Žena ne može biti Geniji. Zašto? Osim što nema i ne može imati prethodno nabrojane karakteristike Genija njezin smisao jest sličan onom židovskom: očuvanje vrste. Žena nikad ne doživljava napad (verbalni/fizički) na sebe osobno već uvijek bilo kakvu uvredu doživljava kao uvredu cijelog roda to jest spola pošto su rod i spol neodvojive činjenice, skoro do razine sinonima. Dakle, žena ne može imati jaku osobnost jer jaka osobnost pretpostavlja konkretnu individualnost i jedinstvenost. Slično je kod židovstva koji na napad usmjeren protiv pripadnika svog naroda reagira više zbog toga što osjeća da su time napadnuti svi židovi nego zbog toga što je napadnut određeni konkretni židov, uzmimo samo kao primjer jaku propagandu holokausta putem Hollywooda čija jedna od temeljnih ideja viktimizacijom židova prevenirati bilo kakve slične napade na njih kao cjelinu u sadašnjosti i budućnosti. Ono što najviše određuje ženu jest njezina spolnost, kako Weininger kaže: Žena je samo seksualna, muškarac je i seksualan. Žena promatra muškarca isključivo seksualno i nikako drugačije, te sve što one čine je određeno njihovom spolnošću. Primjeri iz svakodnevnog života idu u prilog toj tezi, naravno samo ako gledamo generalizirajući brojne primjere u odnosu na tu određenu tezu. Žene gotovo sve ljudske odnose promatraju iz perspektive spolnosti, dok su odnosi između žena isključivo spolne naravi. Ta određenost spolnošću najviše se očituje u tezi da su sve žene bez iznimke sklone podvođenju, čak i starice nakon klimakterija žele podvoditi, doduše samo za druge, ne za sebe. Podvođenje je vođenje k spolnom aktu, dok je spolni akt usmjeren ili na očuvanje vrste (prokreativna seksualnost) ili na čisto zadovoljstvo (rekreativna seksualnost). Žena za svaku ženu želi da nađe sebi muškarca jednako kao što za svakog muškarca želi da si nađe ženu. Često gledaju s osjećajem sažaljenja žene koje se nisu udale i muškarce koji se nisu oženili ili se pak istima rugaju. Muškarci ne promatraju druge muškarce sa tim osjećajem ako se nisu oženili. Seksualni asketizam i aseksualnost je utoliko veća pojava kod muškaraca nego kod žena. Frigidna žena nije ženstvena. Iznimke od ove temeljne seksualne prirode svake žene su objašnjene u prethodno u tvrdnji da žena može imati snažna obilježja muškarca. Žena ima potrebu da muškarac bude seksualan jer u protivnom ona ne može ostvariti sebe samu, bilo kroz prostituciju, bilo kroz majčinstvo. Tu proizlaze razna pitanja od kojih je najznačajnije ono je li žena dobra ili loša za samoostvarenje muškarca? Ostvarenje žene kao majke ima svoje arhetipove kroz povijest od kojih je najpoznatiji onaj suprotstavljanja Eve i Marije. Jedna je pad čovjeka kroz navođenje na grijeh, druga je njegov spas kroz rođenje i začeće. Primijetio sam taj fenomen još prije susreta s Ottom i o njemu pisao za drugi broj časopisa Obnova gdje sam nazvao ta dva idealtipa fatalna žena i anđeoska žena. Duh vremena današnjice jest taj da prevladava idealtip Žene kao model poželjnog društvenog ponašanja i to onog lošeg naličja idealtipa Žene: fatalne žene koja se ostvaruje kroz prostituciju. Seks je danas na Zapadu više u funkciji rekreacije nego prokreacije. Crkva se zato bori za prokreacijsku ulogu seksualnosti kako bi poticala stvaranje novog života. Zato i predlaže u tu svrhu uzdržavanje od masturbacije i seksualnog općenja prije braka te predstavlja to kao grijeh. Tako želi potaknuti