Iz mora naših ustaško-partizanskih tema povremeno izroni lik i djelo Andrije Hebranga starijega, hrvatskog i jugoslavenskog komunista, revolucionara, političara i žrtve jugo-komunističkoga režima. Tako je i ovih svibanjskih dana uz obljetnicu njegovoga uhićenja kao i skorašnju 70. obljetnicu njegove smrti, ponovno pokrenuta rasprava o njegovoj sudbini, razlozima pogibije i odgovornosti za taj zločin. Oni koji i danas brane Titov režim smatraju kako je likvidacija Andrije Hebranga pozitivan potez, jer bi isti navodno bio gori od Tita. O takvim izjavama ne bih trošio riječi jer sam uvijek bio stava da je bespredmetno raspravljati o povijesti i povijesnim događajima i osobnostima na način „što bi bilo kad bi bilo“. S druge strane, kritičari Titova režima stvorili su jedan svojevrstan mit o Andriji Hebrangu starijemu kao hrvatskome borcu i mučeniku. S vremenom se taj mit toliko ukorijenio, da je Andrija Hebrang stariji postao prepoznatljiv kao simbol koji predstavlja hrvatske žrtve u poraću.

Sveučilište u Zadru, Odjel za povijest,7.4.2016.

Na početku moram kazati dvije stvari: prvo, da sam počašćena što ste od mene tražili da vam danas govorim, i drugo, da sam malko nervozna.

Godina je 1960 i neka, u starome kraju pod toplim Suncem juga, dva Hrvata, dva prijatelja obrezuju vinograd. Na prvi pogled slični su – obojica temperamentni, vrele krvi, britkoga jezika i tvrde šije. To im je bila zadnja zajednička rezadba. Onaj nekoliko godina stariji bio je partizan, čija je mladost utkana u ostvarenje ideala međunarodnoga socijalizma. U svome revolucionarnom žaru nije štedio ni vlastite roditelje, ogorčen njihovom nezainteresiranošću za komunizam, po povratku iz Drugog svjetskog rata na rodni je trošni dom htio baciti pakleni stroj. Zašto je odustao – nije mi poznato. Unatoč svojoj neokaljanoj ideološkoj pravovjernosti i neporecivoj srčanosti, nedostajalo mu je takta za političke plesove pa je nakon rata ostao ono što je uvijek i bio – tek jedan obični hrvatski seljak što kruh zarađuje u vlastitom znoju i krvavih žuljeva. Na kraju je sreću tražio i na njemačkim bauštelama – život je gorka ironija, nije li?

U maloj i klaustrofobičnoj ćeliji, stajao je Zvonko Bušić, zamišljen, s nogom na željeznom krevetu. Budiša je imao neki intuitivni osmjeh...

Zanimljivo je da je od svih grijeha u “Paklu”, u prvom dijelu Danteove “Božanstvene komedije” iz 14. stoljeća, izdaja smještena u deveti ili najdublji krug pakla. Bez obzira na to je li ona počinjena protiv vlastite obitelji, vlastitog grada, zajednice, zemlje, svojih gostiju ili dobročinitelja, izdaja je teža od pohote, proždrljivosti, pohlepe, srdžbe, prijevare, krivovjerja i nasilja. A izdajnici, za razliku od drugih griješnika, nisu osuđeni da gore u strašnim vatrama pakla nego su umjesto toga smrznuti u grotesknim pozama unutar ledenog jezera s postupnim povećanjem dubine iz koje samo njihova lica pokazuju “mjesto gdje sramota može izložiti sebe”.

Nakon svega, zar bivši zatvorenici, kao što sam ja, ne izbjegavaju sve što ih čak i približno podsjeća na zatočeništvo? Zapravo, ne...