Antifašizam kao komunistička floskula gotovo je u svim bivšim zemljama istočnog bloka izumro, ali je zato življi u zemljama bivše Jugoslavije nego što je bio u Kominterni tridesetih godina, kada je kao politički pojam zaživio i dobio sadržaj koji će se u svom najgorem obličju predstaviti u srednjoj i istočnoj Europi. Uvijek sam bio zastupnik teze da Drugi svjetski rat nije bio sukob ideologija, već kao svaki rat, prvenstveno sukob strateških interesa nacija koje su sudjelovale u njemu. Pa tako i na hrvatskom području dolazi, u biti, do oružanog sukoba dviju ideja, jugoslavenske i hrvatske ideje. Plašt antifašizma i dan danas hrvatskoj ljevici služi za rehabilitaciju Jugoslavije, iz kojeg razloga oni vrlo zlobno ili zaslijepljeno podržavaju tradicije antifašizma u drugim. Tako su pripadnici komunističkih opcija zdušno podržali svoju sarajevsku braću s kojom ih čak i ne veže ideologija već samo znakovlje i antihrvatski sentiment.

Roger Scruton[1]

Priznajem, ja sam antikomunist.

Tijekom 1970-ih i 1980-ih antikomunisti su protjerani s britanskih sveučilišta. Naposlijetku, napadali smo revoluciju koja je nudila oslobođenje čovječanstva od svjetske kapitalističke zavjere. Naši su profesori priznali da je Sovjetski Savez pogriješio, ali samo u praksi, ne i u teoriji. Mi smo, apologeti kapitalizma, pogriješili u teoriji, što bješe daleko gore od pukom slučajnošću uzrokovanih dvadeset milijuna smrti i istrjebljenja slobode pojedinca na polovici Zemaljske kugle.

Da se ona, do sada još nepobijena, stara mudrost o Revoluciji koja jede svoju djecu svako malo iznova pokazuje istinitom svjedoči i nevelik, ali hvaljen opus Sáncheza Guevare, oštrog kritičara djedove revolucionarne baštine bljeskalicom, notama i perom. Angažirani pisac i audiovizualni umjetnik stvorio je za svoga kratkog, ali burnog života egzistencijalističku kritiku kubanskog konkubinata tropikalističkog mentaliteta i socijalističke ideologije, ovjekovječenog u liku bezimenog samca koji kroz pitka 33 okretaja pokvarene gramofonske ploče zvane život raskrinkava Kubansku revoluciju, „tu beskonačnu, monotonu vrtnju“ razobličenih ideala.

Na plećima glavnog grada svih Hrvata još jednom se ocrtala ironičnost naše povijesne zbilje. Ljudska povijest, dakako, nije ciklička, koliko god se to pokušava nametnuti paradigmom o beskonačnosti ljudske gluposti. Nije problem u gluposti, nego u prijeziru prema usvajanju povijesnih lekcija koji cijele naraštaje ostavlja u neznanju (lat. ignorare - ne znati), omogućujući time bujanje novih revolucija, novih tumačenja i novih iskušavanja propalih (mahom utopističkih) i već istrošenih (pra)starih ideja, za potrebe raznoraznih prevrata iskopanih iz ropotarnice povijesti i ulaštenih za potrebe novih mesija.

Je li vam kada zapela za uho ona suptilna, instrumentalna glazba iz raznih reklama, dokumentarnih filmova, trgovina ili ustanova? Katkad je prisutna i desetke minuta prije nego što ju uopće svjesno primijetimo. No, čak i kada ju ne slušamo aktivno, ona utječe na naše raspoloženje i shvaćanje situacije u kojoj se nalazimo. Takva glazba može doprinijeti dramatičnosti izložba u muzeju, računalnih igara ili audiovizualnih priloga, često čak i učinkovitije od konvencionalnih i „direktnijih“ kompozicija. Lišena stroge niti vodilje, svojim suptilnim prodiranjem u našu podsvijest može nas opustiti ili učiniti nervoznima a da nismo ni svjesni te njezine uloge i djelovanja. Također, možemo se i aktivno, s namjerom prepustiti njezinim nadahnjujućim zvukovima i izazvati željeno raspoloženje u nekoj vrsti maštanja i međudjelovanja glazbe i našega tijeka misli, slično procesu čitanja knjige. No kako je uopće nastala takva vrsta glazbe? Koje su njezine glavne značajke, po čemu se ona točno razlikuje od poznatijih i pristupačnijih vrsta glazbe, kako se razvijala kroz povijest i koje su njezine uloge i podvrste danas? Na ta pitanja ovaj rad pokušava odgovoriti i time vas upoznati s drukčijim svijetom shvaćanja glazbe i zvuka.

Sam izvor virusa još uvijek nije do kraja određen. Način na koji je virus, od ranije poznat, odjednom postao kočnica cijelomu svijetu, znanstvenici ne mogu sa sigurnošću utvrditi. Postoje neke pretpostavke zašto se ovako brzo raširio cijelim svijetom no to zapravo nije točno utvrđeno, kao niti kada ćemo se moći vratiti svojoj svakodnevici. Što se tiče cjelovitoga problema virusa kao zarazne bolesti još uvijek se ništa sa sigurnošću ne može govoriti, čak ni u znanstvenim krugovima. Doduše, neki si pojedinci svašta daju za pravo. Iznose se neprovjerene i netočne informacije koje današnji lakovjeran čovjek, izgubljen u virtualnomu svijetu prepunom informacijskih kanala, prikuplja i u velikoj ih većini percipira točnima i ispravnima.