Krešimir Džoić, kresimir.dzoic@gmail.com

John Gray, Seven types of atheism, New York, Farrar,Straus & Giroux 2018. 176 stranica

Jedan od čelnika nove popularne stranke Pametno, u trenutku pisanja ovoga članka, fizičar i samoprozvani ateist Ivica Puljak ima zanimljiv način ispunjavanja slobodnog vremena^[1]: obilazak škola i držanje predavanja o vrijednosti znanosti. Nitko ne bi ni podigao obrvu da nije u sklopu svoga pohoda govorio o religiji kao u najboljem slučaju ekscentričnom hobiju, a u najgorem i u većini slučajeva smetnjom koja nas nazaduje. Za Puljaka njegov ateizam proizlazi iz dugogodišnjega bavljenja fizikom. U jednom je drugom razgovoru otišao korak dalje i rekao kako je moderni svjetonazor u stvari svjetonazor primijenjene znanosti (što se smatra u sukobu sa religijom, naravno)^[2].

Što je u biti ateizam? Kao što vidimo na primjeru Ivice Puljaka, ateizam u njegovom slučaju nije samo negiranje postojanja Boga. On je dio jednoga šireg paketa vjerovanja koji uključuje pomalo naivnu vjeru u znanost iliti „znanstveni svjetonazor“ i vjerovanje kako su sva religiozna vjerovanja mračnjaštvo. U Hrvatskoj je gostovao, Puljaku sličan po stavovima, biolog Jerry Coyne, također zagovarač dihotomije znanost vs. religija. A što je zanimljivo obadvojica promiču sliku svemira kao hladnoga mjesta kojima su jedina zakonitost zakoni prirode, a nekakav smisao treba tražiti u znatiželji za novim otkrićima^[3]. Upravo zbog kompleksne prirode modernoga ateizma počelo se govoriti u množini: o ateizmima. A jedna od takvih knjiga koja pokušava (re)klasificirati i staviti svaki ateizam u pravu kutiju jest knjiga Seven types of atheism engleskog političkog filozofa Johna Graya.

Gray je već dugo prisutan na intelektualnoj sceni, primjerice i na hrvatskome su dostupne dvije njegove knjige. Ponajviše zapamćen kao politički filozof, posljednjih godina istaknuo se kao žestok kritičar naivne vjere u vječni progres^[4], tzv. novog ateizma^[5] i modernoga liberalizma^[6].

Jedno od ključnih Grayovih opažanja jest kako je većina modernih popularnih ideologija, pa i različiti oblici ateizma, u stvari sekularne religije. Koncepti eshatologije i soteriologije su sakriveni pod pretencioznim rječnikom znanosti, racionalnosti i znanja. Daleko od toga da je religija prognana, ona je vraćena na mala vrata. Za Graya i ateizam i religija nisu čvrsto definirane pojave, bolje služe kao opisni pridjevi nego definicije. Moderni je zapad, priznaje, duboko prožet kršćanstvom, toliko da moderni koncepti iako promicani kao sekularni, poput ljudskih prava, imaju malo smisla ako se promatraju u vakuumu. Ovu pojavu morao je implicitno priznati i jedan od najglasnijih zagovaratelja „novoga ateizma“: Richard Dawkins, koji je u više navrata sebe definirao kao „sekularnog kršćanina“.^[7] Suvremeni ateizam utoliko je bolje promatrati kao specifičan proizvod zapadnoga kulturnog krajolika, nastao kao vrlo moderna reakcija na dominaciju monoteističkoga načina vjerovanja. Engleski povjesničar Dominic Erdozain je pisao o tome kako ideje određenih ne-kršćanskih ili čak anti-kršćanskih egzemplarnih mislilaca poput Voltairea, Spinoze ili Marxa imaju duboko korijenje u

kršćanskoj misli o moralu i duhovnosti^[8].

