Ovaj naslov parafraza je pjesme Josipa Pejakovića koja gordo i stameno, svima onima koji misle kako Bosne nema poručuje da se grdo varaju.

Pjesma kaže: „Kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj…Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema…”

Nedvojbeno je danas da Bosne ima. Ima li Bosne danas zapravo i nije pravo pitanje.

Pravo pitanje danas bi glasilo: „Reci ti meni bolan ima li u toj Bosni, u toj Bosni gdje Sana i Miljacka teku mjesta i za Hercegovinu? Ima li Hercegovine u kojoj Neretva teče? Ima li bolan Bosne i Hercegovine? Ima li Hercegovine ili postoji samo Bosna?“

Na ovakvo promišljanje potaknulo me gostovanje izvanrednog bosansko-hercegovačkog glumca, Emira Hadžihafizbegovića u emisiji „Nedjeljom u dva“. Iako je glumački talent kod Emira neosporan, ono što izaziva prijepore i neslaganje kod dobrog djela bosansko-hercegovačke javnosti jest njegov politički angažman. Sam glumac znao se našaliti na konto svoga dugačkog prezimena te kroz osmijehe reći da je njegovo prezime hadžikomplikovano, ali Emiru očito nitko nije rekao kako je politika puno kompliciranija od onomastike.

Neposredan povod za gostovanje u emisiju bila je Emirova izjava u kojoj je dao svoj osobni sud o Thompsonu i o tome tko bi, a tko ne bi zabranio njegove koncerte, ali pravi razlog zbog kojega je gost pozvan jest kako bi prokomentirao stanje u bosansko-hercegovačkoj politici i osvrnuo se na izbor Željka Komšića.

No, hajmo se prvo pozabaviti Thompsonom. Prethodno smo zaključili da je onomastika teška i da se ponekada bakće sa hadžikomplikovanim prezimenima.Također smo zaključili da je politika čak možda i još teže i zeznutije polje na kojemu se lagano okliznuti. No, naš Emir očito voli izazove te za njega niti politika nije neki bauk pa se odlučio okušati u jednom izazovu njemu dostojnom. Obukao je rukavice i odmah zakoračio u supertešku kategoriju. Kategoriju od koje mnogi zaziru i malo tko se usuđuje s njime suočiti. Emir se naravno odlučio prokazati i kao stručnjak za religiju i to ne za religiju kojoj i sam pripada. Za Emira je to previše „mainstream“.

Dotaknuvši se kršćanstva i Isusa, izjavio je kako bi Isus, kao osoba koja je propovijedala ljubav i toleranciju, nedvojbeno zabranio Thompsonu koncerte i javno djelovanje. Ova izjava izazvala je pravu buru u dijelu hrvatske javnosti te brojne komentare, od kojih su neki u najmanju ruku problematični.

Nakon te bure slijedi gostovanje kod Ace, kako ga je njegov gost pola emisije oslovljavao, oliti nama koji s njime nismo intimni prijatelji osobe poznatije pod imenom Aleksandar Stanković.  Odmah na početku emisije Aleksandar Stanković zaključuje kako dirnuti u Thompsona znači biti stavljen na crnu listu ekstremne desnice. Da se ne radi o ekstremnoj desnici kako ju je okarakterizirao voditelj, odmah je prepoznao njegov gost Emir kojemu niti puno koplikovanije stvari nisu teške. Tako Emir zaključuje kako njega nije napala ekstremna desnica, već društveni polusvijet i nerealizirani kreteni koji pišu po društvenim mrežama, koje glumac naziva modernim pandanom zahodskih vrata na koja su se prije, a tako danas, u 90% slučajeva pisali samo najodvratniji i najgnjusniji komentari. Gledajući emisiju zaključio sam da je Emir zbog svoje izjave bio nazvan Balijom te da je u izuzetno ružnom kontekstu spomenuta i njegova balijska majka. Naravno, takve gnjusne komentare s prijezirom odbacujem i smatram da oni odista mogu biti napisani samo od nerealiziranih kretena i budala koje ne znaju ili nažalost ne mogu svoju misao drugačije artikulirati.

Iznimno mi je žao što se o ovoj temi nije podrobnije pričalo jer premisa, koju je, Aleksandar Stanković izrekao, a u kojoj su se pod znakom jednakosti našli ekstremni desničari i islamofobija u Hrvatskom je kontekstu u najmanju ruku samo napola ispravna. Štoviše, islamofobne izjave u Hrvatskoj politici uglavnom su bile rezervirane za lijevi spektar političke scene. Svi još uvijek živo sjećamo izjave Siniše Hajdaša Dončića (ministra u vladi Zorana Milanovića) koji je rekao: „Poturice su gori od Turaka, eto to vam je Hasanbegović“. Izjava koja je već pomalo zaboravljena, a spada u tešku artiljeriju zasigurno je izjava Žarka Puhovskog koji je komentirajući Hasanbegovićevu potencijalnu kandidaturu za predsjednika HDZ-a  5. srpnja 2016. u „Dnevniku 3“ Hrvatske televizije izrekao sljedeće: „… doista je čudno kako bi netko tko je musliman mogao biti predsjednikom demokršćanske stranke – to zaista ne razumijem.“ Ovo su samo najsočnije izjave koje su s lijeve scene putem javnosti upućene osobi koju se difamira i ponižava na temelju njegove vjeroispovijesti. Ono što ja ne razumijem zašto nitko nikada nije ovakve izjave okarakterizirao kao islamofobne i krajnje neprimjerene te Puhovskog i Dončića barem na kratko poslao na hlađenje i maknuo s političke odnosno medijske scene, jer ovakve izjave samo hrane i potiču govor mržnje u kojemu se na kraju spominju balijske majke i svakakve ostale gadosti.

