Općenito o ratu; o povijesti ratovanja i ratnim zločinima

Rat poguba ljucke naravi! Ovo govori Marin Držić kroz usta negromanta Dugi Nos u svom djelu Dundo Maroje. Ljudi, plemena, narodi i države međusobno ratuju od pamtivijeka. Prema biblijskim zapisima prvo ubojstvo u ljudskoj vrsti dogodilo se kad je Kain ubio Abela^[1]. Ne ratuje samo ljudska vrsta. Međusobno se bori sve živo na ovom planetu. Svatko želi za sebe i svoju vrstu zauzeti što veći teritorij, nastoji ga zadržati, osigurati i proširiti ne birajući sredstva. Agresivniji, divljiji i primitivniji često su i uspješniji. To vrijedi za sve - faunu, floru, gljive, ljude i životinje. Jeste li znali da gljive ne spadaju ni u carstvo flore, a ni faune, one su carstvo za sebe.

Homo homini lupus est^[2] latinska je izreka i doslovno znači čovjek je čovjeku vuk. Danas bismo, pak, rekli: Čovjek se prema svom bližnjem ponaša nečovječno^[3]. U ratu se događaju grozne stvari. Naizgled normalni ljudi postaju zvijeri. Poslije rata sudionici trpe razne tegobe. Sada to nazivamo Posttraumatski stresni poremećaj -PTSP. Poraženi u ratu izloženi su još k tome i pogubljenjima ili dugotrajnoj robiji s prisilnim radom gdje najčešće i umiru od gladi i iscrpljenosti.

Poslije II. Svjetskog rata svjedočio sam događajima tako zvane Partizanske bolesti. Osobe bi dobile napadaj sličan epileptičkom napadaju. Za ove osobe govorilo se da su sudjelovale u masovnim pogubljenjima. Onaj tko nije sudjelovao u ratu u bilo kojem svojstvu, kao vojnik ili civil, kao žrtva ili izvršitelj, onaj koji nije vidio i doživio strahote koje se tu događaju, teško može shvatiti psihičku traumu sudionika. Na portalu Vojna povijest navodi se:

„U vojnim postrojbama uobičajeno je takvo ponašanje nazivano 'borbenim napadima', a među narodom se govorilo o 'partizanskoj bolesti'.“

Poslije rata povijest pišu pobjednici. Oni od povjesničara i kvazi-povjesničara traže da pišu onako kako njima odgovara. Pobjednici su tada humani, držali su se ratnog prava i međunarodnih konvencija, nisu činili zločine, to je činio samo neprijatelj, a činjenica je da je bila mala razlika u činjenju zločina na svim stranama. Za nas i naše prostore tipičan je primjer knjiga Viktora Novaka tiskane 1948. godine sa zvučnim latinskim nazivom Magnum Crimen

(Veliki zločin). Postoje mišljenja da je tekst naručen od strane komunističkog režima, a u vezi suđenja blaženom Alojziju Stepincu. Međutim, nepobitna je činjenica da u toj knjizi jedan Hrvat blati, sramoti vlastiti narod i vlastitu crkvu iznoseći laži i klevete u stilu sovjetskog i jugoslavenskog agitpropa. Kvazi povijesne činjenice koje on iznosi sumnjivog su podrijetla i iz nevjerodostojnih i neprovjerenih izvora pa bi knjizi bolje odgovarao naziv Magnum fraudatio ili Magnum mendācium. Dakle, Velika prijevara, Velika podvala, Veliki falsifikat i Velika laž.

Tvrdim da se ratni i ini zločini događaju u svakom ratu, da ih rade sve zaraćene strane, da pobjednik piše povijest, da je ta povijest prilagođena političkim potrebama pobjednika, da svi zataškavaju svoje, a uveličavaju neprijateljske zločine, da u svemu ovome prednjače komunistički režimi, naši istočni susjedi i njihovi istomišljenici, hrvatski građani, nažalost i na sramotu i pokoji zastupnik u Hrvatskom saboru.                                                                                             Da je ljudska vrsta okrutna, da su ljudi, narodi i države činili grozna zvjerstva čitamo iz najranijih izvora pa čak i Biblije^[4]. Za sve postoji objašnjenje. Koliko je ono moralno, vjerodostojno i prihvatljivo opet zavisi o vremenu i prostoru. Ono što je nekad i negdje bilo normalno i prihvatljivo danas u civiliziranom svijetu je krajnje nemoralno, nelegalno i neprihvatljivo. Kako navedeni citat iz Biblije objašnjavaju i opravdavaju Jehovini svjedoci pogledajte ovdje, a kako neki drugi, ateisti i agnostici pogledajte ovdje. Naša Rimokatolička Crkva često se ograđuje i ne citira neke dijelove Starog Zavjeta. Više puta sam čuo od svećenika da govore: Koncentrirajmo se na Novi Zavjet. Stari zavjet, posebno Mojsijevo Petoknjižje, Ponovljeni zakoni daleka je prošlost, tekstovi su stari više od 3500 godina. Zvjerstva u ratu često radi indoktrinirana mladost čak i djeca. Pričao mi je rođak, sudionik NOB-a da bi se djeca od 12-13 godina prva dobrovoljno javljala za egzekuciju zarobljenika. Sjećam se i grozne, krvoločne pjesme koju su partizani pjevali. Ovu posebno krvoločnu pamtim do danas:

