Nebo i Zemlja - Duh i materija
Kad hoćemo istaknuti veliku razliku, često čujemo sintagmu nebo i zemlja. Na primjer; Razlikuju se kao nebo i zemlja. Nemjerljiva je to razlika. Ne može se usporediti s razlikom između dana i noći koja se može, iako je velika, izmjeriti razlikom u količini svjetlosti.Naime, i za vrijeme najmračnije noći uvijek dolazi, pa i kroz oblake, tračak zvjezdanog svjetla, još više ako je i Mjesec na nebu, Svjetlost se mjeri u kandelama[1] i lumenima[2]. Prije smo kod kupovine sijalica spominjali vate. Ako smo željeli dobru rasvjetu kupovali smo sijalice od 100 W (vata). Evo, nisam ni počeo, a već je zamršaj nastao. Vat je jedinica za snagu, a ne za svjetlost. Zato u pomoć zovemo Međunarodni sustav jedinica (SI). Ako želite zamršaj odmrsiti, kliknite na poveznicu. Ne bi trebalo biti preteško jer to je gradivo osnovn-e škole, ali za nas starije nije baš ni lako. Koga ta pretvorba interesira neka otvori poveznicu.
Meni je pretvorbe dosta. Vjerojatno i vama. Današnje štedne sijalice malo troše, pa budući da slabije vidim, u trgovini tražim najsjajnije, preporučam i vama, pogotovo ako ste u trećoj životnoj dobi. Štedite na grijanju, hlađenju, bojlerima, glačalima i drugim uređajima koji troše više električne energije.
Nije samo problem sa sijalicama. Za mene se drastično smanjio i broj zvijezda na nebu. Malo zbog svjetlosnog zagađenja, više od slabijeg vida. Kad bih prije dolazio u Babino Polje, rodno mjesto moga oca, dok još nije bilo ulične rasvjete, za vedrih noći bez mjesečine, zvijezda je bilo puno nebo, bile su na dohvat ruke. Nema ih više. Jedva pokoju, najsjajniju uspijem još vidjeti. Tješim se da ću ih gledati, na drugačiji način, kad mi duša tijelo napusti, materije se otarasi i slobodno u nebo vine. Naravno, moguć je i drugi scenarij. Umjesto gore da duša krene dolje. Valjda neće! Gore i dolje i onako su pojmovi ovog, materijalnog svijeta. U duhovnom, pak, nema ni vremena ni prostora pa onda ni smjerova – gore-dolje.
Gdje onda duša ide? Religijski u raj ili pakao. Kod rimokatolika može i u purgatorij (čistilište). Raj je u islamu džennet, a pakao džehennem. U raju su anđeli, u dženetu meleci (meleki). U paklu su vragovi (đavoli), u džehennemu šejtani. Pravednici idu u raj (dženet), grješnici u pakao (džehennem). I druge religije obećavaju pravednicima raj, grješnicima pakao. Sve ćemo jednom doznati, samo strpljenja treba imati. Ovozemaljski život samo je sićušni, zanemarivi djelić našeg bistva u vječnosti. Netko će bistvo nastaviti, drugi će u bespuću povijesne zbiljnosti zalutati i nestati.
Ima onih što stalno postavljaju glupa pitanja kao na primjer; Što je bilo prije velikog praska? ili: U kojem smjeru je sjever za opažača na sjevernom polu? Jedno od tih glupih pitanja je i Koja religija je najbolja? Svaka religija koja, nas usmjerava prema dobru i ukazuje što je zlo i što ne bismo trebali činiti, je dobra. Razne društvene zajednice imaju svoje specifične religije koje su za njih najbolje. Za Židove najbolja religija je judaizam, a za kršćane kršćanstvo i to ona kršćanska zajednica u kojoj su se rodili. Islam je najbolja religija za muslimane, budizam za budiste, hinduizam za hinduiste itd. Osobno mislim da ne bismo trebali vjeroispovijest mijenjati, pogotovo ne proizvoljno, bez prisile i velike nužde, a bilo je toga i na našim prostorima. Neću o tome jer to je polemična tema, a ja, otkako sam ostario, od polemike sam odviknuo.
Naglasio sam da je dobra svaka vjera koja nas dobru uči, a zlo osuđuje. Međutim, nisu uvijek bili dobri predstavnici i vođe pojedinih vjera. Nažalost ni svi poglavari katoličke crkve. Neću ih imenovati jer tko sam ja da sudim, Bog će suditi svima nama kad za to vrijeme dođe. Naravno, vrijeme kako ga mi poimamo u našem materijalnom svijetu. Spomenut ću samo za mene skandaloznu poruku patrijarha ruske pravoslavne crkve, Kirila koji poziva u rat i daje oprost svih grijeha onima koji se odazovu. On će oprostiti grijehe?! Mislim da Bog njemu neće.
Ovo je bio religijski pristup koji se temelji na službenim vjerskim doktrinama i dogmama; obično ono što je naviješteno od Boga. U židovstvu i kršćanstvu to su biblijske knjige. Kuran, kao glavni izvor islamskih vjerskih dogmi, potvrđuje Mojsijevo Petoknjižje kao Tevrat[3], Psalme kao Zebur, a Evanđelja kao Indžil[4].
Što bismo, pak, mogli reći sa znanstvenog aspekta? Znanost i vjera su dvije potpuno različite kategorije. Vjerske dogme prihvaćamo, ne dokazujemo ih, jer su nedokazive, nego jednostavno vjerujemo. U znanosti sve treba izmjeriti i dokazati znanstvenim metodama. Ono što su religijske dogme, u znanosti su aksiomi - temeljno načelo čija se valjanost i istinitost prihvaća bez dokazivanja (praistina). U filozofiji aksiom je tvrdnja koja se bez dokazivanja prihvaća da je istinita. U matematici - polazna tvrdnja koja se drži neupitnom i iz koje se izvode teoremi. Znanost se dokazuje, u Boga se vjeruje. Ta dva pojma se ne miješaju. Recentne znanstvene teorije - kvantna mehanika i teorija struna - sve više se udaljavaju od klasičnog poimanja materije i približuju duhovnosti. O tome sam pisao u eseju Zašto smo na svijetu.
Za početak definirat će se pojmovi naše teme – nebo, zemlja, duh i materija.
Nebo u astronomskom smislu je sveukupnost svih čestica i energija sadržanih u prostoru i vremenu, atmosfera i svemirski prostor koji se sa Zemlje vidi kao svod. U religijskom smislu je prebivalište viših bića i onih koji su zaslužili zagrobni život.
Zemlja je planet na kojem živimo, mjesto, prostor života i ljudske djelatnosti; svijet.
Duh, hebrejski rouh, je izvorno, zrak u pokretu, tj. dah ili vjetar. Najstarije je značenje u Bibliji dah, a vjetar označava dah moćnoga bića. Budući da je dah simbol života, duh treba razumjeti kao životno načelo, životnu snagu, središte čovjekova djelovanja i misli: moć koja dolazi od Boga i kroz njega djeluje u stvorenjima.
Materija u fizikalnom smislu je tvar koja se nalazi u svemiru i očituje svojstva inercije i gravitacije. U filozofskom to je sadržaj, tvar, općenito suprotna formi ili obliku.
