Jedan slabo poznat ili ozloglašeni hrvatski frankofil u Francuskoj: Dr. Ante Starčević

 

Ante Starevi 2O političkim idejama osnivača i prvaka Hrvatske stranke prava doktora Ante Starčevića, tog velikog poklonika Francuske i Francuske revolucije od 1789 g., prevladavaju paradoksalno u pojedinim znanstvenim publikacijama objavljenim na francuskom ili potpuno nepoznavanje (ugledna enciklopedija Encyclopaedia Universalis izostavlja ga, ali posvećuje jedan članak Vuku Karadžiću), ili negativne, krive i površne predodžbe, bez ikakvog obzira na povijesne razloge i okolnosti, najviše zbog manjkavosti u poznavanju tekstova Ante Starčevića i relevantne bibliografije (za one koji znaju hrvatski), ali zasigurno i zbog vrlo rijetkih prevedenih Starčevićevih tekstova na francuskom, i gotovo nikakvih ozbiljnih objavljenih studija o njegovim političkim idejama na francuskom; takva su iskrivljena gledišta pogoršana velikim nedostatkom hrvatske literature na francuskom o hrvatskoj političkoj povijesti, tako da se o njoj piše u posve tendencioznim raspravama (osim za neupućene) posebno u djelima o povijesti Srba i Jugoslavije objavljenim na francuskom, u svrhu opravdavanja određenih nacionalno-ideoloških sasvim jasnih stajališta autora, dotle da prikazuju Antu Starčevića kao preteču i inspiratora ustaškog režima (Dušan T.Bataković, Yougoslavie - nations religions idéologies, L'Age d'homme, Lausanne 1994, str.29-30, 185-186).

ANTE STARČEVIĆ I VUK KARADŽIĆ: NESUVISLE I KRIVE USPOREDBE

Drugi promoviraju tezu o izjednačavanju povijesne odgovornosti. Tako u svojoj knjizi «Le discours balkanique» (2004), čije je hrvatsko izdanje objavljeno pod naslovom «Balkanske rasprave» (2009), francuski jezikoslovac Paul Garde drži da je pronašao sličnosti između jezikoslovnih velikosrpskih teorija Vuka Karadžića i pojedinih polemičkih teza Ante Starčevića, izazvanih zapravo negacijom hrvatske nacionalne individualnosti, kako od slavistike 19. stoljeća tako i od velikosrpskih nacionalističkih krugova pobuđeni Karadžićevim teorijama.

Paul Garde je interpretirao ideje Ante Starčevića, o kojima je dao sumaran, okrnjen i manjkav prikaz, previdom povijesnih, ideoloških i političkih okolnosti koje su na njih utjecale.  Naprotiv, pronašao je Vuku Karadžiću olakotne okolnosti, pod izlikom da Ante Starčević nije tobože imao „ni ozbiljnu znanstvenu informaciju niti spokojnost svog srpskog prethodnika“ (str. 247 francuskog izvornog izdanja). Drugačije rečeno, autor nastoji prikazati kao vjerodostojne Karadžićeve velikosrpske jezikoslovne teorije, koje smatra „ozbiljnom znanstvenom informacijom“, premda su njegove teorije bile u isto doba u Hrvatskoj osporavane i opovrgnute. Što se tiče Karadžićeve „spokojnosti“, riječ je o jednom notornom plagijatoru, koji je „posudio“ velik dio leksika iz rječnika hrvatskoga jezika 17., 18. i 19. stoljeća (od J. Habdelića, I. Belostenca, A. Della Belle, A. Jambrešića, J. Stullija, i tako dalje) te iz gramatike F.M. Appendinija, i objavio ga pod svojim vlastitim imenom i pod naslovima takozvanog „Srpskog rječnika“ i takozvanim „Srpskim narodnim poslovicama“, čak bez navođenja svojih izvora.[1]

Garde je učinio još jednu prividnu usporedbu između V.Karadžića i A.Starčevića: „Na dvije strane, pustolovne pretpostavke teoretičara XIX stoljeća završavaju, zasigurno unatoč njihovih autora, s krvoprolićima u XX-tom. Ima o tome mnogo drugih primjera drugdje u Europi. Marx nije predvidio Gulag, niti Nietzsche Shouh.“ (str. 248)[2]