Cilj knjige jest opisati i razvrstati različite tipove ateizma, s obzirom u kakvome paketu dolaze. Gray za provizornu definiciju ateizma uzima da je ateist „svako tko nema potrebu za božanstvom koje stvara svijet“, dok je religija „pokušaj pronalaska smisla u životu“. Gray, iako i sam ateist, ima namjeru kritizirati određene trendove modernoga ateizma. Kroz mini portrete određenih osobnosti i prezentaciju njihovih ideja o pitanjima religije Gray predstavlja sedam tipova ateizma.

Sedam tipova ateizma su: novi ateizam, sekularni humanizam, scijentizam, političke religije, bogo-mržnja, „prazni“ ateizam i mistični ateizam. Svima im je zajedničko što negiraju postojanje višeg božanstva, no političko-društveni ciljevi su različiti toliko da ih je Gray svrstao u različite kategorije.

Novi ateizam je naziv za ideje Christophera Hitchensa, Richarda Dawkinsa i Sama Harrisa i drugih njima sličnih. To je ateizam koji promiče naivnu vjeru u znanost kao jedinu metodu traganja za istinom, tretira religiju kao propalu i lošu znanstvenu metodu te provodi puno vremena naglašavajući nadmoćnost navodnih ateističkih vrijednosti nad kršćanskima. Gray preteču takvih ideja vidi u Augusteu Comteu. Za Graya taj koktel svega i svačega treba tretirati kao usputnu zabavu prije nego nešto vrijedno razmatranja. U mnogočemu stavovi Ivice Puljaka su zapravo preslika ovakvoga aktivističkog ateizma recentne popularnosti.

Drugi tip ateizma jest sekularni humanizam. Što se događa kada se sve transcedentalno ukloni, ali se zadrži vjera u ideju kako ljudi sa vremenom postaju sve bolji, te vjera kako se „pravim“ korištenjem razuma može postići ljudski napredak? - sekularni humanizam. Ideja o napretku svijeta je jedinstvena ostavština kršćanstva, posebice u usporedbi sa cikličkim teorijama o povijesti koje su dominirale antičkim pred-kršćanskim svijetom. Prema Grayu progres je nebulozno definiran koncept, a vjera u suštinsku dobrobit ljudi atavizam kršćanstva.

Mnogi ateisti pronašli su u znanosti mnogo više samo od metode traganja. Od prosvjetiteljstva nadalje, mnogi ljudi uludo su se bacili u vjerovanje kako se trajni mir može postići jedino radikalnom transformacijom ljudskoga tijela putem znanosti. Vidjevši biološku osnovu ne kao inherentan dio ljudskosti, nego trajnu prepreku napretka, u znanosti su pronašli jedinu metodu spasa od jada i bijede postojanja.

Za četvrte smisao je u utopističkome planiranju društva koje će riješiti sve društvene probleme i tako biti „kraj povijesti“. Mnogi politički pokreti koji nude radikalnu viziju transformacije ljudskoga društva iza koje će doći raj na zemlji, zapravo su duhovni nasljednici milenarističkih srednjovjekovnih i rano-novovjekovnih pokreta. Sve njih pogoni radikalna vizija o apokaliptičnome kraju. Suvremene ideologije poput fašizma, komunizma ali i modernoga neokonzervativizma zapravo su neželjena djeca kršćanskih hereza.

Mnogi kritičari kršćanstva drže kako je kršćanska predodžba Boga kao izvora dobra neodrživa, ako se uzme postojanje zla na svijetu. Neki poput Markiza de Sadea i Williama Empsona otišli su korak dalje, proglasili su sam koncept kršćanskoga Boga zlim jer daje opravdanje za svu patnju i nepravdu na svijetu. Svoj život su proveli u potrazi za putenim užitcima, reducirajući moral na izbjegavanje okrutnosti i potragu za ugodom. Za njih, kršćanstvo je bila velika tamnica, u koji je svijet utonuo.