Nebo
U astronomskom smislu nebo je svemir – sveukupnost svih čestica i energija sadržanih u prostoru i vremenu. Čitav prostorno i vremenski beskonačan svijet koji nas okružuje; kozmos, univerzum.
Svemir dolazi od riječi sve+mir. Zamjenični pridjev sȁv (svȁ ž, svȅ sr) znači potpuno obuhvaćanje svih dijelova cjeline. Mir je, pak, red, sloga, tišina, suprotno od nemira, pa bismo mogli pomisliti da svemir znači sveopći mir, slogu i red, ali mislim da nije tako. U kojem se je slavenskom jeziku prvotno skovao ovaj termin ne znam. Možda na poljskom wszechświat u značenju sav svijet. Izgleda da su Hrvati i došli iz Bijele Hrvatske, predjela oko poljskog grada Krakova. I na ruskom - мир - znači prvenstveno svijet, a ne sloga i red. Dakle, svemir bi semantički mogao biti sav svijet, a što je daleko logičniji i primjereniji naziv. Ostali nazivi za svemir su kozmos što na grčkom može značiti uređeni svijet. Univerzum, pak, na latinskom universus je svekoliki (svijet).
Odosme mi u lingvistiku i povijest! Ako ne prestanem, Bog zna gdje bismo mogli stići, zalutati, izgubiti se i temu propustiti. A što ću kad mi svašta dolazi na pamet, a i inače volim digresije. Zaludu me jedni opominju jer drugi me potiču, kažu da je ovako tekst pitkiji, lakše se čita, dosada izbjegava. Bilo kako bilo, vratimo se mi na temu
Slika 1 – Astronomsko nebo. Prikazuje se naša galaktika. daleki kvazari, Zemlja, Mjesec i planet Saturn. Izvor Astronomija.
Svemir, kao ni Zemlja, nikad miran bio nije. Nije ni Bosna, od Kulina bana pa sve do današnjeg dana, iako se kaže mirna Bosna. Još su jedni izbori prošli, a Bosna ostaje nemirna. Uzburkan, nemiran i kaotičan je svemir, ali sve se odvija po zakonima prirode pa kao znanstvenu teoriju imamo deterministički kaos. Na prvi pogled oksimòrōn - dva proturječna, nespojiva pojma (tupa-oštrina, drveno-željezo, vrući-led). U našem se svemiru mnogi sustavi ponašaju kaotično, na nepredvidljiv način, iako su razmjerno jednostavni. Sile koje na njih djeluju su poznate. Sustavi su, pak, opisani determinističkim jednadžbama gibanja.
Astronomsko nebo
O svemiru u astronomskom smislu pisao sam u esejima Odakle dolazimo, što smo i kamo idemo? i Zašto smo na svijetu? Ovdje ćemo to kratko rekapitulirati. Teorija velikog praska znanstveno je najprihvatljivija. Danas nju ne osporava ni katolička crkva. Nije uvijek bilo tako. U sedamnaestom stoljeću irski biskup James Ussher izračunao je da se stvaranje svijeta dogodilo 22. listopada 4004. g. pr. Kr. po Julijanskom kalendaru. I ne samo datum, odredio je on i sat kad se je to dogodilo – u predvečerje, negdje oko 18 sati, Do tih brojki došao je zbrajajući dužine života ljudi, koji se spominju u Starom zavjetu, od Adama do njegovog (Usserovog) doba. Iako nam taj izračun danas izgleda smiješan, ipak treba naglasiti da je biskupova kronologija, kad su u pitanju povijesni događaji, točnija od drugih, kao na primjer smrt Aleksandra Velikog (323 pr. Kr.) i Julija Cezara (44 pr. Kr.). Ovim pitanjem bavili su se i drugi znanstvenici kao Joseph Justus Scaliger i Isaac Newton.
Teoriju velikog praska kao inflatornu teoriju uveo je Alan Guth 1980. Otac Teorije velikog praska katolički je svećenik Georges Henri Joseph Édouard Lemaître (1894.-1966.) Po toj teoriji, prije 13,8 milijardi godina, točka (bez dimenzije), u znanosti poznata kao gravitacijski singularitet; točka beskonačne gustoće i beskonačno vruća, koja sadrži sav budući prostor, vrijeme, energiju, masu i jednu jedinstvenu silu, počinje se inflatorno širiti. Ta točka inflacijski se napuhuje kao balon. Dakle, riječ je o inflaciji, a ne eksploziji (prasku) jer prostora još i nema gdje bi se taj prasak mogao smjestiti. Što se je događalo u prvom, sićušnom – 10-43 – djeliću sekunde, znanost ne može objasniti. Taj dio pripada Početnoj točki, Apsolutu, Svevišnjem Bogu. Da bismo i ateiste zadovoljili, Početnu točku nazvat ćemo Priroda (naturalizam). Zapravo, ne moramo je mi krstiti, oni su je Prirodom i nazvali. U filozofiji sve mora imati neki početak jer inače gubi se svaki smisao. Događaje koji slijede nakon tog sićušnog djelića sekunde matematički je opisao američki nuklearni fizičar ruskog podrijetla George Gamow (1904. – 1968.). U vremenu od 10–37 do 10–32 sekunde svemir se naglo proširio na prostor 1026 puta veći od svoje prvotne veličine. Već za vrijeme prve sekunde stvaranja svemira, jedinstvena sila počinje se dijeliti na četiri temeljne sile prirode – gravitaciju, elektromagnetsku, jaku i slabu nuklearnu silu. Ovo je faza vrućeg svemira i stanja ionizirajućih plinova i plazme. Kad temperatura svemira padne ispod 1010K, počinje prvotna nukleosinteza – formiranje atoma lakih elemenata [vodikova izotopa deuterija (teški vodik), helija i litija]. Kad temperature padne ispod 108K prestaje nuklearna fuzija, Slijedi era koja traje oko 240 tisuća godina u kojoj prevladava zračenje. – era dominacije zračenja - u kojoj su fotoni (čestice svjetla) zarobljeni zbog stalnih sudara s česticama okruženja. Pri temperaturi 3000°K, oko 379 000 godina poslije Velikog praska, formiraju su neutralni atomi vodika od kojih će nastati zvijezde i galaktike, svemir je postao proziran i zračenje se tek tada može slobodno širiti. Ionizirani plin prethodnih doba nije bio proziran. To pozadinsko zračenje (reliktno zračenje), kojeg mi danas čujemo kao šum iz svih smjerova nebeske sfere, valne duljine oko 1 mm, otkrili su Arno Allan Penzias i Robert Woodrow Wilson 1965. i ono potvrđuje teoriju velikoga praska.
Slijedi mračna era[5] bez svjetla gdje dominira tamna materija (energija) - nevidljiv sastojak svemira koji ispunjava sav prostor i uzrokuje njegovo ubrzano širenje. Mračna era traje oko 150 milijuna godina nakon čega se počinju formirati prvi kvazari, zvijezde i galaktike. Pale se nuklearne peći u utrobama zvijezda. Svemir je osvijetljen, nije više mračan[6].