Usporedba između Karadžićevih i Starčevićevih teza nije umjesna zbog više razloga: V. Karadžić je doista bio suvremenik „krvoprolića“ čija je žrtva bila muslimansko pučanstvo Srbije, a koje je sam Karadžić (tada tajnik srpske vlade) naveo bez osuđivanja: „Pošto Srbi uzmu i očiste Beograd od Turaka godine 1807., premjesti se Sovjet iz Smedereva u Beograd.[3] Naprotiv, Starčević nije nikada zagovarao prisilno pohrvaćivanje pučanstva koja je smatrao hrvatskim, jer „samo razumno osvedočenje, slobodna volja, prava vera na zajedničku korist“ mogla ih je učiniti Hrvatima, i držao je da više ne postoje Hrvati „čiste krvi“ iz 7. stoljeća, jer je svaki narod „smesa različnih naroda, različne kervi“: „narodnost hervatska, gospodivšega naroda, nadahnula je celo pučanstvo naše domovine, premda ove narodnosti čiste danas nigde neima“.[4]

Karadžićeve teorije izvršile su već u njegovo doba golem utjecaj na velikosrpsku ideologiju teritorijalnog širenja Srbije, koja je dobila podršku srpskih vladajućih krugova (Ilija Garašanin, Mihajlo Obrenović, Nikola Pašić) i bila je širena putem propagandne mreže. Naprotiv Starčevićeve teze, protivne unitarnoj i potom dualističkoj austro-ugarskoj habsburškoj monarhiji, nisu nikada dobile podršku vladajućih austro-ugarskih krugova, i nisu se nikada oblikovale u jednom programu koji bi zahtijevao priključenje Srbije Hrvatskoj i u jednoj hrvatskoj državi; nasuprot velikosrpskom programu koji je zahtjevao priključenje Srbiji svih teritorija, uključujući i Hrvatsku, djelomično naseljenu Srbima ili navodnim Srbima.

Zauzevši suprotno stajalište od pretpostavaka slavista P. Šafarika i V. Karadžića, koji su tvrdili da bi srpsko ime bilo izvorno ime Slavena (Šafarik je međutim kasnije napustio ovu teoriju), i koji su poistovjećivali većinu Hrvata (štokavskog narječja) sa Srbima, Starčević je poistovjećivao sve Srbe (uključujući iz Srbije) s Hrvatima, pod utjecajem hrvatskog povjesničara Pavla Rittera Vitezovića (1652-1713) i djela bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta („De administrando imperio“). Ne zanijekavši, međutim, postojanje srpskog imena i Srbije, Vitezović se sam pozivao na povijesne nehrvatske izvore koje su poistovjećivali Srbiju s Hrvatskom (Ljetopis Popa Dukljanina, Skilices, Flavius Blondus, Andrea Dandolo, itd.).

U Starčevićevo doba, velikosrpska nacionalistička ideologija bila je širena među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj od jedne propagandne mreže, osnovane od srpskog ministra Garašanina, i bila je smatrana kao prijetnja teritorijalnom integritetu Hrvatske. Do tada, pučanstvo pravoslavne vjeroispovijesti u Hrvatskoj nazivalo se raznim imenima. Kada tvrdi da „ima već oko sto godina da se nastoji svom silom nametnuti ovo ime“ (=srpsko) „hrvatskom narodu“ (Gardeov citat, str. 246-247), Starčević ističe time širenje srpske nacionalističke ideologije u Hrvatskoj, koja je po Starčeviću rascijepala jedinstvo hrvatskoga naroda s vjerskim razlikama. No, po njemu nacija se ne može definirati samo na temelju vjere. 

U Starčevićevoj misli, nadahnutoj demokratskim idejama nacionalne vladavine (suverenosti) Francuske revolucije od 1789 g., pojam nacije temelji se na poistovjećivanju naroda s povijesnim i političkim teritorijem hrvatskog kraljevstva; sukladno s tim, svi njezini žitelji tvore jednu te istu hrvatsku političku naciju, bez obzira na etničko podrijetlo i vjersku pripadnost. Priznanje jedne posebne srpske narodnosti u Hrvatskoj bilo je dakle, po Starčeviću, ravno priznavanju jedne srpske političke državnosti na povijesnom području hrvatskog kraljevstva: upravo ono što su velikosrpski nacionalistički krugovi već tada zahtjevali.

