Ovaj rad bavi se kontroverznom političkom dimenzijom neomarksističke filozofije i prakse u tadašnjoj Jugoslaviji. Naglasak je stavljen na prikaz razvoja političkih ideja hrvatskih i srbijanskih predstavnika te škole razmišljanja, njihovih sličnosti i razlika, ali i na kontradiktorne elemente unutar njihovih društveno-političkih ideja s posebnim osvrtom na njihove vlastite kritike nacionalizma.

Praksis kao posebna filozofska disciplina nastaje ranih 60-ih godina prošloga stoljeća, a njegove ideje razvijaju se i promoviraju kroz istoimen časopis čiji je prvi broj izašao 1964.g. (časopis je i inače izlazio od 1964. do 1974.). Zanimljivo je uočiti da upravo taj period predstavlja vrijeme najvećega (i praktički jedinoga realnoga) gospodarskog uzleta tadašnje ekonomije, pa stoga nije čudno da su se tzv. tvrdolinijaši odlučili na oštru kritiku praksis filozofije, koja je tražila još „ispravniji“ put u marksizam. Članovi su bili optuživani na plenarnim sjednicama CK kao „ubačeni, provokatorski i špijunski elementi“, a kada se pogleda spisak gostujućih zapadnih filozofa na korčulanskoj ljetnoj školi u tome periodu uočavamo i često pozvano ime Herberta Marcusea, zaista na trenutak povjerujemo tvrdolinijašima. Marcuse naime, kao najugledniji radikalno-ljevičarski filozof i čest posjetitelj Ljetne škole bio je suradnik OSS-a, preteče CIA-e, od početka na protunjemačkoj kampanji, da bi sve do 1951. radio za američku vladu u daljnjim propagandnim akcijama. Nadalje, praksis filozofiju odlikuje pokušaj odmaka od Marxova rigidnoga dogmatskog tumačenja, i povratak tzv. emancipatornim humanističkim idejama mladoga Marxa. Milan Kangrga, jedna od centralnih figura praksisa, u svojoj knjizi „Šverceri vlastitog života“ ovako objašnjava ime časopisa: „naslov Praxis odabran je zato što “praksa”, taj centralni pojam Marxove misli, najadekvatnije izražava skiciranu koncepciju filozofije“. Hrvatske, točnije zagrebačke predstavnike praksisa činili su filozofi Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Gajo Petrović, Predrag Vranicki, Danilo Pejović (koji se povukao '66-te) i sociolozi Ivan Kuvačić i Rudi Supek. Među beogradskim predstavnicima možemo navesti Mihajla Markovića, Ljubomira Tadića, oca bivšega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, Jovana Aranđelovića, Milana Damnjanovića, Nebojšu Popova, Svetozara Stojanovića i Zagorku Golubović. Uz Praxis veže se i Korčulanska ljetna škola, koju su osnovali Kangrga i Rudi Supek, i koja je okupljala sva relevantna imena tzv. “Nove ljevice“ (Ernst Bloch, Jürgen Habermas, Erich Fromm, Herbert Marcuse itd.), dakle najviše predstavnike već zalazeće tzv. „Frankfurtske škole“ kritičke teorije.