Naš Sunčev sustav počinje se formirati prije 4,6 milijardi godina. Danas smo ovdje gdje jesmo i pitamo se koja je konačna sudbina svemira. Kad bismo o tamnoj energiji više znali, odgovor bi i imali. Naime, sve zavisi o količini te tajanstvene tamne energije. Ako je nje nedovoljno, svemir će se nastaviti širiti vječno. Uz dovoljnu količina te energije (mase) gravitacija će konačno prevladati, svemir će se skupljati u drugi singularitet pa će nakon Velikog praska (Big Bang) doći i do Velikog sažimanja (Big Crunch). Ta dva singulariteta izmjenjivat će se u Velikom doskoku (Big Bounce). Evo to su znanstvene teorije.
Nebesko nebo
Kao rimokatolik, od religijski knjiga najbolje poznam biblijske tekstove. Čitao sam i Kuran (Kur'an Časni) koji prihvaća, ponavlja i potvrđuje biblijske knjige. U Kuranu piše, i to u više sura, da je Bog Mojsiji (Mūsâ) poslao (spustio sa sedmoga neba) preko arhanđela Gabriela (Džibrila) Petoknjižje, Davidu (Davudu) je spustio Psalme, a Isusu Kristu (Isa) Evanđelja. U Kuranu piše da bi se Židovi trebali držati Tore (Petoknjižja), a kršćani Evanđelja, kao Svetih Knjiga od Boga poslanih. Doduše, Isus nije napisao Evanđelja. Njih su navodno napisali apostoli. Osim 4 kanonska postoje i brojna apokrifna Evanđelja.
Kuran se od Biblije razlikuje po rasporedu i strukturi teksta. Biblijske knjige uglavnom dolaze kronološkim redom događanja kroz povijesnu zbilju i legende. U Starom zavjetu (SZ) imamo 46, a u Novom (NZ) 27 knjiga. Što se tiče broja knjiga SZ, kanoni pojedinih vjerskih zajednica mogu varirati. Kanon protestantskih vjerskih zajednica ima 39 starozavjetnih knjiga. Osim kanonskih imamo još i apokrifne, protokanonske i deuterokanonske knjige SZ. Koga interesira neka se preko poveznica informira!
Slika 2 – Sveci i anđeli. Izvor Portal Žena Vrsna
Kuran je, pak, podijeljen na sure[7] - poglavlja, ajete[8] - strofe (kitice, retke), a broje se i harfovi - slova. Prema konsenzusu islamskih teologa, ukupan broj kuranskih sura je 114, ajeta 6.616, a harfova 323.671. Broj ajeta i harfova u raznim izvorima varira ne zbog sadržaja nego metode izračuna. Naime, svaka sura počinje bismilom ( bismìla[9], bismillāh) pa kad brojimo bismile u svakoj suri, ajeta je više. Redoslijed sura je takav da najprije dolaze sure s više ajeta, osim prve, pristupne sure Al-Fatihe, koja ima samo 7 ajeta i uvodna je molitva (namáz[10]) islama.
Prevođenje Kurana je dozvoljeno, ali ne i za službenu uporabu. Za vjerske svrhe i molitvu može se koristiti samo autentični, nepromijenjeni sadržaj Kurana koji je objavljen na arapskom, kuranskom jeziku. To nije slučaj s Biblijom koja je službena, na bilo kojem jeziku, kad je prihvati neka vjerska zajednica.
Septuaginta je prvi i najpoznatiji prijevod Biblije na grčki jezik. Priređen je i preveden s hebrejskog i aramejskog jezika u Aleksandriji (Egipat) od III. do I. st. pr. Kr. i to za Židove koji više nisu govorili hebrejski.
Latinski prijevod Biblije je Vulgata koja se kasnije prevodi na većinu europskih i svjetskih jezika. Prijevodi Vulgate prihvaćeni u kršćanskim zajednicama postali su dio crkvenog kanona.
Prema procjeni ureda za popis stanovništva SAD, na svijetu je 2005. godine bilo 6,45 milijarda stanovnika i to kršćana 32,5%, muslimana 23%, bez ispovijesti 15,58%, pripadnika hinduizma 15,16%, budista 5,06%, pripadnika kineske filozofije 5% židova 0,2%, ostalih 3,5%. Dakle, za više od polovice ukupnog stanovništva našeg jedinog planeta, Biblija i Kuran svete su knjige tiskane u milijardama primjeraka.
Većina biblijskih priča spominje se u Kuranu, Isus Krist kao Isa čak u 14 sura, u 93 ajeta. Poimenično se spominje 25 puta. Navodi se da je Isus Mesija, Alahova Riječ, Alahov poslanik i Duh od Njega (Sura 4. En.Nisa, ajet 171). Navodi se i da je činio čuda, izliječio gubave, slijepima vid vraćao, a mrtve oživljavao (Sura 3. Alu-Imran, ajet 49).
Djevica Marija (Maryam ili Merjem) je jedina žena koja se direktno, poimenično spominje u Kuranu (3. Sura Ali 'Imran, 42. ajet). U Kuranu je čak cijelo poglavlje posvećeno Djevici Mariji (19. Sura Merjem) U Novom Zavjetu ime blažene djevice Marije spominje se 18 puta, a u Kuranu čak 32. Kad bi kršćani i muslimani uistinu znali što piše u svetim knjigama - Bibliji i Kuranu - živjeli bi u miru i prijateljstvu. Vjerske doktrine i dogme, kao i teološke rasprave ne bi ih trebale svađati, još manje mržnju sijati pa zbog toga i vjerske ratove voditi.
U Kuranu nigdje ne piše da nevjernike na islam treba silom privesti. Naprotiv, 6. SuraAl-An'am, ajeti 107-110 to izrijekom zabranjuju (107Da Allah hoće, oni ne bi druge Njemu ravnim smatrali, a Mi tebe nismo čuvarom njihovim učinili niti si ti njihov staratelj).
Islamski portal komentira ove ajete pa kaže da svatko sam bira svoj put i da ga se ne treba prisiljavati na vjerovanje, jer on (Poslanik, Muhamed) nije njihov staratelj i savjetodavac. Ljudi treba sami da izaberu svoj put tj, vjersko opredjeljenje jer u vjeri prisile nema i ne smije biti.
Sličan opis navještenja o bezgrješnom začeću imamo u Novom Zavjetu i Kuranu. Prema evanđelju po Luki (Lk 1, 26-38) arhanđel Garbiel navješćuje Djevici Mariji: 28Anđeo uđe k njoj i reče: 'Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! Prema Kuranu (19. Sura Maryam, ajet 19) melek Džibril (Gabriel) govori Mariji: Ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga - reče on - da ti poklonim dječaka čista!
Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. godine. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici 'Ineffabilis Deus'.
Isus Krist, Sin Božji u kršćanstvu je druga božanska osoba. U islamu on je jedan od 24 Božja poslanika, proroka, poslije Muhameda za islam najvažniji.
Davno sam pročitao izvrsnu knjigu Kamo ideš čovječe, Filipa Ćorlukića. Nemam je pri ruci pa ću pisati po sjećanju o onome što je relevantno za ovaj tekst. U početku pisac navodi faze evolucije i pita se jesu li moguće, osim u materijalnom, i u duhovnom, čisto energetskom smislu. Kasnije u tekstu uspoređuje Sveto Trojstvo s računalno-informatičkom tehnologijom. Bog Otac bio bi programer, Bog Sin – hardware, a Bog Duh Sveti – software. U sva tri sinoptička evanđelja govori se o grijehu protiv Duha Svetoga kao neoprostivom.