Paralelizam koje je Garde postavio između Karadžićevih teorija (1849. godine) i Starčevićevih stajališta (1867. godine) je daleko od toga da bi bio utemeljen. „Ovu volju za brisanjem imena onoga drugog“ (str. 125), koju Garde pripisuje ujedno Karadžiću i Starčeviću, tiče se mnogo više Karadžića, koji nije nikada preispitao svoje posrbljujuće jezikoslovne teorije, iako su bile osporavane i opovrgnute s hrvatske strane, i koji nije nikada priznao postojanje Hrvata štokavskog narječja. Naprotiv, Starčević je nijansirao svoje teze i dopustio raznolikost posebnih imena u Hrvatskoj („Slovenci i Srbi“, 1883. godine) i shvaćao je pohrvaćivanje kao dobrovoljni i miroljubiv proces: „U svakoj zemlji ima pučanstvah različnih jezikom, verom, pasminom itd. pa se po tom i različnim imeni zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi neuviđamo da ti nazivi obćenitosti stanovništvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive neotimati ni narivavati, neka ih svatko rabi i menja kako hoće.“ Loši zakoni, preteški porezi, imovinska i osobna nesigurnost, „te i takove stvari ne tište samo n.p. Katolike, nego i Serbe, i Luterovce, i Kalvinovce i Židove». „Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo  i Serba, i Nemca, i Taliana, i Žida, i Cigana i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine; a plašimo se jednako i Hervata i Serba itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam[5] smatrao je Starčević.

POLITIKA «ČIŠĆENJA»: KORIJENI I KRONOLOGIJA

Garde tvrdi da „ova volja za brisanjem imena onoga drugog ustrajala je u sljedećem stoljeću, i pretvorila se u pokušaje eliminiranja njegove osobe“, da bi zaključio kako je „u dva tabora, semantička rasprava dovela do etničkog čišćenja“ (str. 125-126); ovakvim razmućivanjem autor zapravo relativizira prethodnost Karadžićevih teorija i etničkoga čišćenja u Srbiji (na djelu već u Karadžićevo doba), i imputira Starčevićevim idejama potencijalne namjere koje su im bile sasvim strane; Starčević je uvijek otklonio političko nasilje: dostojna osveta otaca, kako je isticao, smije biti samo „svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo[6].

Garde, koji nije škrt u pretjeranim i površnim pojednostavljenjima, i ponekad u sofizmima, tvrdi da se „ova volja za brisanjem imena onoga drugog“ navodno pretvorila u sljedećem stoljeću „u pokušaje eliminiranja njegove osobe“, i da bi prema tome „semantička rasprava“ u „dva tabora“ dovela do etničkog čišćenja. Autor tako sasvim izbjegava kronologiju događaja, političke okolnosti i razvoj situacije u Jugoslaviji, čiji je odlučujući čimbenik bio centralizam, hegemonizam i surova represija srpskog monarhističkog režima.

Garde je tako zapravo prešutno odriješio srpske vlastodršce od njihovih odgovornosti, da bi ih imputirao „semantičkoj raspravi“ i „obojici tabora“. Međutim, predodžba iz koje autor izvodi svoje tumačenje, „voljom za brisanje imena onog drugog“, jest povijesno netočna što se tiče hrvatske strane: srpska manjina je bila službeno priznata u Hrvatskoj od 1861 g., i posebno njegovana od gotovo diktatorskog mađaronskog režima Bana Khuena Hedervaryja (1883.-1903.)[7], podupiran od gotovo cijele srpske političke klase (101 od 103 zastupnika). U isto doba u Hrvatskoj, velikosrpski nacionalistički krugovi prijetili su Hrvatima „istragom“, koju je zagovarao antihrvatski pamflet „Srbi i Hrvati – Do istrage, naše ili vaše“, objavljen 1902. godine u Zagrebu u „Srbobranu“, glasilu Srpske samostalne stranke.

