Kada sam zavolio Hrvatsku - sa sigurnošću ne mogu reći. Kao i svatko drugi, prve političke svjetonazore i temelje dobio sam još odgojem u obitelji, a iste sam odrastajući samo afirmirao kroz proučavanje hrvatske povijesti i kroz njenu književnost. Voljeti Hrvatsku u mojoj obitelji i zavičaju bilo je nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

Godine 1998. u izdanju francuske izdavačke kuće L'Æncre izašla je knjiga čija se tematika ticala političke teorije i sociologije. Sam ton knjige nije bio nimalo optimističan: “Naša civilizacija je došla do vrhunca, ona koja je produkt moderniteta i egalitarizma i slijedi nam konvergencija katastrofe. Mnoge civilizacije su nestale i to je utjecalo na određene dijelove svijeta. Danas, prvi put u povijesti, katastrofa prijeti čitavom svijetu. (...) “ stajalo je u predgovoru.

Prema definiciji na mrežnim stranicama Hrvatske enciklopedije, zoolatrija je kult životinje vezan uz štovanje plodnosti i poljoprivrednih božanstava u arhaičnim religijama. No, danas u 21. stoljeću svjedočimo preporodu zoolatrije na velika vrata i to kao dijelom suvremene običajne kulture smrti. Ne pišem ovo kao mrzitelj životinja već kao ljubitelj i štovatelj svega stvorenoga, ali prije svega čovjeka.

„Čovjek u tuđini uvijek ostaje „netko drugi“, a s vremenom postane i u vlastitoj zemlji stranac“. Ipak manje problema imaju oni koji istovremeno nastoje njegovati ono dobro iz baštine svoga naroda i prihvaćati ono najbolje što nudi zemlja u kojoj žive“, rekao je fra Šimun Šito Ćorić za četvrti broj časopisa Obnova na temu Hrvati izvan Republike Hrvatske. 

U subotu već blizu ponoći, kada se većina mladih ljudi u Zagrebu zabavljalo u klubovima uz srpsku glazbu, kao da prije petnaest godina nije niti bilo rata sa Srbima, dva su mladića pila vruću čokoladu u kafiću smještenom u kockarnici. Tamo su se družili jer je to mjesto bilo jedino u gradu gdje se moglo mirno voditi razgovor kroz cijelu noć. Njihovi razgovori o povijesti bili su im jednostavno zanimljiviji od žena u klubovima s narodnjacima. Nije im to bila alternativa po principu slatkog limuna jer obojica su imali iskustva izlazaka na takvim mjestima.

Govor predsjednika Europskog parlamenta uzburkao je duhove zbog zaključnih riječi kojima je gospodin Tajani pozdravio „talijansku Istru i talijansku Dalmaciju”. Za razliku od naših svakodnevnih tema o prošlosti, razgovor o povijesti talijanskih aspiracija na hrvatske priobalne krajeve pravo je osvježenje, no niti on nije mogao proći bez ljevičarskih laži.