Matej: „Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali reknu li bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom ni u budućem“. (Mt 12,31 sl)
Marko: „Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka: krivac je grijeha vječnoga“ (Mk 3, 28 sl.)
Luka: „I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti“ (Lk 12,10).
Tko zgriješi protiv Boga Oca i Sina pa se nakon toga skrušeno pokaje, Bog će mu oprostiti. ali nema oprosta tko pohuli protiv Duha Svetoga.
Kako to primijeniti kod programiranja? Programer ima svoj hardver – svoje računalo. Dobio je zadatak da nešto programira. Najprije radi na sustavu modela i simbola pa počinje pisati program – softver. Veliki programi sastavljaju se modularno, kao niz sub-programa. Moduli mogu biti i mali kompaktni programi koji se mogu višekratno upotrijebiti u istom velikom programu ili, čak, u nekom drugom. Na primjer modul je mali program koji decimalni mjerni sustav pretvara u seksagezimalni – decimalne dijelove stupnja u, minute i sekunde. U mom programu za godišnje izdanje Nautičkog godišnjaka, kojeg izdaje Hrvatski hidrografski institut, taj mali program upotrjebljen je na stotine puta.
Svaki programer dobro zna da je bolje zanemariti, jednostavno odbaciti, konceptualno neuspjeli program, nego ga pokušavati ispraviti (nema oprosta!). Program se radi od početka, a neuspjeli se odbacuje. Odbačeni program ide u koš za recikliranje. Mi se na programera možemo ljutiti, možemo ga i zamijeniti, ali on i dalje ostaje programer. Još je lakše kupiti novo računalo. Naravno, tko novca ima, a programeri ga sigurno danas imaju, to je unosno zanimanje. Staro računalo može se također reciklirati. Sve se može oprati osim šporka obraza, sve se može popraviti osim nevaljala programa!
Davno je prestala svaka religijska usporedba jer bi se inače za nas kršćane reklo da smo se pridružili odmetnutom i palom anđelu Luciferu koji više ne svijetli i ne leti u nebeskim visinama. Kad se oholi Lucifer protiv Boga pobunio, pobijedio ga je i svrgnuo arhanđel. Mihovil pa se Svjetlonoša, a sada Sotona, u ponor podzemlja, u paklene dubine strmoglavio, sve do devetog kruga pakla, skupa s onima koji su mu se pridružili. Oni sada u paklu muče nepopravljive grješnike koji su hijerarhijski razvrstani čak u devet krugova pakla.
Sve je to opisao besmrtni i neponovljivi Dante Alighieri u svom remek djelu La Divina Commedia[11] (Inferno, Purgatorio, Paradiso). Počinje od devetog kruga pakla, iz kojeg viri Luciferova glava, pa sve do Raja koji se nalazi iznad devetog kruga Ptolemejeve nebeske sfere. Vodi vas Dante u beskonačni i nematerijalni Empìrej [12], u kojem Beatrice zauzima zasluženo mjesto među blaženima. Dante bi vas proveo kroz sve krugove pakla, čistilišta i raja. Upoznao bi on vas sa svojim suvremenicima i precima koje je na tom putu susretao. Ako vas interesira pogledajte ovdje[13]. Ja, pak, to ne namjeravan. Za ovaj tekst put je predugačak, a ovaj odlomak ionako je digresija pa se zato vratimo temi. Dante-a pozdravljam, a vi ga pročitajte. Ja sam ga davno čitao i pročitao na talijanskom i hrvatskom jeziku. To je bilo omiljeno štivo moga nona Anđule, a kako vam je svima znano, i dotura Luigi-a iz Smojinog Malog Mista.
Ipak, moram napomenuti da je Dante na cijelom putovanju, kroz svih 33 pjevanja, imao vodiča. Vodio ga je znameniti rimski pjesnik Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro). Pomoćnika nemam, sve sȃm odraditi moram, a kao što znate, poprilično sam star pa je vrijeme da se sada, već po drugi put, s Danteom oprostim i vama ga prepustim, naravno, ako interesa imate.
Poslije palih i prognanih anđela, na nebu je ostala anđeoska vojska predvođena arhanđelom Mihovilom (Mihaelom), koji nije jedini arhanđel jer na nebu ih je još šest. Dakle, sve skupa na nebu je, prema raznim izvorima, sedam arhanđela. Mihovil je vođa nebeske vojske, Gabrijel nebeski glasnik, Rafael zaštitnik putnika i zdravlja. Koga i od čega štite ostala četvorica vidjet ćete kad kliknete na poveznice. Doznat ćete i koliko anđela prema Bibliji, ima i kako su klasificirani. Sve je to na web stranici novizivot.net i poveznicama poveznica_1[14] i poveznica_2[15].
Slika 3- Sveti Mihovil, Rafael i Gabrijel, Francesco Botticini, 1470.
Izgleda da je na nebu poprilična gužva, baš kao i na Zemlji. Ipak nije tako. Nebo je, prema Bibliji i Karanu, s jedne strane imanentno, ali što se prostora tiče i transcendentno. Nebo nije ograničeni prostor. U duhovnoj sferi, u nematerijalnom svijetu, nema dimenzije - prostor-vrijeme. To je naš kavez iz kojeg ćemo izaći kad umremo, ako naša duša kao program bude vrijedna da se sačuva i utjelovi u program univerzalne inteligencije.
Neki od vas sigurno su opazili da smo poslije programerskih šala prešli na Spinozinu racionalističku filozofiju kojoj je Albert Einstein bio privržen. Zato je i spominjem, da se previše ne udaljimo od znanstvenog pristupa. Što se, pak, vjere tiče, ja sam rimokatolik i držim se dogmi i doktrina svoje rimokatoličke crkve, ali sam i znanstvenik pa moram sve, sa svih strana, sagledavati, a da ne budem dosadan, malo i humora dodavati.
Dakle, kolikogod da anđela ima, na nebu gužve nema. Tu su još i sveci i svetice, blaženi i blaženke. Neće gužve biti ni kad sve duše iz purgatorija[16], nakon pročišćenja, u raj stignu. Nema gužve u nematerijalnom svijetu, kao što nema ni prošlosti pa ni budućnosti jer sve je sadašnjost, gdje vlada mir, red, sklad i spokoj. Pitate me kako to znam? Eh, pa ne znam, iako sam znanstvenik. Dokazati se ne može, ali vjera se ne oslanja na dokaze i dokazivanje, nego na vjeru i vjerovanje. Vjera je u metafizičkoj, transcendentnoj domeni. Ili vjeruješ ili ne vjeruješ. To vam je slično kao hamletovsko vječno pitanje –to be or not to be (biti il' ne biti), gdje Hamlet nečujno prenosi svoje misli publici riječima Duha svoga oca, sramotno umorenog od preljubnice. Ja vama, opet nečujno, prenosim svoj unutarnji monolog kao pisanu riječ. Hoćete li vi to čitati? Hoće li vama to interesantno biti? Hoćete li vjeru učvrstiti? Hoćete li do spoznaje doći? Bog će ga znati? Ja sam svoje učinio, kako sam znao i umio.
