Ono što jest slično je sve jače opiranje prijetećoj islamizaciji Europe, sve snažnije izraženo u „starim članicama“ EU-a, državama Zapadne Europe i Beneluksa. Primjerice, Eric Zemmour u knjizi „Samoubojstvo Francuske“ (fr. Le Suicide Français) navodi kako je opis sigurnosnog stanja u Francuskoj „narušavanje njezinoga ustavno-pravnog poretka na vlastitom teritoriju“[1], opće stanje nesigurnosti „očitovano u porastu broja tzv. no-go zona“[2], oličenje bezvlašća i nemoći francuske policije. Samo u pokrajini Ille-de-France krajem 2018. postojalo je barem stotinu divljih naselja (slamova, fr. bidonvilles) koje francuska policija „nije držala pod svojom jurisdikcijom“ tj. nije djelovala u njima.[3] Kao da to nije dovoljno, i sam Macron davao je neprimjerene izjave o „uspostavi Islamske Francuske“[4] i pozitivnim vidovima islamizacije francuskog društva[5], usprkos jasnom opredjeljenju islamskoga religijskog vodstva protiv demokratskoga uređenja kao prihvatljivoga.[6]

Početkom 2019. godine na Instagramu i Facebooku kružili su oglasi inicijative EU-a Make.org, sa sjedištem u Ulici Louisa-Renéa Villerméa 4 u Parizu, koja je korisnike društvenih mreža i elektroničke pošte pozivala na izjašnjavanje o prijedlozima drugih Europljana iznesenih u anketi „Mi Europljani“ (We Europeans) u sklopu inicijative, koje je prijavom na istu mogao podnijeti svaki stanovnik neke od država članica Europske Unije. Na tom zadatku, prema riječima sa službenih stranica inicijative Make.org, „WeEuropeans udružuje snage s VoxEurop sa ciljem identificiranja i analize pozicija političkih stranaka diljem Europe. Kao informativna platforma na deset jezika, VoxEurop pridonosi raspravi među europskim građanima o pitanjima od primarnoga značaja za Europu (okoliš, demokracija, nejednakost). Proizvedena od strane tima stručnih i strastvenih europskih novinara i prevoditelja, VoxEurop web stranica je slobodno dostupna zahvaljujući potpori njenih čitatelja.“

U vrućem srpnju dva su prijatelja nakon posla gasili žeđ Velebitskim pivom, u ranu večer na otvorenoj terasi u kafiću znanom kao Krivi put. U svojim odjelima nisu se uklapali u uobičajenu sliku ljudi koji su dolazili tamo na piće. Jedan je radio kao odvjetnički vježbenik, drugi kao zaposlenik državne agencije. Bili su okruženi muškarcima tužnih i praznih očiju s preko 30 ili čak 40 godina, i mladih djevojaka između 20 i 30 godina. Svi ti ljudi su po stilu oblačenja naginjali subkulturi hipstera i alternativaca, ako uopće između istih postoji neka značajnija razlika.

Ovaj rad bavi se kontroverznom političkom dimenzijom neomarksističke filozofije i prakse u tadašnjoj Jugoslaviji. Naglasak je stavljen na prikaz razvoja političkih ideja hrvatskih i srbijanskih predstavnika te škole razmišljanja, njihovih sličnosti i razlika, ali i na kontradiktorne elemente unutar njihovih društveno-političkih ideja s posebnim osvrtom na njihove vlastite kritike nacionalizma.

Ideja hrvatske pomirbe, odnosno pomirbe ustaša i partizana, te njihovog potomstva, zauzima središnje mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti i političkoj praksi, a do izražaja je došla u političkom programu dr. Franje Tuđmana i HDZ-a. Mnogi se danas pitaju, doduše i opravdano, je li pomirba uspjela, a o čemu je već pisano na ovom blogu iz pera cijenjenog kolege Josipa Medaka.  Namjera ovog skromnog teksta je doći do odgovora na pitanje koje si mnogi postavljaju, a posebno u razdoblju godine kada se obilježavaju i komemoriraju mnogi događaji iz Drugog svjetskog rata.

Gradimo društvo učeći o najboljima koji su bili među nama

 "O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,i da li kojim rodom krvca vaša rodi"! Napisao je 1909. godine  u svojoj pjesmi “Hrvatskim mučenicima; veliki, možda i najveći pjesnik u našem narodu-  Tin Ujević. Ovo pitanje je aktualno i danas nakon 110. godina.