Pat Buchanan 2011. objavljuje knjigu Samoubojstvo supersile. Ovaj pripadnik stare republikanske desnice i umirovljeni savjetnik triju američkih predsjednika podrobno je analizirao dezintegracijske faktore koji iz temelja mijenjaju sliku Sjedinjenih Država. Buchanan ističe da je gubitak kršćanskog identiteta fundamentalni razlog moralnog, socijalnog i kulturnog propadanja Amerike, iz čega pak proizlazi negativni demografski trend koji transformira bjelački, europski, ali i kršćanski supstrat društva kakav je zamišljen u ideji Otaca nacije. Posljedično, dolazi do slabljenja uzusa unutarnje i vanjske politike zbog čega Sjedinjene Države gube ritam s internim, ali i globalnim strujanjima. To se potom reflektira i na područje geopolitike gdje je Sjedinjenim Državama sve teže držati korak s Narodnom Republikom Kinom kao prvim takmacem.

U tom kontekstu interesantniji je podnaslov knjige: Hoće li Amerika preživjeti do 2025.? Taj simptomatičan naslov zazvonio mi je u glavi pobjedom Zohrana Mamdanija na izborima za gradonačelnika New Yorka krajem prošle godine. Na zvuk njegovog imena, dalo bi se pomisliti da je u pitanju kakav iranski operativac, no ovdje je ni manje ni više riječ o novom gradonačelniku svjetski važne metropole. Prosječni Europljanin koji ponešto zna o SAD-u, pa i New Yorku kao multikulturalnom amalgamu, još uvijek ne bi pretpostavio da će na čelo grada doći netko tko nema barem donekle anglikanizirano prezime.

Ovaj naturalizirani građanin Sjedinjenih država od 2018., rođen je u Ugandi, u indijskoj obitelji, od oca muslimana i majke hinduistkinje. Bez obzira na to što pripada lijevoj demokratskoj strukturi, teško je ne primijetiti da po većini parametara u potpunosti odudara od uvriježenog poimanja američkog političara. Valja napomenuti da je Mamdani ipak samo simptom radikalnog zaokreta imigracijske politike koja se nije dogodila preko noći. Ozbiljna divergencija po pitanju useljavanja dogodila se 1965. u vrijeme Johnsonove administracije, kada je izglasan tzv. Hart-Cellerov zakon. On je udario temelje novoj Americi, rušeći prethodne kvote koje su favorizirale europske migrante, pogotovo one sa sjevera i zapada Starog kontinenta. Prije toga, na snazi je bio zakon iz 1924. koji je sprječavao imigracije iz Azije, a nije bio blagonaklon niti prema imigrantima iz južne i istočne Europe. Sredinom 60-ih SAD tako postaju otvorenije useljenicima iz Azije i Afrike. Danas, jedan od njih, premda kao Amerikanac vrlo zelen, preuzeo je uzde Grada koji nikad ne spava. Da je netko kojim slučajem nakon 11. rujna 2001. rekao Njujorčanima da će za nešto više od 20 godina grad voditi musliman rođen izvan granica zemlje, vjerojatno bi bio ismijan. Mamdani je po mnogočemu već viđeni primjer sekularnog zapadnog političara, ali mu vjerski identitet dobro dođe kao autentičan atribut, bilo u vidu ratnih zbivanja u Gazi ili spominjanja traumatizirane tetke koja se bojala nositi hidžab u javnosti poslije 9/11. Takva viktimizacijska politička komunikacija impregnirana autentičnom pozadinom, kod uglavnom emocionalno vođenih lijevo-liberalnih glasača postaje recept za uspjeh.

U ekonomskom smislu, čelnik Velike Jabuke je modernizirana emanacija Bernieja Sandersa koji ga svesrdno podržava. Iako njegove demokratsko-socijalističke politike nisu ostvarile očekivani rezultat na nacionalnoj razini, na ovim izborima doživjele su uspjeh. To možda i ne treba čuditi s obzirom na činjenicu da je New York peti grad s najvećom populacijom stanovnika rođenih izvan granica SAD-a.