Opisi neba i pakla u Bibliji i Kuranu su slični i različiti, metaforički i stvarni, već prema tome je li riječ o Bibliji ili Kuranu te kako ih pojedinci shvaćaju i tumače. Je li nebo gore, a pakao dolje, irelevantno je jer tih pojmova u nematerijalnom svijetu ni nema. Nema ni ognja paklenog ni zelenih poljana ni tihanih vrutaka[17]. Sve su to pojmovi i slike iz našeg materijalnog svijeta. Stvari koje naša osjetila osjećaju, naš razum spoznaje. Kako to izgleda, koji su to osjećaji, koji ugođaji i doživljaji u duhovnom, nematerijalnom svijetu, doznat će onaj koji to svojim životom na ovom svijetu zasluži. U paklu se pržit nitko neće jer tamo nema ni vatre ni ognja, ni vode ni leda, a neće ni kročiti zelenim poljanama ni piti vodu iz tihanih vrutaka jer sve su to ovozemaljski pojmovi. Blaženstvo, spokoj, sklad, potpuna i vječna sreće čeka pravednike, beznađe i ništavilo za one koji su svoj život uludo utrošili i još k tome zlo činili.
Jezik Starog zavjeta uglavnom je metaforičan. Tekstovi su na starom hebrejskom jeziku. Novije knjige i na aramejskom[18]. Zato je tumačenje starozavjetnih knjiga težak i nezahvalan posao. Pravne i moralne norme treba sagledavati u vremenu kad su biblijske knjige pisane. Teško je i prevoditi pojedine riječi na današnje jezike pa i cijele rečenice; razumjeti njihovo značenje onda i danas. Važno je znati kada i gdje je taj tekst nastao, u kakvom društvenom, političkom, ekonomskom uvjetima i vjerskom okruženju.
Ako nebo nije gore, a pakao dolje, gdje se oni onda nalaze? Prije nego što pređemo na tri glavne monoteističke religije – judaizam, kršćanstvo i islam, mislim da bi trebali istaknuti da s filozofskog stajališta pakao nije mjesto nego stanje uma i duha, doživljaj zla i patnje kao kazne, opisano terminima kojim puk govori i razumije.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Pakao" style="color: blue;">Raj i pakao u judaizmu, kršćanstvu i islamu[19].
S religijskog i mitološkog stajališta pakao (šeol, hades, inferno, gehenna, džehennem) je mjesto gdje duše umrlih. u smrtnom grijehu, trpe vječnu patnju i kaznu. Pakao, kao mjesto prokletstva i muke pojam je u više svjetskih religija, posebno u kršćanstvu, islamu i budizmu. U paklu su đavoli (sotone, vragovi šejtani) koji muče duše grješnika. U kršćanstvu duše ljudi umrlih u miru s Bogom idu u čistilište do sudnjeg dana, dana Božjeg suda grješnom čovječanstvu.
U Judaizmu, hebrejskoj religiji i vjerovanju, Jahve je stvorio raj i pakao. Naziv za pakao je gehenna. Pakao je ime dobio po Hinnomovoj dolini, koja se još zove i Ginova dolina vatre (Gena Valley of Fire, Gey Ben Hinom), a nalazi se južno od Jeruzalema. U toj dolini navodno su dječake žrtvovali bogu Molohu. Dolina je u prošlosti Izraela dijelila vladare Izraela - Benjamina i Jehuda. Danas, pak, dijeli Izrael od Jordana. To je zla dolina, dolina muke i razdora. Pravo je to ime za pakao.
Prema katoličkom nauku, Bog je pakao stvorio kad se arhanđeo Lucifer s dijelom anđela odmetnuo i pobunio. Bog ih je kaznio, u ognjene dubine pakla strmoglavio. Tamo silaze i vječnu kaznu nalaze i duše onih ljudi koji umru u smrtnom grijehu.
U pravoslavnoj doktrini nema čistilišta, pravednici idu u raj, grješnici u pakao. Sudnji dan je vrijeme konačne odluke, Za razne kršćanske sekte pakao ne postoji kao mjesto, nego samo kao put prema raju. Sve su to razna tumačenja i subjektivne interpretacije biblijskih i kuranskih citata. Najvažnije je da vjernik shvati da treba živjeti u ljubavi prema svojim bližnjima, nikoga ne mrziti, već dobra djela činiti. Osobno smatram, kao programer trivijalnih ovozemaljskih programa, da Bog, kao Vrhovni Programer Neba i Zemlje, neće odbaciti ni jedan uspješan, hvale vrijedan program, ni jednu dušu pravednika. Loši programi mogli bi završiti kao otpad ili možda u reciklažu jer u idealnim sustavima otpada nema.
Izgleda da smo sada dodirnuli istočno azijske religije, posebno indijsku teologiju reinkarnacije. Interesantno je i učenje princa Siddhārthe iz obitelji Gautama – Bude[20], Njegovo naučavanje - Budizam - može se shvatiti kao religija, ali ne i vjera. Religija koja traži slijepo vjerovanje, vjerovanje u kojem nema propitivanja, nego se traži vjera na temelju višeg autoriteta, nečega što je netko drugi rekao ili napisao, takva religija je i vjera. Buda nije ni mesija ni prorok ni spasitelj. On je samo učitelj i prosvjetitelj, Ne traži da vjerujete u išta. To je vjera koja proizlazi iz znatiželje i logike. Budizam pitanje supstancije i duše smatra iluzornima, pa se katkad i određuje kao religija bez boga ili bez duše. Ukratko, budizam nas uči dobru. Glavni postulati budizma su:
Poštovat ću život, neću ubijati (čak ni sitne životinje poput insekata).
Poštovat ću tuđe vlasništvo i neću krasti.
Neću bludničiti.
Lijepo ću se izražavati, neću lagati, tračati, derati se na druge i slično.
Neću trovati svoj um alkoholom i drogama.
Deset zapovijedi Božjih, koje je prema Bibliji Bog objavio Mojsiji, na dvjema kamenim pločama, na gori Sinaju, poznate i kao Dekalog, također spominju:
6. Ne ubij!
7. Ne učini preljuba!
8. Ne ukradi!
Ovo su univerzalna pravila koja ističu sve velike religije – judaizam, kršćanstvo, islam, brahmanizam-hinduizam i budizam.
U budizmu se ne govori posebno o Bogu, nebu i paklu jer to nije bit Budina učenja. Priča iz zen budizma o znatiželjnom samuraju dobro ilustrira zen-budistički pogled na pakao i raj:
Mladi samuraj susreo je starog redovnika. Nakon što mu je propisno iskazao poštovanje, priupitao ga je: Redovniče, recite mi, kako izgleda pakao i kako izgleda raj.
Redovnik mu je odgovorio: Gledaj ti, priglupi samuraju, nemam ja vremena da ga trošim na tebe, odlazi od mene.
Samuraj, čuvši ovaj odgovor, pobjesni i izvuče sablju spreman da napadne redovnika.
Prije nego ga je napao, redovnik mu se obrati: Vidiš, samuraju, ovo sada je za mene pakao.