Hrvatskim predstavnicima Praxisa, kao izvornim marskistima, jako je važno bilo kritizirati nacionalizam svake vrste, makar su i sami bili vrstom jugo-unitarista, odnosno jugo-nacionalista. Beogradski dio bio je podijeljen, Marković i Tadić postupno su prihvatili velikosrpske ideje, dok su Popov i Golubović ostali pri anti-nacionalističkim stavovima. Međutim, kod hrvatskih predstavnika dolazi do određene neravnoteže prilikom kritika nacionalizma. Kako bismo uvidjeli ovu neravnotežu potrebno je analizirati njihov odnos prema masovnom pokretu Hrvatskoga proljeća, a koji je zapravo bio ustanak hrvatskoga naroda (pogotovo studentske populacije i pripadajuće akademsko-radničke inteligencije) za priznanje i poštivanje hrvatskoga nacionalnog identiteta i protiv politike jugoslavenskoga, točnije velikosrpskoga unitarizma. Sam pokret je bio prodemokratski i ekonomski liberalan, no u marksističkoj analizi M. Kangrge radilo se ni manje ni više već o „prodiranju neke vrste ustaškoga sentimenta“. Tako u knjizi „Šverceri vlastitog života” Kangrga opisuje svoje viđenje Hrvatskoga proljeća na ovaj način: „Od 1969. do 'hrvatskog proljeća' (ne samo na Sveučilištu) taj se dokraja užareni i totalno euforični 'nacionalni pogon' širio na svim područjima života odvijao sada — 'blagoslovljen' s najvišeg državno-partijskog vrha i potican na sve strane — nezaustavljivom brzinom, brzinom u 'galopu' tako da su čak i relativno trezveni ljudi pod utjecajem stvorene nacionalističke atmosfere i nasilne indoktrinacije izgubili orijentaciju, ali su bili i dobrano zaplašeni ovom bujicom oslobođene mržnje i straha, što se njegovalo kao jedini pravi i nenadomjestivi 'hrvatski duh' koji ruši sve pred sobom poput lavine. Jer to je bio pravi pogrom, koji je prijetio da pomete sve pred sobom. Bila je to prava — ustaška atmosfera (sic!). Mogao sam je detektirati i gotovo u zraku nanjušiti kao autentičan svjedok onoga što sam i sâm doživljavao i jedva preživljavao kao srednjoškolac za vrijeme NDH kao ustaški pakao bez premca! Nitko me nije mogao ni tada ni sada u tome ni prevariti, ni dokazati suprotno.“ Kangrga ne navodi nikakve daljnje argumente zašto bi ovaj kulturno-društveni pokret opisao kao „ustaški“.

Istu etiketu pripisivao je Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu koji su bili pripadnici SKH-a. Godine 1971. izlazi dvobroj Praxisa 3-4, tematski usmjeren najvećim dijelom kritici hrvatskoga nacionalizma, kakav je odlično poslužio jednom autoritarnom, na trenutke i totalitarnom društvu i političkoj vrhuški kakvo je bilo jugoslavensko (točnije Savez komunista). Tada na scenu stupaju nesretni događaji prokazivanja kolega proljećara, za što je već nekoliko puta javno optuživan, a da optužbe nikad porekao nije, i sam bivši predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora Žarko Puhovski, član uredništva redakcije Časopisa „Praxis“ 1973./74. Tako nešto zaista je za najveću osudu, ukoliko bi se na sudu ispostavilo istinom, jer licemjerje i ironija bili bi neprocjenjivi za jednoga „velikog humanista i ljudsko-pravaša”. Zanimljivo je da su se iste parole o „ustašluku“ mogle čuti, i to vrlo gromoglasno 1971. na tada središnjoj revolucionarnoj proslavi Ustanka naroda Hrvatske u ličkom Srbu, tijekom izviždanog govora Savke Dabčević Kučar i drugih uključenih u Hrvatsko proljeće. Inače glavna Kangrgina zamjerka (ali i ne samo njegova) u vezi nacionalizma jest da on ograničava, čak i reducira ljudskost jer navodno općeljudsko svodi na plemensko. I tu se vidi doza apstrakcije za koju su ih protivnici optuživali, jer su apstraktni humanizam koji je uzor imao u „mlado-marksovskim“ radovima, protivnici praksis filozofije držali štetnim za revoluciju i njena gibanja, ali i velikim odmakom od izvorne, kasno-Marxove materijalne pozadine čitave povijesti i biti društvenosti. Nažalost, posebno su Kangrga i naš cijenjen fizičar Ivan Supek, koji se uzgred rečeno nisu baš slagali, zajednički gajili praktički šovinističke stavove prema svima im nepoželjnim elementima modernoga hrvatskog društva: od Crkve, vjernika, preko hrvatskoga iseljeništva, bošnjaka i Hercegovaca pa do političkih stranaka i njihovih članova. Nebrojeno puta su se okomili na suvremenu demokraciju, demokratske procese, rezultate referenduma i izbora, što bi se opet moglo podvesti pod Titovu sintagmu o „poželjnoj demokraciji“.

