Ove godine se navršava 80 godina od martovskog prevrata i Travanjskog rata u kojem se kao kula od karata de facto raspala jugoslavenska država. Nakon osam desetljeća danas u hrvatskoj politici i historiografiji vlada šutnja vezana uz sudbonosne događaje Drugog svjetskog rata koji su izmijenili tijek povijesti svijeta, Europe, Jugoslavije i Hrvatske. Naime, ostao je na snazi općeprihvaćen stav o Mačekovoj mudrosti i pogrešci proglašenja NDH bez ikakvog upliva u dubinu vojnih, diplomatskih, obavještajnih i političkih zbivanja koji su prethodili pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, Simovićevom puču i izbijanju Travanjskog rata.

Izborni stožer SDP-ovog kandidata za gradonačelnika Zagreba Joška Klisovića je svojim suradnicima dostavio izborni program i promidžbene materijale uz koje je bila priložena karta Hrvatske s granicama koje su uključivale Istočni Srijem sa Zemunom i Boku kotorsku. Naravno, karta je odmah izazvala reakciju u javnom medijskom prostoru. Neki su se smijali, neki su bili zgroženi, no zajednički su se složili da je riječ o „velikoj Hrvatskoj“ i sramotnom gafu, a Jutarnji list nas je čak izvijestio da Hrvatska nikada nije imala takve granice. Kako značajan broj hrvatskih novinara dolazi iz obitelji kojima povijest počinje 1945. godine, odnosno 1941. kao godine narodnog ustanka njihovo neznanje i nacionalni mazohizam je sasvim razumljiv. Srećom  ima dosta Hrvata koji ipak shvaćaju da naša povijest obuhvaća veće i opsežnije razdoblje i da je Hrvatska postojala prije Jugoslavije i prije komunizma.

Pred nama su se ukazivala prva gradska naselja Dubrovnika, a pogled je pucao na mirno i plavo more i Daksu koja je Dubrovčanima i danas simbol zločina jugoslavenskih antifašista. Prošavši most koji nosi ime po prvom hrvatskom predsjedniku, brzo smo došli do Gruža i našeg smještaja. Ostavivši stvari odmah smo požurili prema Starom gradu.

U okolici Zagreba usred toploga srpnja mlada noć spustila se oko vikendice u Volavju, gdje se slavila momačka večer mladoga pravnika. Krug prijatelja okupio se oko pravnika golog do pasa i bosih nogu te trenirke umrljane zelenilom trave. Već se treći put s trećim protivnikom hrvao iz zabave. Tri puta za redom je pobijedio, tko zna možda su mu i popustili, no kako god bilo tada se sav znojan uputio do male pečenjare i zgrabio glavu pečenog janjca. Bilo je to sve što je ostalo od popodnevne gozbe pripremljene od njegovoga budućeg vjenčanoga kuma. Držao je tu glavu kao Hamlet lubanju, leđima naslonjen o drvenu nadstrešnicu iznad stola za blagovanje. Do njega se došetao jedan mladi poduzetnik s dvije krigle pive, pa mu pružio jednu kako bi pobjednik utažio žeđ. Pravnik kriglu dovrši naiskap a zatim mu reče:

Godine gospodnje 1990. i 1991. godine Mark Frost i David Lynch promijenili su povijesti televizijskih serija. Taj je dvojac stvorio umjetničko djelo u televizijskom formatu – seriju „Twin Peaks“. Kroz nadolazeće godine ona je stekla velik broj obožavatelja u više generacija i samim time kultni status. Unutar toga, usuđujem se reći umjetničkog djela, stvoren je autonomni sustav mitologije – simbola, arhetipskih karaktera, posebno uređenje kozmosa, heroja i nadnaravnih bića što postoje samo u tom svijetu. Refleksije te serije na popularnu kulturu i kulturu općenito traju još dan danas i za očekivati je da ne će nikada ostariti jer umjetnička djela poput vina s godinama su sve bolja i bolja.

U rijetkim trenutcima ljudi su kadri kroz svoju patnju stvoriti neopisivu ljepotu ili dosegnuti junački trijumf, u beskonačno mnogo oblika. Bol, koja se puzeći krene verati iz najdubljeg ponora očaja, pod uvjetom da ne doživi Sizifovu sudbinu, često dosegne najviše vrhunce sreće. Na drugoj strani medalje svjedočimo ljudima čija je patnja bila neizdrživa, nerazriješena i bez katarze na ovom svijetu, za koje se jedino možemo nadati da su u Božjem okrilju pronašli svoj mir. Povijest nam svjedoči o brojnim takvim pojedincima koje je sudbina proklela da nose križ neizdrživ za krhka ljudska pleća, ali sa sigurnošću možemo utvrditi da je iznimno malo ljudi tako intimno upoznalo patnju poput Beethovena.