„Neka svaki borac znade da on pravi heroj nije

Tko se krvi fašističke ovih dana ne napije.“

Ovako su indoktrinirali mladost, čak i djecu. Pojedinci su ovo doslovno i radili. Što se nakon ovoga moglo očekivati s druge strane? Da striktno primjenjuju odredbe ratnog prava i Ženevske konvencije?! Naravno, neke osobe nije moguće natjerati da postanu zvijeri. Ima i onih koji će radije poginuti nego zločin počiniti. Kojih je više? Odgovorite sami na temelju vlastitog i tuđeg iskustva.

Znam za slučaj kad su dva partizana dobila zadatak da s Mljeta na Lastovo prevezu par zarobljenih Nijemaca. Natjerali oni zarobljenike da veslaju, dok sami zasjedoše na krmu barke. Do Lastova je daleko. Ne ide im se tamo. Morat će sami veslati natrag. Brzo su se oni dosjetili kako problem riješiti. Jedan drugom pokazuje na nebo kao da dolaze avioni. Nesretni zarobljeni Nijemci ostaviše vesla i u nebo pogledaše. Prazno je nebo za njihove oči, ali ne i za dušu. Oči im se u tren ugasiše pod rafalom mašingevere (strojnice), a duša u nebo odleti.

Bijedne kukavice nisu mogli pucati dok su ih zarobljenici gledali. Iskrcaše oni teret u more. Vratiše se natrag pjevajući:

„Po šumama i gorama naše zemlje ponosne

Idu čete partizana slavu borbe pronose“

Raportiraju oni nadležnima: Zarobljenici su pokušali pobjeći pa smo ih u bijegu ubili. O ovom sramotnom događaju osobno sam slušao od jednog sudionika koji se time i hvalio.

Ideološki, kulturološki, vjerski i ratni sukobi Hrvata i Srba

Odakle početi? Od Hrvatskog kraljevstva i godine 925., Srpskog kraljevstva i godine 1217., Dušanovog carstva i godine 1346.? Prije nego što se odlučimo, pogledajmo što u devetnaestom stoljeću govori i piše Ilija Garašanin začetnik velikosrpske ideje u svom Nacrtu (srp. Načertanije) i Vuk Karadžić u članku Srbi svi i svuda.

Evo što u tom Nacrtu između ostalog piše: „Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju.“

Otimanje teritorija od država u okruženju, alfa je i omega srpske politike od tada pa do danas. Gdje nas je to dovelo vidjeli smo i iskusili, a gdje će nas to odvesti nije teško predvidjeti - u mržnju, netoleranciju i daljnje sukobe s užasnim posljedicama. Po Vuka na ovim prostorima žive samo Srbi u koje ubraja Crnogorce, Bošnjake i Makedonce.

Hrvata nema nigdje. Dijeli ih po regionalnim nazivima: Dubrovčani, Slavonci, Dalmatinci, Bunjevci, Šokci i Krašavani. Negira postojanje Hrvata. Po njemu se radi o Srbima rimskog zakona. Evo kako to navodi Vuk u tom članku:

„...tri milijuna su zakona grčkog (pravoslavci), a od ostala dva milijuna dvije trećine zakona turskog (muslimani), a jedna trećina rimskog. Svi pametni ljudi i od grčkog i od rimskijeh Srba, priznaju, da su jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikakvoga narodnoga imena.“

Jaka argumentacija, nema što?! Ovakva argumentacija i djela koja su slijedila dovela su do strahota i zločina u dvadesetom stoljeću. Ovakvom argumentacijom služi se i danas velikosrpska propaganda i čeka slijedeću priliku za realizaciju i implementaciju. Od Vuka Karadžića tobože je i ona famozna izrijeka: Piši kako govoriš! Tu rečenicu Karadžić je jednostavno izvadio iz djela Nijemca Johanna Adelunga. Naziv djela iz kojeg je ova rečenica je Vollständige Anweisung zur deutschen Orthographie, a kaže: „Schreib wie du sprichst, piše Adelung.“

Kad to prevedemo na hrvatski, ali i na srpski jezik, dobit ćemo: Piši kako govoriš! Eto kako se ljudi vole kititi tuđim perjem, Kliknite na poveznicu Vukajlija i pogledajte kako se Srbi šale sa sintagmom kititi se tuđim perjem. Možda u ovoj ozbiljnoj raspravi šalama nije mjesto?