na rođenje novih članova Crkve jer društvo bez braka i obitelji u kojima je seksualnost prokreacijska nestaje. Duh vremena uz feminizirane muškarce izravno ugrožava mogućnost stvaranja obitelji kroz stabilnu instituciju braka koja je svedena u 19. st. (Napoleon, Code civil, 1804) na ugovorni odnos s nestabilnim emocionalnim interesima kao titulusom tog ugovora. Tome pridonosi felaški duh moćnih židova izmiješan s felaškim duhom dekadentnih Germana (posebice Anglosaksonaca) jer oni utjelovljuju idealtip Žene na razini rase. Zanimljivo je da Otto primjećuje poput mene da intelektualce privlači, često protiv njihove volje, to negativno naličje žene. Nemojmo zaboraviti da je Fausta Mefisto ipak nadmudrio uz pomoć Gretchen. U čemu je ta privlačnost te mračne strane ženske prirode, posebice ako znamo da ona šteti životu? Možda je to zapravo privlačnost zla i ono privlači zapravo našu mračnu stranu zato što i sama izvire iz naših mana, nagona i najnižih poriva. Ako Žena ne može biti Genij koja je njezina istinska svrha i istinska priroda? Možda je ona upravo ostvarena u očuvanju i produženju ljudske vrste, za što je potrebno da u većini populacije jednog naroda ili društva prevlada pozitivno naličje žene kao majke. Kada se dogodi suprotno onda imamo pojavu bijele kuge to jest umiranje jednog društva. Žene se udaju u kasnijim godinama jer žele iskusiti život (čitaj: iskusiti što više muškaraca u sebi) pa s obzirom na biološku zadanost ne mogu imati puno djece pošto za to zdravstveno nisu sposobne jer imaju ograničeni broj jajašca i rizičnija je trudnoća za zdravlje. Također imamo pojavu žena koje uopće ne žele imati djecu jer je to njihovo pravo, zašto bi i morale rađati kada to ne čine muškarci, one ganjanju karijeru i njihova okrutnost na tržištu rada kroz perfekcionizam i tzv. pozitivnu diskriminaciju im ne dopušta da imaju djecu jer time bi bile manje konkurentne muškarcima. Žena mora biti majka, inače je šteta za društvo i za muškarca s kojim uđe u odnos! U današnje doba teško je biti muškarac i zasnovati obitelj iz prostog razloga jer je teško naći ženu s pozitivnim naličjem jednako kao što je teško takvim ženama naći muškarca koji se ne će ponašati kao žena s negativnim naličjem. Žena u tradicionalnim društvima ima svoju ulogu kao ugaoni kamen kuće kojoj se muškarac uvijek nakon lova ili nekog pothvata u svijetu vraća. Ona se brine za dijete i otac tek reagira ako je kuća ugrožena od vanjskih neprijatelja te pribavlja sve što je potrebno za kućanstvo. Pravoj ženi je njena kuća njen svijet, dok je muškarcu svijet njegova kuća. Pravu ulogu žene u tradicionalnom društvu spoznao je Jung u susretu s urođenicom plemena Elgonyima : „Njihovo dostojanstvo i prirodnost izvirali su iz njihove uloge u ekonomiji zajednice: one su iznimno aktivni poslovni partneri. Koncepcija jednakih prava za žene proizvod je doba u kojem je takvo partnerstvo izgubilo značenje. Imao sam osjećaj da se sigurnost i samouvjerenost njezina držanja u velikoj mjeri temelje na poistovjećivanju s vlastitom cjelovitošću, na njezinom osobnom svijetu koji čine djeca, kuća, male životinje, shamba i – posljednje u nizu ali ne i po važnosti – na njezinu nimalo neprivlačnom izgledu. Muža je spominjala tek neizravno. U tom je trenutku boravio na nekom nepoznatom mjestu. Moja domaćica je bila jasno i neupitno utjelovljenje stabilnosti. Činilo se da pitanje nije je li on tu ili ne, nego, radije, je