Od 1918. godine, politička vlast u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca je bila monopolizirana od srpske vladajuće klase. Niti glavna hrvatska oporbena stranka Stjepana Radića (HSS), koalirana 1927. godine sa SDS-om Svetozara Pribićevića (Srbina iz Hrvatske), niti čak tadašnji narodni zastupnik Stranke prava (i budući vođa tajne organizacije «Ustaša») Ante Pavelić, nisu nijekali postojanje Srba. Ovaj je, naime, izjavio 3 kolovoza 1928. godine, nakon atentata u beogradskoj Skupštini protiv hrvatskih zastupnika (među kojima i Radić):

...Sadanja borba predstavlja u prvom redu borbu Hrvatske za izvojštenje položaja, koji odgovara historijskom državnom pravu, dakle za njezinu samostalnost, no ujedno po Hrvatskoj i za oslobođenje svih potlačenih nasilnim hegemonizmom, koji ovog puta imaju vanrednu priliku, da u zajedništvu s Hrvatskom i Hrvatima izvojuju svoja čovječanska i građanska prava, a u prvom redu Srbi u Hrvatskoj i u ostalim takozvanim prečanskim krajevima, što u slozi s Hrvatima i mogu izvojštiti.[8]

Pet mjeseci kasnije, srpski monarh Jugoslavije Aleksandar Karađorđević raspustio je Skupštinu i uspostavio svoju diktaturu. Napokon, vojni državni udar u Beogradu 27. ožujka 1941. survao je Jugoslaviju u rat. U međuvremenu je centralistička, unitaristička i represivna beogradska politika sama dovela do radikalizacije jednog djela hrvatske oporbe, čije su metode ispočetka bile umjerene.

Pripisujući navodne korijene ideje etničkog čišćenja „semantičkoj raspravi“ u „oba tabora“, Garde izbjegava kontinuitet politike „čišćenja“ u Srbiji, zagovarane od pojedinih srpskih političkih krugova, od Karadžićeva doba do ultra-nacionalističkog četničkog pokreta 1941. godine. Dapače, Garde proturiječi, s obzirom na V. Karadžića i I. Garašanina, s tezom autora knjige „Etničko čišćenje“ u predgovoru njezinog drugog francuskog izdanja (!)[9]. Garde, kojem ne nedostaje eufemizama, našao je čak himbena objašnjenja ili opravdanja pripremanim četničkim operacijama „čišćenja“, nazivanjem pokolja civilnog hrvatskog pučanstva počinjena od četničkog vođe M. Đujića, „kaznenim pohodima protiv hrvatskih sela[10].

Korelacija između teritorijalizacije velikosrpske ideje i „čišćenja“, s ciljem eliminiranja alogenih pučanstava (muslimana, Albanaca) prisilom i nasilnim sredstvima, pojavljuje se već izričito u tajnim „Načertanijama“ (1844) ministra Garašanina o teritorijalnom širenju Srbije, s težnjom stvaranja „srpskog carstva“, čije temelje treba „čistiti[11].

U svom elaboratu naslovljen „Iseljenje Arnauta“ (1937. godine), koji je reaktualizirao metode etničkog čišćenja prakticirane od srpskih vlasti tijekom 19. stoljeća, Vasa Čubrilović, sveučilišni profesor, zagovarao je planiranu i sustavnu eliminaciju albanskog pučanstva Kosova, s pregledom kontinuiteta politike „čišćenja“ u Srbiji: „Već u prvom srpskom ustanku (1804 g.), «isterujući najsevernija naselja albanska još od Jagodine», Srbija je počela «kresati» «ovaj albanski klin» koji je razdvojio «naše stare raške zemlje od Makedonije i doline Vardara ... Zahvaljujući širokim državnim koncepcijama jednog Jovana Ristića, Srbija je tome klinu otkinula još jedan deo posle dobijene Toplice i Kosanice. Predeli između Jastrepca i Južne Morave tada su bili radikalno očišćeni od Arnauta.

