IDEJE

Ideja. Taj subjektivni misaoni sadržaj koji oblikuje našu svakodnevnicu. Ideje kao plod parenja naših iskustava i naših želja čije korijenje seže duboko u podsvijest, ali poput krošnji strše u više razine svijesti pokušavajući doseći najvišu ideju - Ideju dobra. Čovjek živeći svoj život tako boravi u carstvu ideja gdje opredjeljujući se za određenu konstelaciju istih u nekom konkretnom misaonom procesu zauzima poziciju svoje istine o stvarima i pojavama na koje se te ideje odnose. Ipak osuđen na vječni sukob u sebi, sukob njegovih istina i jedne Istine, gdje čovjekove istine idu tamo-amo poput  penduluma i pri prolasku iz lijeve u desnu i iz desne u lijevu amplitudu, ipak u djeliću vremena budu poravnate s početnom pozicijom equilibriuma odnosno istinom. „Što je istina?“, pitao je Pilat stojeći pred utjelovljenim Logosom. Zaista osupnuti banalnošću odgovora možemo reći, a ne pogriješiti da je istina je ono što jest i vidimo na primjeru penduluma da je ekskluzivna. I kako onda pomiriti našu istinu s onom jednom Istinom? 

Zadnjim valom iseljavanja koji je udario našu zemlju demografski je najteže pogođeno naše hrvatsko selo. Cijela jedna ruralna Hrvatska, bez obzira radilo se o surovom zabiokovskom i dinarskom kamenjaru ili slavonskoj ravnici, nestaje u nepovrat. Gradovi, bilo hrvatski, irski ili njemački, nude puno više nego hrvatsko selo. Nažalost, sela su opustjela zbog jedne loše politike koja se vodi prema stanovnicima i mještanima, a koju su oni sami prihvatili kao pozitivnu. Uz tu politiku postoji i medijska slika koja selo prikazuje kao nešto neprilično i nedostojno mladih. Ovim putem želim pisati mladima koji su odrasli u gradu, a posjeduju u nekom skrovitom kutku Lijepe Naše neku naslijeđenu djedovinu.

U današnjem još uvijek (post)modernističkom razdoblju, koje je na svom izmaku, sekularizam i racionalizam te naivni scijentizam uzdižu na pijedestal znanost kao nešto što je  suprotstavljeno religiji. Pritom scijentisti zanemaruju u takvom načinu razmišljanja da je načelo istine zapravo načelo usvojeno kao najviša vrijednost iz kršćanske metafizike („Ja sam put, istina i život”; Isus Krist utjelovljuje istinu i njegovo kazivanje je istinito). Koliko je snažno to načelo inkorporirano u naš način mišljenja, možda bolje od znanosti oslikava pravni sustav gdje je načelo istinitosti propisano u parničnom i kaznenom postupku kao načelo kojime se mora voditi sud. Ukoliko presuda u svom činjeničnom supstratu nema kvalitetu istinitosti onda je nevaljana, i načelo pravednosti time biva povrijeđeno. Sudac mora jednako kao povjesničar utvrditi u dokaznom postupku koje su se činjenice zbilja dogodile.

Vjerojatno ste u zadnje vrijeme primijetili sve češće rasprave na desnim i konzervativnim forumima i grupama o kršćanstvu i paganizmu. Ako jeste, onda ste zasigurno primijetili i rastući broj desnih simpatizera čiju profilnu ili naslovnu sliku krase prikazi kolovrata, Odina, Thora, Zeusa ili Peruna. Bez obzira koje im božanstvo viri s profilne slike, veže ih uvjerenje da će Zapad procvasti pod uvjetom odbacivanja kršćanstva i prihvata barbarskoga politeizma ili racionalnoga ateizma. Dakle, poraz lijevoga liberalizma, islamizma, rodnih i svih drugih ideologija koje se otvoreno suprostavljaju Zapadnoj civilizaciji se krije u povratku religijama naših dalekih predaka. Možda bi najprimjereniji naziv za nove simpatizere politeizma bio „politički poganin” jer osobno ne vjerujem da itko od njih prakticira predačku duhovnost kao takvu.

Moje nadolazeće djelo u pet svezaka Zapostavljenost sira u europskoj literaturi je toliko opširno i zasićeno da je upitno hoću li ikada poživjeti dovoljno dugo da ga završim. Možemo stoga dopustiti da pokoji izljev iz te fontane informacija orosi ove stranice. Još uvijek ne mogu u potpunosti objasniti tu zapostavljenost. Pjesnici su bili misteriozno šutljivi na temu sira. Vergilije ga, ako me sjećanje dobro služi, spominje nekoliko puta, ali s previše rimske suzdržanosti. On sebi ne dopušta da se razveže o siru.

Dva studenta prava nervozno su se u sivi i tmurni jesenski dan premiještali iz kafića u kafić. Čas su pili kavu, čas čaj. Od rasprave koju su vodili bilo im je vruće kao da je sredina ljeta. Onaj niži iznio je tezu sociobiološke determiniranosti čovjeka. Naime, on je na seminaru iz kaznenog prava u raspravi o krivnji kao bitnom elementu kaznenog dijela došao do zanimljive ideje. Što ako su svi čovjekovi postupci determinirani njegovim biološkim-genetičkim i sociološkim-društvenim faktorima?