Gradimo društvo učeći o najboljima koji su bili među nama

 "O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,i da li kojim rodom krvca vaša rodi"! Napisao je 1909. godine  u svojoj pjesmi “Hrvatskim mučenicima; veliki, možda i najveći pjesnik u našem narodu-  Tin Ujević. Ovo pitanje je aktualno i danas nakon 110. godina.

NEMO SINE CRUCE BEATUS

Dok ga gledam na fotografijama posvećenja za zagrebačkog nadbiskupa, toga 24. lipnja 1934. godine, pitam se i razmišljam što mu je toga dana prolazilo umom. Onako smiren, staložen, zamišljen, kao na većini fotografija, osluškuje li, onako proročki, u nutrini svoga bića što se ima zbiti pod nadolazećim crnim velom koji se spušta nad Europu i nad Svijet. Nekako sam, možda pogrešnoga ali neodoljivoga dojma, da su oni stariji slutili da će stolica zagrebačkoga nadbiskupa postati prijestolje koje nitko ne želi. I tu mi se u pamet doziva jedna slika, scena iz filma Lord of the Rings kada se odrasli i vrli pripadnici svojih rasa prepiru tko će odnijeti prsten u Mordor gdje ima biti uništen u utrobi neprijatelja s minimalnom šansom preživljavanja na tome putu, a gdje svatko od njih potajno želi da ga ovaj drugi ponese debelo svjestan težine puta. I u jeku prepirke koja skreće u iracionalizam i zavadu javlja se gotovo nečujni glas najmanjega od sviju: „Ja ću ga ponijeti!“. Ja ću ponijeti taj križ na svojim leđima pa i otići do kraja.

Ovaj naslov parafraza je pjesme Josipa Pejakovića koja gordo i stameno, svima onima koji misle kako Bosne nema poručuje da se grdo varaju.

Pjesma kaže: „Kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj…Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema…”

Nedvojbeno je danas da Bosne ima. Ima li Bosne danas zapravo i nije pravo pitanje.

Prije ulaska u grad zaustavili su se pored blistavoga planinskog potoka koji je naglo brzao i proširivao se u rijeku. Skinute kacige i u otpustu, pojeli su komadić kruha koji su kupili u Wyddinngtonu te su se okrijepili vodom iz korita koje se otvaralo na Peacewayskoj dolini.

"The first thing we do, let's kill all the lawyers" (Prvo što trebamo napraviti jest pobiti sve odvjetnike), kaže "Dick The Butcher" u povijesnoj drami Williama Shakespearea Henry VI, drugi dio, četvrti čin, scena 2. Ta izjava samo potvrđuje koliko je bitna uloga pravnika u povijesti, jer bez njih nema tko regulirati pravila društvene igre. Namjerno sam za potrebe ovoga eseja uzeo pravnike kao širi pojam od odvjetnika jer oni mogu biti odvjetnici, sudci, službenici itd. Često su oni mnogo više od isključivo čovjeka struke, posebice odvjetnici čiji poziv zahtijeva da budu dobri pravnici, govornici, menadžeri, psiholozi i slično to jest njihova je uloga nužno višedimenzionalna. U povijesti, našoj hrvatskoj i svjetskoj, pravnici su ostavili velik trag i to ne samo u pravu već i drugim područjima ljudske djelatnosti.

Prije par dana u gradu Lincolnu sam doživio optičku iluziju zbog koje mi je, igrom slučaja, svanula divota gotičke arhitekture. Mislim kako njena tajna u većini rasprava o njoj nije na zadovoljavajuć način objašnjena. Rečeno je kako gotika zasjenjuje  klasicizam po određenom bogatstvu i kompleksnosti, te kako je u isto vrijeme živahna i tajanstvena. To je istina, međutim, dekoracije orijenta su jednako kompleksne i bogate, pa ipak bude neka sasvim druga čuvstva. Nijedan čovjek nikada nije doživio iste emocije od turskog tepiha kao što ih je doživio zbog tornja katedrale.