«...Karađorđe u prvom ustanku, Miloš, Mihajlo, Jovan Ristić, nisu imali posebno ministarstvo agrarne reforme, ni vrhovnih agrarnih inspektora, ni skupog aparata, pa su ipak očistili Srbiju od stranog elementa, naselili je svojim narodom koji je iskrčio beskrajne šumadiske šume ... Postoji još jedno sretstvo koje je Srbija vrlo praktički upotrebila posle 1878 godine, tajno palenje sela i arnautskih četvrti po gradovima.»[12]

Tijekom ustanka u Bosni i Hercegovini 1876. godine, nasilje koja je počinila srpska vojska u muslimanskim i katoličkim selima[13], kao nastavak politike vjerske netolerancije i „čišćenja“ provedene u Srbiji tokom 19. stoljeća i još kasnije, iznijeli su na vidjelo dvoličnost srpske politike, već formulirane u Garašaninovim „Načertanijama“: iako su nabrajana najprikladnija sredstva koja bi omogućila Srbiji širenje njezinog utjecaja među takozvanim „srpskim“ pučanstvima susjednih zemalja, naznačuje se da temelji „srpskog carstva“ u nastajanju trebaju biti „čišćeni“. Uostalom, politika vjerske nesnošljivosti provedena u Srbiji tijekom 19. stoljeća prema vjerskim manjinama (muslimani, židovi, katolici), unatoč opomena europskih sila koji su je obavezali na poštivanje vjerskih manjina (Pariški ugovor 1856. godine, Berlinski kongres 1878. godine), i uporan animozitet velikosrpskih krugova prema hrvatskim katolicima i bosanskim muslimanima, očitovali su dvoličnost i varljivost velikosrpskog propagandističkog gesla o „Srbima triju vjerozakona“ (V.Karadžić), namjenjeno lakšem ostvarivanju „srpskog carstva“.

Laza M.Kostić, bivši član kolaboratorske srpske upravne vlasti 1941. godine, pohvalio je također etničko čišćenje organizirano tijekom cijelog 19. stoljeća: „1878. su pripojeni Srbiji četiri najužnija okruga s Nišom... Shodno tadašnjim običajima, kralj Milan je izvršio čistku i taj predjel skoro sasvim očistio od tuđeg mileta, naročito muslimanskog...Isti proces koji se vršio u starim okruzima Srbije, vrši se od 1878. u novim. To je doprinelo jako mnogo nacionalnoj čistoći...[14]

Ublažavanjem Karadžićeve i Garašaninove teorije, i ignoriranjem politike „čišćenja“ u njihovo doba u Srbiji, pod izlikom da njihovi tekstovi ne bi predvidjeli navodno „druge metode negoli uvjeravanje, propagandu, zavođivanje“, i ne bi još „iznijeli na vidjelo nasilna sredstva[15], Garde ne samo što izbjegava povijesne činjenice, nego dapače razriješuje krivnje i legitimira srpski imperijalistički projekt. No, neki čitaju i vide samo ono što žele pročitati i vidjeti.

ANTE STARČEVIĆ, PANSLAVIZAM I RUSIJA

Po Gardeu, ako „pojedini Srbi žele biti Slaveni u pravom smislu riječi, pojedini Hrvati ne žele uopće smatrati se takvim. Ovo je u XIX stoljeću stajalište političara Ante Starčevića...“ (str. 397) Autor je prikazao tek površan i sumaran pregled stajališta A. Starčevića, umjesto da ih protumači. Starčevićevo odbijanje slavenstva je zapravo bilo uvelike pod utjecajem teorija slavista P. Šafarika, koje su gotovo nijekale postojanje hrvatskog naroda, poistovjećivanjem Hrvata štokavskog i čakavskog narječja s takozvanim „Slavosrbima“, i koje su svele Hrvate na govornike kajkavskog narječja (u okolici Zagreba).

