Moje nadolazeće djelo u pet svezaka Zapostavljenost sira u europskoj literaturi je toliko opširno i zasićeno da je upitno hoću li ikada poživjeti dovoljno dugo da ga završim. Možemo stoga dopustiti da pokoji izljev iz te fontane informacija orosi ove stranice. Još uvijek ne mogu u potpunosti objasniti tu zapostavljenost. Pjesnici su bili misteriozno šutljivi na temu sira. Vergilije ga, ako me sjećanje dobro služi, spominje nekoliko puta, ali s previše rimske suzdržanosti. On sebi ne dopušta da se razveže o siru.

Jedan drugi pjesnik, kojeg se mogu sada sjetiti, a koji je rekao nešto razumno o toj temi, bezimeni je autor dječje pjesmice koja ide:

Kad bi barem stabla sva
Od kruha bila i sirom listala.

Zaista bogata i velebna vizija uzvišenog gozbenja. Kad bi stabla sva od kruha bila i sirom listala došlo bi do ozbiljnog prokrčivanja šuma u svakom dijelu Engleske gdje sam ja živio. Divlje i prostrane šume iščezavale bi preda mnom jednako brzo kao što su se nicale za Orfejem. Osim Vergilija i ovog anonimnog stihotvorca ne mogu se sjetiti nijednog drugog stiha o siru. A ipak, on ima svaku odliku koja je potrebna za uzvišenu poeziju. To je kratka, snažna riječ; rimuje se s 'pir' ili 'vir'. Zvučna je, priznata čak i u modernim gradovima jer njegovi građani bez posebne namjere naglašavanja te riječi često vele: “Zbog sira koji svira“ ili pak „Blijed ko' sir“. Ta tvar sama po sebi razbuktava maštu. On je drevan, ponekad u individualnom slučaju, ali uvijek u tipologiji i običajima. On je jednostavna namirnica, dobiva se izravno iz mlijeka koje je jedno od pradavnih pića, a kojeg gazirana voda teško može iskvariti. Znate, nadam se (iako sam se toga upravo sada dosjetio) da su četiri rijeke u Edenu bile mlijeko, voda, vino i pivo. Gazirana voda je došla nakon prvog grijeha.

Sir ima još jednu kvalitetu, koja je također sama duša pjesme. Krenuvši jednom držati predavanja na više mjesta odjednom, učinio sam čudnovato putovanje preko Engleske. Bješe to putovanje toliko nepravilnog, pa čak i nelogičnog puta, da sam bio primoran ručati četiri dana za redom u četiri različite gostione, u četiri različite grofovije. U svakoj gostioni nisu imali ništa drugo doli kruha i sira; a ne mogu ni zamisliti zašto bi čovjek poželio išta više. U svakoj gostioni sir je bio dobar i u svakoj je bio različit. Bilo je plemenitog Wensleydale sira iz Yorkshirea, Cheshire sira iz Cheshirea i tako dalje. Dakle, upravo se ovdje istinska pjesnička civilizacija razlikuje od bijedne i mehaničke civilizacije koja nas je saplela u negve. Loši običaji su univerzalni i kruti, primjerice moderni militarizam. Dobri običaji su univerzalni i šaroliki, poput zavičajnog viteštva ili samoobrane. I dobre i loše civilizacije nas natkriljuju poput platna da nas zaštite od vanjskih utjecaja. Dobra civilizacija se nad nama slobodno širi poput stabla, granajući se jer je živa. Loša civilizacija nas natkriva poput kišobrana; umjetnog, matematičkog oblika, ne toliko univerzalna koliko uniformirana. Tako je to s kontrastom između stvari koje variraju i stvari koje su uvijek iste gdje god se pojavile. Mudrim usudom Neba, čovjek je osuđen da jede sir, ali ne isti sir. Bivajući zaista univerzalan on se razlikuje od doline do doline. Ali, ako primjerice usporedimo sir sa sapunom (tom daleko inferiornijom tvari), vidjet ćemo kako sapun lako naginje tome da bude samo Smithov sapun ili Brownov sapun. Ako Veliki Lama ima sapun tada je to vjerojatno Brownov sapun. Nema ničeg suptilnog ili tajanstveno budističkog, niti blago tibetanskog u njegovom sapunu. Mislim da Veliki Lama ne jede sir (nije dostojan veli), ali ako ga jede onda je to vjerojatno lokalni sir koji ima nekakve istinske veze s njegovim životom i stanovištem. Šibice, konzervirana hrana i patentirani lijekovi šalju se po čitavom svijetu, ali se ne proizvode po čitavom svijetu. Stoga u njima ima tek mrtvog identiteta, a nikad nježne igre raznolikosti koja postoji u svim stvarima koje se dobivaju iz zemlje, koje daje krava ili koju voćnjak rodi. Viski i sodu možemo dobiti na svakoj izvidnici Britanskog Carstva. Zbog toga mnogi graditelji Carstva i polude. Ali, time ne kušate i ne dotičete nijedan krajolik kao što to činite s cedrom od Devonshirea ili s grožđem koje je raslo pored Rajne. Ne prilazite Prirodi u jednoj od mnoštva njenih nijansi raspoloženja kao što to činite u svetom činu jedenja sira.

Kada sam završio svoje hodočašće kroz četiri gostione, došao sam do jednog od velikih sjevernih gradova. Tu sam velikom brzinom i potpuno nedosljedno produžio do velikog i prostranog restorana gdje sam znao da mogu dobiti puno više od kruha i sira. Mogao sam dobiti i to, ili sam barem tako mislio. Međutim, grubo sam podsjećen kako sam ušao u Babilon, a Englesku ostavio iza sebe. Konobar mi je zaista donio sir, ali izrezanog na prezirljivo sitne komadiće. Najgore od svega, umjesto kršćanskog kruha donio mi je kekse. Kekse! Onomu koji je jeo sir četiriju velikih seoskih krajeva! Kekse! Onomu koji si je nanovo dokazao svetost drevnog braka kruha i sira! Obratio sam se konobaru toplim i dirljivim riječima. Pitao sam ga tko li je on da razdvaja ono što je čovječanstvo spojilo. Pitao sam ga ne osjeća li kao jedan umjetnik da čvrsta, ali podatna tvar poput sira ide prirodno s čvrstom, ali podatnom tvari poput kruha. Jesti ga s keksa je kao da ga s kamene ploče jedem. Pitao sam ga je li tako ohol pa u svojim molitvama moli za keks naš svagdašnji. Objasnio mi je kako on samo slijedi običaje modernog društva. Stoga sam odlučio podići svoj glas, ne protiv konobara, već protiv modernog društva, zbog ove ogromne i besprimjerne moderne nepravde.

G. K. Chesterton

 (prijevod  Ivana Dadića posvećen Marku Paradžiku)