Usnuh san o Domovini koja visi na križu

Na njenom tijelu vidjeh bezbroj rana

Iz svake rane lipti krv u potocima

Krv Smrtopuća, Vukovara, Škabrnje

Krv stratišta znanih i neznanih

Krv junaka znanih i neznanih

Iz njenih očiju teku suze u potocima

Suze majki, stotina i tisuća,

Suze kćeriju bez očeva, suze udovica

Njena glava ovjenčana je trnovom krunom

Na svakom trnu ime izdajnika i poltrona piše

Iz svakog trna se cijede kapljice crne krvi

Iznad krune izdaje visi ploča s natpisom

„Reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae“

I vapi s križa prema promatračima, vapi da je žedna

Da je žedna svega, i vina, i vode, i pravde, i slobode

Ono malo vjerne djece ostade grleći drvo križa

U molitvi krvavim se znojem znojeći u Njenoj tjeskobi

Oko njenog križa su i odmetnuta djeca, gledaju i čekaju

Na čelima im Kainova mrlja, na usnama osmijeh, na tijelima odijela

Gledaju kroz nju pjevajući njene pjesme, mašući njenim zastavama

Čekaju kraj tragedije dok im kroz truli um prolazi jedna misao

„Živi domovino naša, živi dok imaš mlijeka u sisama!“

I dok ona umire oni je ispraćaju pljeskom i povicima

Kao da je cirkuska atrakcija, a ne majka iz koje pročediše

Kojoj se prsnućem krvi iz pupčane vrpce na vjernost obvezaše

Koju nožem laži raskomadaše i njene haljine među sobom podijeliše.

Već stoljećima najbolji pjesnici u Njeno uho pjevaju hvale

Već stoljećima najbolji ratnici svoju krv prolijevaju u Njene žile

Ali ne nazire se pobjeda Njena, ne nazire se propast neprijateljeva

Gospode, koliko još do zore uskršnje, do dana Uskrsnuća?

Hoće li svijetlo uskršnjega sunca pomilovat njene vjeđe i okončati moru?

Hoće li razbiti stoljetni mrak očaja koji joj dođe s Istoka?

Hoće li miris novog proljeća otjerati smrad truleži koji uđe sa Zapada?

Vjerujem da hoće, vjeruje i Ona, Gospode Nad Vojskama!

Jer da ne vjerujem davno bih otišao, jer da ne vjeruje davno bi umrla.