Samuraj se zamisli i shvati te kaže: Oprostite mi što sam ovako postupio. Objasnili ste mi što je pakao i ja sada to razumijem. Hvala vam.
Redovnik mu tada odgovori: Vidiš, samuraju, ovo sada je za mene raj.
Bit Budizma je u meditaciji – vježbanju mozga, a krajnji cilj je nirvana[21].
U starozavjetnim knjigama ima dijelova teksta za koja bismo s današnjeg moralnog stajališna rekli da su okrutna (1 Sam 15,3). Za druga, pak, da su perverzna i incestuozna (Tamara - Post. 38; Lotove kćeri - Post. 19,30). Teške su to teme. Preporučam da ih preskočite. Međutim. u Starom zavjetu ima prekrasnih knjiga. Preporučam Psalme, posebno Psalam 23, i Pjesmu nad pjesmama.
Zemlja
Zemlja je treći planet u Sunčevom sustavu. To je naš planet, jedinstven, za nas nezamjenjiv jer je jedino tijelo sustava pogodno za život kakvog znamo. U sustavu je svega i svačega, ali što se materije tiče, ona je jedinstvena i jednaka. I ne samo u Sunčevom sustavu, nego i u cijelom svemiru. Od te iste materije, od tih istih kemijskih elemenata, od tih istih atoma, građeno je i naše tijelo kao i sav život na Zemlji. Materiju u prirodi čine 94 kemijska elementa, od vodika do plutonija. (Ostali elementi, njih 24, dobiveni su umjetnim putem u laboratorijima).
Svemir je, prema danas općeprihvaćenoj i matematički opisanoj teoriji, nastao u Velikom prasku (Big Bang) prije 13,8 milijardi godina. Matematički opis vrijedi samo od 10-43 sekunde nakon praska. Taj sićušni djelić sekunde ne pripada ovom, nego onom, nematerijalnom svijetu; u domeni je transcendencije i metafizike; obuhvaća ontologiju[22], kozmologiju[23] i teologiju[24]. Nešto ne nastaje iz ničega, ne pokreće se bez pokretača. Nešto za znanost je singularitet, točka beskonačne energije i jedna jedina sila, koja se ubrzo počinje dijeliti na sile nama danas poznate; elektromagnetsku, slabu i jaku nuklearnu silu i konačno gravitaciju. U početnoj fazi razvoja svemira, nakon faze ionizirajući plazme, nastaju prvi atomi - vodik, helij i litij. Svi ostali kemijski elementi Periodnog sustava elemenata do zaključno željeza (5626Fe) nastali su nukleosintezom u utrobama zvijezda, a ostali, do zaključno plutonija (24494Pu), u eksplozijama supernova.
Elementarne sile u prirodi – gravitacija, elektromagnetizam, slaba i jaka nuklearna sila, nastale su postupno. u ranoj fazi razvoja svemira, dijeljenjem jedne jedinstvene sile. Danas, pak, znanstvenici pokušavaju dati jedinstveni matematički model za sve četiri sile. James Clerk Maxwell (A Treatise on Electricity and Magnetism, 1873) ujedinio je elektricitet, magnetizam i svjetlost i dokazao elektromagnetsko svojstvo svjetlosti.
Fizičari 20. stoljeća uspješno su ujedinili slabu i jaku nuklearnu silu s kvantnom elektrodinamikom i tako formulirali standardni model kvantne fizike. Ostalo je još ujedinjenje s gravitacijom. Albert Einstein posvetio je zadnje godine života pokušavajući definirati Ujedinjenu teoriju polja (Unified Field Theory), tj povezivanje četiri fundamentalne sile prirode, koje djeluju na elementarne čestice, u jedan matematički model. Nije uspio; sumnjam da će itko i ikad to uspjeti!? To je onaj 10-43 dio sekunde koji pripada metafizici; za nas vjernike, Bogu Svemogućem, Stvoritelju Neba i Zemlje.
Ispucali smo činjenice i argumente pa ćemo ih usporediti s onima iz Biblije i Kurana. Obje Svete knjige opisuju stvaranje svijeta. Biblija u knjizi Postanka, a Kuran u više sura. Opis stvaranja svijeta prema biblijskim i kuranskim zapisima prikazao sam u eseju Zašto smo na svijetu. Pokazali smo da se znanstveni redoslijed razvitka svemira poklapa s opisima u Svetim knjigama.
Treba posebno istaknuti da i grčka mitologija, kao i Biblija slijedi danas znanstveni redoslijed stvaranja i razvoja svemira, Sunčeva sustava i same Zemlje:
Kaos je početno ništavilo i praznina koja je ispunjavala svemir prije postanka bogova.
Ereb - vječna tama, nastaje iz Kaosa.
Nikta – tamna noć (prema drugim izvorima nastala je iz spajanja Kaosa s Erebom).
Hemera - svijetli dan; kći Ereba i Nikte.
Eros - spajatelj, prema Heziodu on je prvi koji je nastao jer je morala postajati moć.
Geja – Zemlja, nastala iz Kaosa.
Uran - zvjezdano nebo, rođen od Geje bez začeća.
Pont - more.
Kaos, Ereb, Nikta, Hemera, Eros, Geja, Uran, Pont su mitološka, grčka božanstva. Koga to interesira, neka se informira klikajući po poveznicama
Što, pak, u Bibliji piše kako to znanost danas vidi, može se pogledajte u mom eseju Kamo ide ovaj svijet.
Duh i materija
Duh Božji u Starom zavjetu (SZ) spominje se, više od 300 puta. Na hebrejskom jeziku kao ruah, a znači dah, zrak, vjetar, povjetarac, duša. Na grčki se ruah prevodi kao pneuma. Međutim, Duh Sveti, Duh Gospodnji kao osoba ne spominje se u SZ, već se katkada tako označuje samoga Boga. On je posvećujući Duh, životni princip i stvarateljska životna snaga svih stvari, veli nam Walter Kasper. U Novom zavjetu (NZ), pak, Duh Sveti je Treća Božanska Osoba – Otac, Sin i Duh Sveti.
U Bibliji, u knjizi Postanka, spominje se - Duh Božji lebdio je nad vodama (Post 1, 2). Međutim, prema tumačenju katoličkih teologa, naš svijet nije stvoren po Duhu nego po Božjoj Riječi: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog (Iv 1, 1[25]). Dakle, Riječ na grčkom Logos, bijaše Bog. Ni u jednom od glavnih svjetskih jezika nemamo odgovarajući prijevod za Logos. To sam objasnio u eseju Zašto smo na svijetu. Zato sam mišljenja da bi najbolje bilo Logos ne prevoditi nego ga kao pojam unijeti u rječnike.
Zašto se voda spominje kao početni element i u Bibliji i u Kuran (21. Sure El-Enbija, ajet 30)? Kršćanski teolozi slažu se da je biblijski jezik Starog zavjeta metaforičan. Za Kuran se to ne može reći. Zato je službeni Kuran samo na arapskom, kuranskom jeziku i treba ga shvaćati onako kako piše pa se prijevodi prihvaćaju samo informativno.