li ona prisutna u svojoj cjelovitosti, tvoreći geomagnetsko središte za svog muža koji luta zemljom sa svojim stadima.. Ono što se zbiva u unutrašnjosti tih “jednostavnih duša“ nije svjesno, te je stoga nepoznato, i mi o tome možemo zaključivati samo na osnovi usporednog primjera “napredne“ europske diferencijacije spolova. Pitao sam se nije li sve veća maskulinizacija bijele žene povezana s gubitkom njezine prirodne cjelovitosti (shamba, djeca, stoka, vlastita kuća, ognjište), nije li to kompenzacija za njezino osiromašenje, i nije li feminizacija bijelog čovjeka daljnja posljedica toga. Što je društveno uređenje racionalnije, to je razlika između spolova nejasnija. Uloga koju homoseksualnost ima u suvremenom društvu je golema. Ona je djelom posljedica kompleksa majke, a dijelom svrsishodna pojava (sprečavanje razmnožavanja).“ (C.G. Jung, Sjećanja, snovi, razmišljanja, poglavlje Putovanja Kenija i Uganda Elgonyima). Nikola Tesla je dobro primijetio da je imati ženu veliki rizik te odlučio ne riskirati. Čak i samo pozitivno naličje žene može previše podvrgnuti muškarca suviše velikoj brizi za kuću i onemogućiti mu igru u stvaranju pošto se ravnopravnost spolova najviše očituje u jednakoj raspodijeli kućnih poslova gdje se gubi vrijeme za dokolicu i igru u kojoj nastaju velika djela. Negativno naličje žene može uništiti muškarca tako da ga sroza na njegove najniže strasti počevši od suviše naglašene seksualnosti pa sve do ljubomore jer mu nikada ne će biti vjerna žena pa će morati biti u stalnom stanju borbe s drugim muškarcima. Crkva je mudro zabranila ženama jače sudjelovanje u hijerarhiji i vlasti unutar svoje organizacije. Sada se postavlja pitanje je li vrijedi riskirati ulaziti u ljubavni odnos sa ženom i za što riskirati? Za mene je jedino vrijedno riskirati radi stvaranja obitelji do kojeg može doći samo putem čvrste institucije braka bazirane na ljubavi koja nije isključivo tjelesna ljubav. Obitelj je temeljna društvena jedinica i čovjek kao pojedinac je odgovoran zajednici kao kolektivu da mu uzvrati stvaranjem novog života. Tako da se ne slažem s Ottom da samo feminizirani muškarci žele brak, pogotovo ne u današnje vrijeme kada upravo to feminizirani muškarci ne žele i kada muškarci nisu sposobni zbog povećanog seksualnog apetita biti vjerni samo jednoj ženi. Tako da ću ja riskirati jer osjećam dužnost prema svojoj zajednici i želim stvoriti novi život.

Otto se kao neustrašivi mladi pomorac prije svoje 23 godine zaputio put nepoznatih kontinenta i skrivenih kraljevstva punih blaga koristeći samo pero i papir kao svoje plovilo. Njegovo iskustvo i pothvat nas sasvim sigurno može nadahnuti da se odvažno poput pravog muškarca zaputimo preko oceana naših neotkrivenih zemlja uz molitvu Bogu za mirno more. Pritom za orijentir jedino gledamo hladnu no pouzdanu zvijezdu Danicu kako bi lakše našli put do zore spoznaje. To je upravo ono za čim Genij žeđa jer mu to donosi ono što su u antici nazivali ataraksijom, blaženi i nepomućeni mir mudraca. Brod je najviše siguran u luci, no je li brod stvoren da ostane u luci? Geniju zapadnog čovjeka uvijek ostaje na izboru osvajati neizmjerna prostranstva svemira ili opasne predjele unutrašnjosti ljudske prirode tako da mu nikada neće ponestati beskonačnost prostora. Mora samo odlučiti hoće li biti dovoljno Muško da se odvaži na takav pothvat ili će biti Žena i ostati u sigurnosti svoje kuće...