Kroz publicirane radove i razne mrežne članke te njihove intervjue, praksisovci ispadaju čiste sistemske žrtve, sto u konačnici nikako nisu bili. Možemo zaključiti da su članovi beogradske sekcije čak snosili više krimena, te su od sredine 70-ih do 80-ih godina prošloga stoljeća bili poskidani sa svojih akademskih i inih pozicija, a rad i objavljivanje im je zabranjeno. U to vrijeme zagrebački su im kolege nastavili raditi na dekanskim i profesorskim funkcijama, imajući svo vrijeme podobne studente kraj sebe kojima su dali asistenture, a poslije i profesure. Drugima su, poput Ivana Supeka i u demokratskoj Hrvatskoj dane najčasnije funkcije poput one predsjednika HAZU-a od 1991.-1997., a i njihova je rodbina nastavila sasvim luksuzno živjeti u toj, po njima samima, „klerofašističkoj i ustašoidnoj RH“, pa je tako i sin filozofa Danka Grlića Rajko postao poznat kulturnjak i redatelj, jednako kao i kontroverzni brat Nenad, prof. Puhovskog; dok je Vanja Sutlić mlađi dogurao čak do mjesta glavnoga ravnatelja HRT-a; s brojnim još primjerima. Pojedini im dakle „ustaški atavizmi“, poput novca poreznih obveznika, ipak nisu mrski. Trebamo imati na umu kako je i sam Supek priznao u svojoj knjizi „Ogledi o politici i znanosti“ iz 2005., kako je na društveno-humanističkim fakultetima u Jugoslaviji bilo zaposleno i do 90% direktno od Partije nametnutih kadrova. Oni su bili ideološki još ispravniji od Partije same. Kada 1974. dolazi do prestanka daljnjega financiranja te škole i njenih projekata (zbog velikih, često neopravdanih troškova, posljedičnih bonvivanskom načinu života na Korčuli), do prestanka daljnjega partijsko-proračunskog financiranja, ne dolazi do neke izražene netrpeljivosti spram vodstva i dionika, što se vidi i po tome da su svi predstavnici zadržali svoje ugledne sinekure na fakultetima. Mora se znati da je 1974. godine SFRJ gospodarski već bila u stagnaciji, da bi nekoliko godina kasnije došao i ekonomski kolaps i proglašenje bankrota 1982., pa je bilo razumljivo da se planira ušteda na svim mogućim razinama.

Društveno-političko djelovanje praksisovaca bilo je izrazito pogubno za hrvatski demokratski razvoj, borbu za identitet u vremenu svekolikih velikosrpskih pretenzija i nasrtaja, a isto je destruktivno djelovanje nastavljeno i dalje dvijetisućitih, prikazivanjem suvremene, demokratske RH kroz prizmu negativnosti, crnila i nekakvoga imaginarnog „crnokošuljaštva“, a čije odjeke vidimo i danas u svijetu. Kao potvrdu prisutnosti antihrvatskih stavova možemo iznijeti i mišljenje Ernsta Blocha, njemačkog filozofa lijeve orijentacije i čestoga posjetitelja praksisove „Korčulanske ljetne škole“, izrečeno 1975. prilikom intervjua za „Der Spiegel“: „Kroaten als Faschisten, oder zum in destals Halbfaschisten" (Hrvati kao fašisti, ili barem kao polu-fašisti) (Der Spiegel, 6,29. Jahrgang, 03/02/1975., str. 80). U svemu tomu manji problem je bio radikalni stav beogradskoga dijela, od onoga zagrebačkoga. Razlike su izašle na vidjelo odmah pri nastanku same škole, ne samo iz razloga što je zagrebačka škola bila više kontinentalnoga usmjerenja a beogradska analitičkoga, već i zato što su 60-ih Srbi aktivno stali na stranu proglašavanja Deklaracije o položaju hrvatskoga jezika „ustašlukom“ (a u čemu su im se i tada, a i kasnije, pridružili i zagrebački kolege), da bi se 70-ih ista stvar ponovila u značajnijim i gorim razmjerima s Hrvatskim proljećem. Dok su Tadić i Marković vodili studentske prosvjede u svojim državama toga vremena, zagrebački su predstavnici studente i kolege prokazivali i etiketirali. Tu uočavamo i revolucionarno-nacionalni nesrazmjer koji dolazi do kulminacije 