Znamo da je prvi kemijski element vodik (1H) i da se nukleosintezom stvaraju teži elementi. Znamo da je voda (H2O) životna osnova na Zemlji; da je naše tijelo 75% voda. Naravno, da se u Bibliji i Kuranu ne spominju kemijski elementi. Prvu listu od 63 tada poznata kemijska elementa sastavio je Mendeljejev 1869. godine. Dakle, u Bibliji bi voda mogla značiti vodik. Kako to objašnjavaju islamski teolozi ne znam, ali mislim da je i u Kuranu voda jednako vodik.
Mogu li, smijem li Duh Božji, koji je, lebdio je nad vodama usporediti sa singularitetom, a jednu jedinu silu s Božjom silom? Ne znam! Nisam ni teolog ni filozof, nego samo znanstvenik, tehničko-tehnološke struke, koji se bavio i programiranjem. Za reći pravo, ovo i nije moja originalna ideja. Za ideju uspoređivanja Svetog Trojstva s programiranjem dobio sam čitajući već citiranu knjigu Filipa Ćorlukića Kamo ideš čovječe, Ako je ovo bogohuljenje, nije mi to namjera bila. Nadam se da će mi Bog oprostiti jer se skrušeno kajem. Nadam se da nisam pohulio Duha Svetoga.
Prema Bibliji Bog je stvorio čovjeka od praha zemaljskog i udahnuo mu dah života:
7Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša (Post 2:7).
Čovjek se sastoji od istih kemijskih elemenata kao i Zemlja, Sunčev sustav i svemir u cjelini: Kisik 65%, Ugljik 18%, Vodik 10%, Dušik 3%, Kalcij 2%, Fosfor 1% i 1% svih ostalih elemenata, a najviše kalija 0,35%, sumpora 0,24%, natrija 0,16%, klora 0,15%, magnezija 0,05%, željeza 0,04% i ostalih u tragovima 0,01%
Ne samo čovjek, nego svekoliki život na Zemlji, od istih su elementarnih čestica sastavljeni. Nakon zemaljskog praha čovjeku je potreban i dah života. Potreban je program po kojem će se prah zemaljski posložiti; potreban je unutrašnji raspored tog praha; potrebna mu je struktura, uređenost i organiziranost svih elemenata. Danas znamo da je to DNK (DNA) - Deoksiribonukleinska kiselina (Deoxyribonucleic acid). DNK je makromolekula koja se sastoji od dva lanca molekula koji su međusobno uvijeni jedan oko drugog u obliku dvostruke zavojnice. Ljudski organizam ima oko 100 bilijuna (1014) stanica. Svaka stanica ima makromolekulu DNK, ima plan za razvoj cjelovitog organizma. Zato je moguće klonirati neki organizam iz samo jedne somatske (tjelesne) stanice nekog živog bića. To smo već i učinili klonirajući Ovcu Dolly (5. srpnja 1996. godine) od jedne jedine somatske stanice odrasle ovce. Nije Dolly jedina klonirana životinja. Kažu da je do sada klonirano dvadesetak raznih životinja. Prije nekoliko godina kineski znanstvenici klonirali su dvije majmunice. Dali su im i imena - Zhong Zhong i Hua Hua.
Špekulira se da je kloniran i čovjek. Eh, to bi bio ponovljeni istočni grijeh - peccatum originale - za što bi čovječanstvo moglo opet skupo platiti. O realnim opasnostima globalne kataklizme već sam pisao u eseju Homoseksualnost – Dijagnoza F66 i Kamo ide ovaj svijet?
Sve živo na ovom svijetu – biljke, životinje i gljive – nastaju, razvijaju se i žive prema uputama DNK. Znači li to da je i njima Bog udahnuo dah života? Mislim da jest, ali drugačiji nego čovjeku. O tome malo kasnije. Najprije da vidimo što u Bibliji piše o redoslijedu stvaranja (Post 1):
11I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.« I bi tako. 12I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. 13Tako bude večer, pa jutro – dan treći.
21Stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. 22I blagoslovi ih govoreći: »Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!« 23Tako bude večer, pa jutro – dan peti.
Ovaj redoslijed znanost potvrđuje. Što, pak, dade Bog čovjeku, a ne i ostalom živom svijetu, posebno životinjama, primatima i konačno čimpanzama s kojima dijelimo oko 98% gena? Čovjeku Bog dade razum, super-program koji upravlja svime - instinktima, nagonima i drugim zajedničkim programima koje čovjek dijeli sa sisavcima i primatima. Dade mu razum da spozna bit života na zemlji, da shvati prirodne zakone po kojima se sve odvija i konačno da prepozna Boga koji je sve to stvorio. Dade mu i slobodnu volju, izbor da bira put kojim će kročiti. Postavi Bog i neka ograničenja preko kojih se ne smije prelaziti. Kad ih se pređe, slijedi kazna. Prvi su zakoračili preko tih ograničenja Adam i Eva, a zapravo je bilo samo jedno jedino - plodovi s drva jabuke. Zmija je nagovorila Evu, a Eva Adama pa ekspresno izletišne iz raja nebeskog i to goli i bosi, a to tek shvatiše, kad iz raja izletješe. Dok jabuku ne zagrizoše, da su goli i ne spoznaše. Nije Adamu pomogao ni smokvin list, odnosno pregača, jer od Boga se sakriti nisu mogli. Evo citata iz Biblije:
25A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida (Post 2).
7Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače (Post 3).
U zemaljskom raju nije bilo ni potrebe za odjećom, za materijalnim stvarima. Zato i mislim da Adam i Eva nisu stvoreni u materijalnom, nego u duhovnom, čisto energetskom svijetu. U knjizi Postanka piše (Post 1:28-30):
28I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!«
29I doda Bog: »Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!
30A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!« I bi tako.
Za hranu Bog dade ljudima - sve bilje što se sjemeni, a životinjama - sve zeleno bilje. Ne dade Bog ljudima da jedu životinje ni domaće ni divlje. I životinje bi se trebale zadovoljiti zelenim biljem. Kako će se lav hraniti travom, ne znam i ne bih želio špekulirati. Ipak izgleda, bar što se gornjih citata tiče, da je prvotna namjena, kako za ljude tako i za životinje, bila, metaforički rečeno, vegetarijanstvo.
Ovo piše u knjizi Postanka, ali (Bože moj što ne volim ovaj veznik - ali!) u Levitskom zakoniku, u poglavlju 11, Bog daje upute Mojsiju i Aronu koje su čiste životinje i mogu se jeti, kao i one nečiste za jelo zabranjene. Nije riječ samo o svinjetini. 46To je odredba koja se odnosi na ptice i sva živa bića što se u vodi kreću i na sve stvorove koji po zemlji gmižu. Koga interesira neka klikne na poveznicu – Lev 11: 1-47.
Što se je dogodilo? Je li se Bog predomislio? Ne nije, promijenile su se prilike. Svijet se je materijalizirao, materijom onečistio, duhovnost izgubio, u dolinu suza se preselio. Sad je dozvoljeno ubijati i jesti odabrane životinje, ribe i ptice. Životinje se, pak, jedu međusobno. Nema više duhovnosti i idile Raja zemaljskog. Nastala je nova realnost – materijalni svijet.