Nakon uvodnog razgovora o Thompsonu došlo je vrijeme i za političku svakodnevicu u BiH. Na pitanje voditelja predstavlja li izbor Željka Komšića svojevrsnu majorizaciju Hrvata, Emir rezolutno odgovara s ne. „To su totalne gluposti. Željko Komšić je jedan od aktivnih branilaca grada Sarajeva, dobitnik je zlatnog ljiljana, Hrvat je po nacionalnosti i jedan izuzetno čestit i pošten čovjek. Kako možete očekivati da Bošnjaci ne daju glas takvom čovjeku i spriječe Čovića da ode u predsjedništvo kada taj isti Čović odlazi u Banja Luku 9. januara na dan Republike Srpske gdje se generalu Lisici, koji je razarao Slavonski Brod, dodjeljuje orden“.  Također Emir je Čoviću spočitnuo i njegov izuzetno dobar odnos s Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom te suradnju s Republikom Srpskom.

Da se političke odluke Dragana Čovića mogu dovesti u pitanje svima je jasno, baš kao što je jasno i da 50% Hrvata nije izašlo na prethodne izbore upravo zbog revolta koji osjećaju prema prvenstvo hrvatskom političkim liderima u BiH, a onda i politici općenito. No, pitanje je trebaju li Bošnjaci svojim glasovima odlučivati o hrvatskom predstavniku. U trenutnom izbornom zakonu to jest legalno, ali postavlja se pitanje je li to legitimno odnosno politički ispravno i moralno. Ono što je još apsurdnije i žalosnije u ovoj izjavi jest što se iz perspektive Emira, ali i većinske bošnjačkih političara Hrvati promatraju kao mlađi i još nedovoljno zreo, čak i pomalo priglupi brat kojemu se ne može vjerovati da će sam dobro izabrati pa mu u tome treba pomoći netko sa strane. Kada bi Emir i politička elita koja je njemu bliska rekla „nama je u interesu birati hrvatskog predstavnika u predsjedništvu jer smo time sigurniji u svoju poziciju i imamo veći politički manevar“ situacija bi bila kud i kamo bolja.

Onda bi znali da se radi o čisto političkom pitanju koje u ovome trenutku ide na stranu Bošnjaka koji su brojniji i demografski vitalniji od Hrvata. Ali kada se kaže da je Bošnjačka intervencija potrebna kako bi se spriječilo Hrvate da donose krive odluke, koje u konačnici njima samima najviše štete, onda stvar postaje puno kompliciranija i delikatnija. Postavlja se pitanje što je sljedeći korak. Hoće li se Hrvate ukoliko ne prestanu griješiti i krivo birati proglasiti potpuno pravno nesposobnim i dodijeliti im skrbnika koji će se brinuti o njima i njihovim interesima kada oni to sami već ne mogu. Gost u emisiji je ustvrdio da bi bio mazohizam kada bi Bošnjaci dopustili Čoviću da uđe u predsjedništvo nakon što je ušao u otvoreni „dil“ s četnicima, odnosno s Dodikom i Vučićem.

Mislim da se načelno možemo složiti da bi takva stvar odista mogla biti mazohističke naravi, ali pitanje je da li se ovakvim bježanjem od mazohizma sve više približavamo nestanku konstitutivnosti. Približavamo li se trenutku u kojemu će se i zadnji oblik konstitutivnosti izgubiti, a hrvatski narod pretvoriti u kolonijalni narod kojemu će netko drugi donositi odluke.

I  za kraj parafrazirat ću Ninu Raspudića koji je rekao da sva tri naroda u BiH, kada govore o Bosni i Hercegovini, ne govore o BiH koja postoji, nego o nekoj fiktivnoj državi koja bi bila u potpunosti po njihovim mjerilima i odgovarala njihovim političkim interesima. Nažalost, ova izjava koliko god sumorna bila mogla bi ubrzo biti samo ugodno sjećanje na neke lijepe dane.  Izgleda da danas nitko više ne razmišlja o Bosni i Hercegovini. Srbi razmišljaju o Republici Srpskoj, za Hrvate misle i umjesto njih glasaju Bošnjaci, a Bošnjaci ne razmišljaju o Bosni i Hercegovini, nego samo o Bosni.