Predstavnici šeste grupe poput filozofa Georga Santayane i romanopisca Josepha Conrada riješili su se potrebe za Bogom, no nisu prihvatili nikakvu zamjensku ideologiju. Razumjeli su ljudsku potrebu za religioznim te se nisu primali osuđivanja religioznog, niti usvajali popularne kvazi-religije. Ideal takvoga života bio je u opažanju svijeta.
Vrlo slična prethodnoj, i zadnja grupa ateista je bila naklonjena mistici. U tu grupu stavlja se za predstavnike Lev Šestov, Arthur Schopenhauer, i Baruch Spinoza. Iako je odbacila vjeru u božansko, ova grupa je istovremeno spoznala ograničenja razuma. Shvativši da možda nikada neće spoznati konačno, zadovoljili su se smisticizmom na granici religijskoga, potrazi za transcendentalnim u granicama materijalnoga svijeta. Najviše simpatija Gray ima upravo prema dvije posljednje grupe ateista. U svome pesimizmu na granici mizantropije, Gray nije odbacio ideju mistike. U svijetu u kojemu živi, kako se može iščitati, smatra da mu božansko nije potrebno, no i dalje ga gleda kao na mjesto puno čuđenja i nevidljivih granica.

Zapadni svijet je možda uklonio potrebu za Bogom, no na toj praznini izniklo je mnoštvo pokreta koji unatoč javno istaknutoj objavi o kraju vjerovanja u stvari su religiozni pokreti koji to ne priznaju. Povjesničar Peter Watson prikazao je kako moderni pokušaji popunjavanja religijske praznine^[9], u puno slučajeva završe u još jednoj ulici religioznosti. Moderni ateizam nije kako je i Gray prikazao, samo ne-vjerovanje u Boga, nego često prepakiranje starih religijskih koncepata u novo ruho.

^[1] Jasmin Klarić Intervju „IVICA PULJAK 'Ideje koje širim jesu opasne, ali za one koji bi nas vodili u mračni srednji vijek“(http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/IVICA-PULJAK-Ideje-koje-sirim-jesu-opasne-ali-za-one-koji-bi-nas-vodili-u-mracni-srednji-vijek, 20.04.2019.)

^[2]Jasmin Klarić intervju „Dugo smo razgovarali s Ivicom Puljakom; malo o politici i puno o znanosti. Recimo, o tome što ćemo biti za 100 godina“ (https://www.telegram.hr/price/dugo-smo-razgovarali-s-ivicom-puljkom-malo-o-politici-i-puno-o-znanosti-recimo-o-tome-sto-cemo-biti-za-100-godina/, 20.04.2019)

^[3] Leo Marić „Znanost očima apologeta ateizma“ (http://www.matica.hr/vijenac/644/znanost-ocima-apologeta-ateizma-28415/ 21.04.2018.)

^[4] John Gray, „Steven Pinker is wrong about violence and war“ (https://www.theguardian.com/books/2015/mar/13/john-gray-steven-pinker-wrong-violence-war-declining 21.04.2019.)

^[5] John Gray, „What scares the new atheists“ https://www.theguardian.com/world/2015/mar/03/what-scares-the-new-atheists 21.04.2019.)

^[6] John Gray, „The problem of hyper-liberalism“ (https://www.the-tls.co.uk/articles/public/john-gray-hyper-liberalism-liberty/ 21.04.2019.)

^[7] Sarah Knapton, „Richard Dawkins: 'I am a secular Christian'“ (https://www.telegraph.co.uk/culture/hay-festival/10853648/Richard-Dawkins-I-am-a-secular-Christian.html 22.04.2019.)

^[8] Dominic Erdozain , The Soul of Doubt: The Religious Roots of Unbelief from Luther to Marx, Oxford 2015.

^[9] Peter Watson. The Age of Atheists: How We Have Sought to Live Since the Death of God, New York 2014.