Po Gardeu, Starčević, „poistovjetivši imena „slavensko“ i „srpsko“ i odbivši ih sasvim, ne donosi nikakav pravi dokaz kao potvrdu svojoj tezi“, u citiranom tekstu: „Znanstveni svijet zna da je ime Serb ili Serv u antici, i Slaven u srednjem vijeku, bilo u svim narodima uobičajena riječ za „rob“...“ (str.397) Starčević je zapravo posudio etimologiju pripisivanu imenu Srbin (servus=rob) bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu (De administrando imperio, pogl.32): „Srbi na jeziku Romeja znače robovi ... Ovo ime dobiše Srbi, jer postadoše robovi cara Romeja[16]. Starčević je naime odgovarao, pozivanjem na Porfirogeneta, Karadžićevoj tvrdnji prema kojoj Hrvati „nemaju nikakvoga narodnoga imena[17], ako ne bi preuzeli ime Srba („Srbi svi i svuda“). Ako su za Starčevića ime „Slaven“ i riječ „rob“ imali uvijek isto značenje, riječ „rob“ u romanskim i germanskim jezicima ipak proizlazi etimološki preko latinskog „sclavus“ od imena „Slaven“, što ne može značiti, razumije se, da bi svaki Slaven bio rob, ni da bi svaki rob bio Slaven u srednjem vijeku.

Ime Slaven nije imalo, po Starčeviću, nacionalnog značenja, jer je pravo nacionalno ime samo ono „kojim se sam narod u svojem jeziku zove[18]. Takozvana sveslavenska narodnost, prema Starčeviću, bila je skovana od bečkih spletki da bi natjerala Hrvate, Poljake i Čehe na odricanje svoje nacionalne povijesti, da bi zastrašila Europu s panslavizmom i sa sveslavenskim republikama, i da bi dala Austriji podršku Europe, i dopustila Rusiji da ugnjetava narode[19]. Slavenstvo, prema Starčeviću, bi dovelo Hrvate i druge narode do njihovog pokorenja hegemoniji Rusije i njezinog despotskog režima. Međutim, novi rusofilski smjer Ante Starčevića i Hrvatske stranke prava (između 1878. i 1890. godine), u nadi da bi Rusija mogla osloboditi narode pod vlašću Austro-Ugarske, poput Hrvata, i zazvao je u Stranci prava pojavu jedne slavofilske frakcije.

Možda u nakani relativiziranja Starčevićevih nacionalnih stajališta, Garde je naglo pobrkao vjeru i nacionalnost tvrdnjom da je Starčevićeva majka bila navodno „ipak srpkinja po rođenju“ (str. 246): premda je doista pripadala pravoslavnoj obitelji iz Hrvatske, bila je prešla na katolicizam već prije njegova rođenja[20]; u tadašnje doba, 1823. godine, godinu rođenja Ante Starčevića, vjerska pravoslavna pripadnost u Hrvatskoj još je bila daleko od toga da se podudara u većini sa srpskom narodnošću, i nema nikakvog dokaza da bi srpska narodnost bila tada većinska među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, ni da bi se Starčevićeva majka, Milica Bogdan, smatrala Srpkinjom; svijest hrvatske pripadnosti, u najmanju ruku pokrajinske, još je tada opstojala među „grčko-istočnim“ pučanstvom hrvatskih pokrajina (adresa o zahtjevu za ujedinjenje „hrvatskog naroda“ u Dalmaciji s Banskom Hrvatskom 1861. godine[21], Rakovički ustanak pod vodstvom Eugena Kvaternika 1871. godine).

Ideje Ante Starčevića, kako ih Paul Garde tumači tendenciozno i površno, ne odgovaraju ni povijesnoj stvarnosti, ni Starčevićevim idejama posmatrane u njihovoj cjelini i u političkim i ideološkim okolnostima njihovog doba. Garde svrstava Starčevića (ali ne V. Karadžića) među „zlonamjerne autore“ (str. 215), glede zapravo velikosrpske ideologije, koja je nijekala postojanje hrvatskog naroda. Više nego površan pregled Starčevićevih političkih ideja u Gardeovoj knjizi odaje koliko su one (ne)poznate u Francuskoj: osim posredstvom propagandnih tendencioznih i zlonamjernih izvora, najveći frankofil među hrvatskim političarima u hrvatskoj povijesti ostaje još uvijek nikako ili slabo poznat i krivo shvaćen u Francuskoj.

