U jednom bavarskom gradiću u okolici Münchena na mjesnom groblju stoji natpis , „Ein Folk was seine Toten nicht ehrt, ist nicht wert zu leben“ ili u prijevodu, narod koji ne poštuje svoje mrtve nije vrijedan življenja. Dok ovo pišem nalazimo se u mjesecu kada izražavamo poštivanje i potičemo sjećanje na jednu od najvećih tragedija našeg naroda u cjelokupnoj povijesti. Govorimo, naravno o gradu heroja, Vukovaru.

Gdje smo podbacili?

IZJAVA ZA ČITATELJE: Nisu svi zainteresirani za ekonomiju i tržište dionica, niti „imaju žicu” za „takve stvari”. Nije bio ni autor ovog članka. Priču ovdje opisanu shvatila je i napisala osoba društveno-humanističkog smjera, stoga bez straha zaronite bez obzira na vlastitu struku. S malo strpljenja i čitanjem ponuđenih linkova, otkrit će vam se jedna vrlo uzbudljiva krimi-priča u čije se rješavanje još uvijek stignete uključiti, ali koja istovremeno predstavlja i moguću kartu za jednu novu, bolju budućnost... Kad biste imali definitivno dobitne brojeve na lutriji, a dobitci svih uključenih se ne ugrožavaju međusobno, biste li podijelili svoje znanje s drugima...?

UPOZORENJE: Izjave i stavovi izraženi u ovom članku nisu financijski savjeti autora, i nisu stavovi udruge Obnova. Udruga Obnova nije financijski savjetnik i u potpunosti se ograđuje od odgovornosti za postupanje fizičkih i pravnih osoba prema podatcima izloženima u ovom članku.

Prolog

Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo? Pitanja su koja od iskona muče homo sapiensa, a možda i neandertalca. Odgovore na ova pitanja pokušavaju nam dati teolozi, filozofi i znanstvenici. O tom razmišlja, odgovore traži i ostali obični puk kroz milenija povijesne zbiljnosti. Narodi svih rasa i kultura na ova pitanja traže odgovore. Kad bi čovjek bio samo fizičko biće u ovom materijalnom svijetu, tada bi odgovori na ova pitanja bili lagani, precizni, kratki i jezgroviti. Mogli bi se potkrijepiti relevantnim znanstvenim teorijama (veliki prasak) i znanstvenim činjenicama (Charles Darwin, O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije). Dakle:

Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo?

Odgovori:

Dolazimo iz svemira. Zvjezdana smo prašina. Putujemo u neizvjesnu budućnost s planetom Zemlja i dijelimo njenu sudbinu. Konac je, pak, neupitan - vratit ćemo se u svemir odakle smo i došli.

U jutarnjim ljetnim satima u parku kraj kipa Juriju Gagarinu sjedio je, pomalo nervozno, momak u ranim 30-tim godinama. Sastao sam se s njim uz kavu u papirnatim šalicama, i zamolio ga da i meni smota jednu cigaretu. Meni ga je uputio član udruge Obnova, s kojim je on bio u kontaktu jer je imao gomilu ideja o tome što se može učiniti za boljitak Hrvatske. Odmah je, vidno opterećen, započeo govoriti o svojoj osobnoj tragičnoj prošlosti kako ne bih saznao od nekoga drugoga, na što sam ga prekinuo i rekao mu da sve već manje-više znam od drugih ljudi, no to me ne zanima, ono što mi je bitno jest naš međusobni odnos – uzajamno poštovanje i držanje dane riječi!

Pandemija koronavirusa uspjela je ostvariti ono što nisu ni ratovi, pa čak ni neki prijašnji virusi, poput španjolske gripe – doslovno je zaustavila našu svakodnevicu. U jednom trenutku nismo smjeli ni napuštati domove. Da nam je to netko rekao samo par mjeseci ranije, vjerojatno bismo ga ismijavali, ali eto, dogodilo se. I od tog trenutka, htjeli mi to priznati ili ne, svijet se promijenio. Svaki naš socijalni kontakt podsvjesno se promijenio. Čudno bi bilo da je sve ostalo kao prije, s obzirom na mjesece bombardiranja raznim informacijama iz kojih se više nije moglo razlikovati istinu od laži. Najbolji su primjer maske. Na početku su neki stručnjaci tvrdili da nam ne pomažu, a drugi pak da su obvezne i da ih moramo nositi. Sve smo to saslušali i na svoj način interpretirali, ali došli smo do trenutka kad nam je već postalo normalno imati masku kad smo u prodavaonici i čudno nam je ondje vidjeti nekoga tko je ne nosi.

   Nakon Prvog svjetskog rata, već u prvim danima Kraljevstva SHS počela se potvrđivati ona Supilova polazna teza iz vremena Jugoslavenskog odbora o tome kako će Zagreb postati središte zapadnog, a Beograd istočnog dijela troimenog naroda (Srba, Hrvata i Slovenaca), pa je stoga njihova ravnopravnost conditio sine qua non jugoslavenske države.[1] S time se moralo računati u svjetlu činjenice kako je u jugoslavensku zajednicu 1918. svaki narod prije svega ušao sa svojim povijesnim iskustvom i političkom tradicijom. Međutim, osovina Beograd‒Zagreb, često zamišljana kao čvrsta i noseća jugoslavenska poluga, naposljetku se pokazala kao udaljena putanja između nepremostivih razlika. Ta boljka prve prenesena je i u drugu, socijalističku Jugoslaviju.