80-ih i 90-ih. Dok 1985. beogradski dio piše velikosrpsko-fašistički Memorandum SANU (objavljen iduće godine), te osniva Socijalističku partiju na čelu sa zločincem Miloševićem, čiji se program zaklinjao u nekakvu „novu“, preustrojenu Jugoslaviju; Gajo Petrović, tvorac praktičnoga teorijskog usmjerenja stvaranjem tzv. „mišljenja revolucije“ (koji je istinskom revolucijom smatrao jedino socijalističku, te je s ostalim predstavnicima zagrebačke škole bio izričito protiv hrvatske borbe za samostalnost), kao najznačajniji zagrebački predstavnik 1988. ulazi na poziv u zloglasnu Srpsku akademiju nauka i umetnosti. Zlobnici bi rekli – sapienti sat! Ali i tu se ogleda već ranije naglašena razlika: srbijanski predstavnici, listom također stari partizanski revolucionari tu jasno pokazuju nacionalno-revolucionarni karakter bez dvostrukih standarda i hipokrizije, za razliku od svojih zagrebačkih kolega. Zagrebački dio to sve manje-više šutke prihvaća, te u domaćim i stranim medijima relativizira ratnu krivnju, štetu, žrtve, uzroke i posljedice, stavljajući čitav fokus na tobožnji klerofašizam i ustašluk. Dakle, od starih komunističko-antifašističkih revolucionara, a tada uglednih društvenih radnika i intelektualaca, mahom hrvatskih Srba koji su se osjećali ugroženima 1941., mladi naraštaji istinskih i modernih antifašista, hrvatskih branitelja, pedeset godina kasnije u oslobađajućem obrambenom ratu podršku - ne dobiva!

Zaključno, jedan od glavnih teorijskih nedostataka te škole mišljenja jest i njen neizbježni eshatologijski karakter, tj. neminovno ostvarenje autentične ljudske zajednice), što su neki poput Vranickoga izričito pokušavali negirati. Ipak, nisu negirali neke druge ideje poput kasnijega zagovaranja ukidanja državnih granica, pa i samih novonastalih država, dokidanje klasa, te inzistiranje na proizvoljnim apstraktno-humanističkim idealima, što je Miko Tripalo jednom prilikom definirao kao pokušaj bivših staljinista da se uključe u borbu protiv staljinizma kada je ona već dobivena. Neke od najozbiljnijih kritika praksisovcima dolaze s lijeva, upravo kako su i sami praksisovci pokušavali biti što pravovjerniji i samim tim veći komunisti od članova KPJ, čak i samoga diktatora Josipa Broza. Tako Savka Dabčević-Kučar prigovara „praksisovcima“ kako nikad nisu napadali izrabljivanje Hrvatske i centralizaciju koju je provodio Beograd, a istovremeno su djelovali apsolutno anti-tržišno, što je vidljivo i iz zahtjeva vodstvu Partije proizašlih iz prosvjeda 1968. Smatrala je kako su praksisovci svaku kritiku tih svojih stavova vidjeli kao hrvatski nacionalizam i šovinizam. Govori kako su negativno djelovali na demokratske tokove unutar Hrvatske i da su podržavali kazne za „hrvatske šoviniste“ 1972. godine. Također je poznata činjenica da prvi sukobi te škole mišljenja s progresivnima i liberalnima prohrvatskim strujama sežu još u ranu 1967. i stvaranje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Za razliku od srbijanskih im kolega, zagrebački dio kraj 80-ih i početak 90-ih dočekuje mirno, ali također na pozicijama moći unutar novoga (neki bi rekli i staroga) društveno-državnog uređenja. Može se zaključiti da je Praksis škola filozofije ispunila svoju društveno-političku ulogu pojačavanja jugoslavenske prepoznatljivosti u svijetu koju joj je zadala partijska vrhuška, spram koje su gajili pozitivan stav (za razliku od njenoga „neželjenog“ proizvoda – birokratskoga staljinizma, kako to hrvatski filozof i poznati kritičar te škole, Neven Sesardić formulira), bez obzira na to što se i takva vrhuška bezbroj puta ogriješila o humanističke kanone koje su praksisovci nominalno zastupali.