Takvi glasači uglavnom tendiraju podržati veća ulaganja javnog novca u socijalne politike. Značajan udio glasača koji su u New Yorku 5 godina ili kraće podržalo je Mamdanija (85%), dok je nešto manji postotak Njujorčana rođenih izvan SAD-a učinilo isto. Osim novopečenih građana, žene u rasponu 18-29 godina, nekršćani, ireligiozni i pripadnici LGBT zajednice prema izlaznim anketama najvećim su dijelom bili njegovo biračko tijelo. Iako se zalaže za demokratski socijalizam, Mamdanijevu je usponu ipak pomogao njegov ekonomski antipod. Rođen u dobrostojećoj obitelji od visokoobrazovanih roditelja, Mamdani je pohađao privatnu osnovnu školu čija školarina iznosi oko 66.000$ godišnje. Za usporedbu, prosječna godišnja školarina u državi New York iznosi nešto više od 20.000$. Promjena ekonomskih preferencija sama po sebi nije problem, no intrigantna je najava o premještanju poreznog opterećenja s vlasnika nekretnina na rubovima grada (“manjina”)  na one u bogatijim ("bjeljim") dijelovima grada. Riječ je o progresivnom oporezivanju koje je glavna ekonomska strategija većine socijalista. Ono do čega to potencijalno može dovesti jest odlazak dijela bogatijeg stanovništva, nastavak porezne represije zbog sužavanja baze, dodatne namete na imovine i usluge i sl. Valja reći da su doseljenici u New York nerijetko imigrantske pozadine, samim time i slabijeg ekonomskog statusa nego urođenici, pogotovo u prvim godinama radnog staža na području Grada. Trebalo bi očekivati veliki ekonomski skok među nadolazećim generacijama kako bi došlo do stabilizacije, inače će i New York svjedočiti propalom eksperimentu. Shodno tome, “socijalizam sa Zohranovim licem” će, osim ekonomskih, vjerojatno imati demografske, pa i rasne implikacije. Kada već spominjemo rasu, postoji jedna zanimljiva anegdota iz vremena Mamdanijeve prijave na sveučilište Columbia. Ispunjavajući 2009. spomenutu prijavu, aktualni gradonačelnik ispunio je kućice o podrijetlu deklarirajući se kao Azijat i Afroamerikanac. Kasnije se pravdao da to nije napravio zato da bi se prozvao Afroamerikancem (Amerikancem crne boje kože), već zbog kompleksnosti porijekla, jer je naposljetku ipak Amerikanac koji se rodio u Africi! Time je Mamdani reinterpretirao značenje ovog rasno determiniranog pojma. Bilo bi zanimljivo vidjeti medijsko-političku gungulu koja bi nastala da nekim slučajem Afrikaner iz JAR-a koji zbog rasnih progona u ovom trenutku traži azil u SAD-u, za nekoliko godina napiše isto. Možemo u dobroj vjeri ustvrditi da ne bi bilo skandaliziranja i prozivki za kulturnu aproprijaciju.

Bilo je još upadljivih štikleca u Mamdanijevoj kampanji, između ostalog i podrška bruklinskog imama Siraja Wahhaja. Wahhaj je inače gorljivi pobornik uvođenja šerijatskog zakona kojim bi se kamenovanjem i bičevanjem kažnjavalo liberalne seksualne prakse i (trans)rodne aberacije. U isto vrijeme, Mamdani među predizbornim obećanja navodi i proširenje transrodnih klinika, stvaranje posebnog ureda za pripadnike LGBTQIA+, te pretvaranje New Yorka u utočište za pripadnike iste zajednice gdje će lokalna jurisdikcija s posebnim fokusom skrbiti za njihova prava. Svjedočimo jedinstvenom primjeru kako se ova dva opozita isprepleću u jednom političaru.   

Mamdani je tako postmoderni arhetip melting pota, fuzija suvremenih lijevih politika proizašlih iz marša kroz institucije, ali i novi glavnostrujaški eksponent globalnog Juga u američkoj politici. U svom pobjedničkom govoru, prije svega kao musliman, a tek onda demokratski socijalist navodi da sada “više od milijun muslimana zna da pripadaju – ne samo u pet okruga ovog grada, nego i u dvoranama moći“ (op. prev.). Kako se na početku posebno zahvalio “zaboravljenima od politike”, poput jemenskih vlasnika dućana, senegalskih taksista ili uzbečkih medicinskih sestra, razvidno je da je riječ o postavljanju novog standarda. Naglasak nije na muslimanima općenito, gdje bi se, primjerice, mogao ubrojiti dio Amerikanca albanskog porijekla, već na onima koji su do sada bili slabo politički artikulirani, premda nisu malobrojni. Mamdanijevom pobjedom te su skupine uvedene u mehanizme društveno-političkog odlučivanja. Iako će demokratsko-socijalistička demagogija i sandersizam idejno opstati, njihovu će provedbu zasjeniti uobičajeni problemi javne sigurnosti, poput droge, prostitucije, seksualnog krijumčarenja, a kada se tome pridruži dugogodišnji manjak policijskih dužnosnika, rezultanta nije obećavajuća. Ekonomske politike će se zasigurno reflektirati na demografiju grada koja već dugo nije onakva kakve nostalgično vidimo u Caprinim ili Edwardsovim filmovima, europskih doseljenika koji nekoliko generacija stvaraju grad zbog kojih jest monumentalan i jedinstven.

New York može postati i socijalna ustanova za useljenike iz trećeg svijeta, a tu će najmanje profitirati bjelačko stanovništvo. Prema popisu iz 2000. bijelci u New Yorku predstavljali su 44,7% ukupnog stanovništva, da bi 2020. pali na  30,9%. Pet godina kasnije kada je izabran socijalistički gradonačelnik ne-europskog porijekla, koji je dio kampanje vodio i na arapskom, teško je očekivati promjenu negativnih trendova. Izgledni porezni nameti najteže će pasti onima koji zarađuju najviše - bijelim Njujorčanima. Daljnja disolucija starog New Yorka, ikonske jezgre Sjedinjenih Država, vjerojatno će se nastaviti. Imajući u vidu spomenuti podnaslov Buchananove knjige, možda je prejudicirano ustvrditi da je Amerika mrtva, budući da New York ne odražava sliku cijele zemlje. Ipak simbolično, Mamdanijeva pobjeda predstavlja novu paradigmu gdje važne političke pozicije ne drži više ni bijelo radništvo, niti Afroamerikanci, pa niti oni koji su nekoliko generacija prisutni na američkom tlu.