[1] V.Grubišić, Vuk S.Karadžić i hrvatski jezik XIX i XX stoljeća, Hrvatska Revija 3/1987, str.416-443 – K.Spalatin, Vuk-Kopitar i jezik u Hrvata, Hrvatska Revija 1/1988, str.68-77 – E.von Erdmann-Pandžić, Jezik kao ideologija, Hrvatska Revija 1/1994, str.33-55 - V.Horvat, Crkva u Hrvatskom narodnom preporodu, Zagreb 1986.

[2] Usporedba s Marxom i Nietzsche-om, koja relativizira Karadžićeve teorije u elaboriranju velikosrpske ideje i njenog sastavka, etničkog čišćenja, nije baš uvjerljiva. K.Marx i F.Engels zagovarali su jasno i nedvosmisleno osvajanje vlasti i obaranje buržoazije nasiljem (Manifest Komunističke stranke, pogl.I,IV), odnosno «revolucionarnim terorom», istrebljenjem protivnika i neistomišljenika, pa i čitavih tzv. «bezpovijesnih» i «kontrarevolucionarnih» naroda (Engels), među kojima su svrstani i Hrvati (Pobjeda kontra-revolucije u Beču, Neue Rheinische Zeitung 7/11/1848; Demokratski panslavizam, NRZ 15-16/02/1849; Borba Mađara, NRZ 13/01/1849, itd.). Nietzsche je otvoreno zagovarao odbijanje ravnopravnosti među ljudima poučavane od kršćanskog morala, i pravo ubijanja onih koji nisu dostojni živjeti i onemogućavanje njihovog umnožavanja, navodno u cilju razvijanja čovječanstva («Tako je govorio Zaratustra», «Ecce homo»), što objašnjuje zašto su se nacisti njim inspirirali. Utopija savršenog društva je bila u povijesti najkraći put u najgoreg.

[3] M.Grmek, M.Gjidara, N.Šimac, Etničko čišćenje-povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, str.17, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1993

[4] M.Gross, Povijest pravaške ideologije, str.132,150,199, Zagreb 1973.

[5] Gross, str. 232

[6] Isto, 71

[7] M.Artuković, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902), Zagreb 1991 - N.Rumenjak, Politička i društvena elita Srba u Hrvatskoj potkraj 19 stoljeća .Uspon i pad Srpskoga Kluba, Zagreb 2005.

[8] Jutarnji list 4 kolovoza 1928 - R.Horvat, Hrvatska na mučilištu, pretisak, str.410, Školska knjiga, Zagreb 1992. Začudo, ovaj pasus izjave je ispušten (cenzuriran?) u knjizi jugoslavenskog komunističkog povjesničara B.Krizmana «Ante Pavelić i Ustaše» (str.27, Zagreb 1983).

[9] Usporediti str.16., 19. i 22. predgovora P.Gardea u francuskom drugom izdanju (Points Histoire Seuil 2002), sa str.34., 37., 43., 80.-81. prvog francuskog izdanja knjige M.Grmeka, M.Gjidare, i N.Šimca,« Le nettoyage ethnique-documents historiques sur une idéologie serbe », Fayard 1993 (Hrvatsko izdanje: Etničko čišćenje-povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1993)

[10] P.Garde, Vie et mort de la Yougoslavie, str.73, Fayard 1992.

[11] Izvori velikosrpske agresije, priredio B.Čović, str.67, Zagreb 1991.

[12] Izvori velikosrpske agresije, str. 106-124

[13] B.Zelić-Bučan, Bosanski franjevci u mrežama srpske nacionalne propagande, Hrvatska revija 4/1993, str. 431

[14] D.Hlad, Etnička heterogenost « homogene » Srbije, Hrvatska Revija 3-4/1992, str.369

[15] Predgovor P.Gardea u drugom francuskom izdanju knjige « Le nettoyage ethnique » (Points Histoire Seuil 2002), str. 19

[16] I.Mužić, Podrijetlo Hrvata, str.199 bilj.15, Zagreb 1989

[17] Izvori velikosrpske agresije, str.85

[18] Gross, str.130

[19] Gross, str.71

[20] J.Horvat, Ante Starčević, 2 izd., str.47, Zagreb 1990

[21] N.Stančić, Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji, str.178, Zagreb 1980.