Kad su Adam i Eva izbačeni iz Raja zemaljskog, duhovnog, nematerijalnog svijeta, u ovu dolinu suza, odjeća postaje nasušna potreba. Interesantno je da životinjama odjeća ne treba. Oni imaju svoje krzno koje je po potrebi gušće ili rjeđe – zimsko ili ljetno.
Brojne su civilizacije, brojni su narodi bili i nestali, na ovaj ili onaj način jer su prekoračili granice dopuštenog. Neki su prekoračili granice prirodnog, ekološko održivog sustava. Drugi, pak, dopustive moralne norme. Nestali su u nepovrat. Bože moj što nas čeka? I mi smo sada prekoračili brojna ograničenja i ugrozili svoju opstojnost. Po prirodi sam veseljak i optimist pa neću špekulirati jer bit će što ima biti, a to je već i bilo. To nam i Propovjednik kaže: 15Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo (Prop 3: 15)
Bavili smo se znanstvenim činjenicama pa bi bio red i da navedemo što znanstvenici misle o Bogu. Ne poznam ni jednog vrhunskog znanstvenika koji Boga niječe i za sebe tvrdi da je ateist. U vrhunske znanstvenike, naravno, da ne ubrajam Karla Marxa pa ni Sigmunda Freuda. O Marxu sam slušao 45 godina i meni ga je dosta. Kome nije, evo mu poveznice. Možete se o njemu informirati i kad otvorite natuknicu u Hrvatskoj enciklopediji. Tu ćete naći i dodatne informacije o Freudu. S njima se iz subjektivnih razloga ne želim baviti. Za Marxa ću samo citirati što mu je otac napisao kad je vidio kamo idu divlje svinje. Citat:
Da si moralno čvrst, u to zaista ne sumnjam. Ipak je čista vjera u Boga veliki oslonac ćudoređa. Ti znaš da sam ja sve prije nego fanatik. Ali takva vjera postaje prije ili kasnije istinska potreba čovjeka i ima u životu trenutaka kada je i onaj tko Boga poriče primoran moliti se Svevišnjem (…) jer ono što su vjerovali Newton, Locke i Leibniz tome se može svatko (…) podložiti.
Zanimljivo upozorenje. Korisna i svestrana pouka! Avaj! Sve u vjetar bačeno, Sve prohujalo s vihorom. Sve je to vjetar zameo. Revolucionarna i nasilna smjena vlasti i Diktatura proletarijata rezultat je njegovog, danas općenito propalog i odbačenog, učenja zbog kojeg su milijuni izginuli. Nažalost i danas ga neki veličaju.
Interesantno je i što je Albert Einstein, kao Židov i pobornik Spinozine filozofije, kojeg mnogi smatraju najvećim umom 20. stoljeća, napisao E. Buschingu, 25. listopada 1929. godine, a gdje se Freud spominje:
Mi sljedbenici Spinoze vidimo našeg Boga u divnome redu i zakonitosti svega što postoji i njegovoj duši kako ona samu sebe otkriva u čovjeku i životinji. Drugo je pitanje treba li vjerovanje u osobnoga Boga osporavati. Freud je usvojio to gledište u njegovoj zadnjoj publikaciji. Ja se osobno nikad ne bih upustio u takav posao[26].
Zaključak
Religija i vjera spada u domenu duhovnosti, u metafizičku i transcendentnu kategoriju. Znanost i materija prizemne su stvari kojima se bave znanstvenici znanstvenim metodama. Ne treba ih brkati; vjeru dokazivati, a znanost profanirati.
[1] Kàndela > fizička jedinica svjetlosne jakosti (simbol cd), izvedena jedinica SI
[2] Lujmen > fizička SI izvedena jedinica svjetlosnog toka (simbol lm), svjetlosni tok točkastog izvora intenziteta jedne kandele (cd) u prostorni kut od jednog prostornog radijana (lm = cd·sr)
[3] Kuran, 10 Sura Junus, ajet 94
[4] Kuran, 5. Sura el-Maida, ajet 47
[5] Usporedi Biblija, knjiga Postanka 1. > 1U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.
[6] Usporedi Biblija, knjiga Postanka 1. > 3I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost.
[7] Sura > isl. jedno od 114 poglavlja Kurana; variraju u dužini od nekoliko stranica do nekoliko riječi; svaka sadrži jednu ili više objava koju je Muhamed dobio od Boga.
[8] Ajet > isl. jedan od 6219 izričaja ili strofa od kojih se sastoji Kuran, svrstanih u 114 sura (poglavlja).
[9] isl. zazivanje Božjeg imena prije početka nekog posla, putovanja i sl. (U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!)
[10] isl. muslimanska molitva koja se obavlja pet puta na dan u određeno doba klanjanjem i izgovaranjem rečenica i molitava iz Kur̕ana (klanjati namaz moliti se).
[11] Božanska komedija - Pakao, Čistilište, Raj. Pridjev božanska (divina) kasnije je dodao pjesnik Boccaccio.
[12] Empirej > u grčkoj kozmologiji, najviši dio neba, iznad svih zvjezdanih sfera, tvorba čiste svjetlosti.
[13] https://hr.wikipedia.org/wiki/Pakao
[14] https://www.novizivot.net/arkandeli-tko-su/
[15] https://www.novizivot.net/broj-andela/
[16] Purgatorij > relig. mjesto gdje se poslije tjelesne smrti duše čiste od grijeha prije ulaska u raj; čistilište.
[17] Jahve dobri pastir, Psalam 23.
[18] Aramejski jezik > lingv. zapadno-semitski jezik starih Aramejaca kojim se govorilo na Bliskom istoku (sve do 7. st.); govorni jezik u Palestini (hebrejski je bio jezik svetih knjiga i službe Božje); Isus i prvi kršćani govorili su tim jezikom; aramejsko pismo jedno od sjeverno-sirijskih pisama, iz kojeg se razvilo i hebrejsko pismo.
[19] https://hr.wikipedia.org/wiki/Pakao#Islam
[20] Buda > sanskrt. buddha: probuđeni, prosvijetljeni.
[21] U brahmanizmu, jedan od naziva za stanje oslobođenja poniranjem u brahman; najviše transcendentno stanje svijesti, u kojem je biće oslobođeno patnje, smrti i ponovnoga rođenja.
[22] Ontologija > fil. filozofska disciplina koja se bavi problemom bitka i biti bivstvujućeg, zakonima i strukturom bivstvujućeg uopće; sastavni (prvi) dio metafizike, pored psihologije, teologije i kozmologije.
[23] Kozmologija > a) fil. pov. antičko i srednjovjekovno učenje o postanku, naravi i svrsi svijeta.
b) suvremena znanstvena disciplina, dio fizike, istražuje evoluciju, opću strukturu i prirodu svemira kao cjeline.
[24] Teologija > a) pov. kod starih Grka sve pjesme i priče o bogovima.
b) rel. ukupnost učenja o Bogu i vjeri; bogoslovlje.
c) meton. škola u kojoj se uči teologija.
[25] Kratice za biblijske knjige možete vidjeti na ovoj web stranici.
[26] Einsteinovo pismo upućeno E. Buschingu, 25. listopada 1929. godine, a sačuvano u Einsteinovu arhivu. Ovdje navedeno prema: M. Jammer, Einstein and Religion, str. 51.