Jednostavno nisam mogao odoljeti kad sam vidio da su Srbi jedan šaljivi portal namijenili Vuku. Ne rugam se već pohvaljujem inicijativu. Srbi su inače duhoviti i vole šale. Vi stariji sjetiti ćete se Čkalje, izvanrednog umjetnika i komičara.

Što odgovoriti na Vukovu tezu da Hrvati nemaju nikakvoga narodnoga imena? Naravno, odgovorit ćemo argumentima. Već početkom sedamnaestog stoljeća tiska se gramatika hrvatskog jezika. Napisao ju je Bartol Kašić davne 1604. godine, dakle više od 250 godina prije Vuka. Prije gramatike imamo i Rječnik pet najuglednijih europskih jezika Fausta Vrančića iz 1595. godine, gdje je hrvatski jezik uvršten među pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe. Jezik je nazvan Dalmatinski jer se odnosi na čakavsko narječje. Hrvati već tada imaju književnost na tri narječja, čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Imamo šestoljetnu književnost na hrvatskom jeziku. Marko Marulić napisao je Juditu 1501. godine. Prije toga on i drugi Hrvati pišu zapažena djela na latinskom jeziku. Gdje je tada bio Vuk, srpski jezik i srpska država? Znano gdje je bila srpska država - u njedrima Otomanskog carstva.

Ovim ne želim podcijeniti ni Vuka Karadžića, ni srpski jezik, ni srpsku državu, a najmanje srpski narod. Samo iznosim činjenice i opovrgavam Vukove tvrdnje o Hrvatima, hrvatskom narodu, hrvatskom jeziku i hrvatskoj državi. Hrvati su imali svoje kraljevstvo dva stoljeća prije Srba. Imali su svoju državu i svoj Hrvatski sabor kroz cijelu svoju četrnaestostoljetnu povijest na ovim prostorima. Koliko je hrvatska država bila samostalna drugo je pitanje, ali njezina državnost je neupitna. Srbi su pak bili pet stoljeća pod turskom vladavinom. Srpska kultura i svi dijelovi društvenog života pod turskim su utjecajem.

Srpska književnost do 19. stoljeća svodi se na biblijske priče i životopise svetaca. Piše se na crkvenoslavenskom jeziku. Taj jezik običnom puku je nerazumljiv Najstariji primjer srpske pismenosti je Miroslavljevo evanđelje (srpski: Мирослављево јеванђеље) s 362 ispisane stranice. Knjiga je pisana između 1180. i 1191. na crkvenoslavenskom jeziku.

Nedavno sam na portalu Hrčak našao interesantan izvorno-znanstveni rad iz 2009. godine, autora Maria Grčevića sa Fakulteta hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu, pod nazivom Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme. U fusnoti donosim samo sažetak⁵. Cijeli tekst članka možete preuzeti s poveznice Hrčak.

Članak je opširan i ukazuje na relevantne činjenice nastanka tzv. Hrvatsko-srpskog (Srpskohrvatskog) jezika. Prije Vuka Karadžića imamo Slavenosrpski jezik (slavenoserpski, slavjanoserbski, slovenski) koji je u upotrebi koncem 18. i početkom 19. stoljeća u obrazovanim slojevima srpske građanske klase u Vojvodini i srpskoj dijaspori u ostalim krajevima Habsburške monarhije.

Ima jedna anegdota o Vuku Karadžiću i Ljudevitu Gaju opisana u tadašnjem tisku. Ovo sam našao na portalu Forum. Na istoj stranici nalaze se i komentari na Grčevićev članak. Evo što piše pa ako vas interesira pogledajte u ovoj fusnoti^[5].

Dakle, Vukova argumentacija je da kad nekoga razumijem, da govorim tim jezikom!? Ja na primjer razumijem veći broj slavenskih jezika. Razumijem i engleski, talijanski, francuski, španjolski i njemački. Da mene netko priupita na jednom od nabrojenih jezika da li ga razumijem, odgovor bi bio potvrdan. Sad izaberite kojim ja to jezikom govorim, koji je moj materinji jezik?

Jedan drugi pobornik i predstavnik velikosrpskog nacionalizma Nikola Stojanović autor je članka Srbi i Hrvati. Taj članak poznat je i pod imenom Do istrage naše ili vaše, tj. do nestanka, istrebljenja našeg ili vašeg, koji je prvobitno objavljen u Srpskom književnom glasniku u Beogradu (br. 7 od 1. kolovoza 1902.), a potom u časopisu Srbobranu (br. 168 i 169 od 22. i 23. kolovoza 1902. godine), koji je tada kao glasilo Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj izlazio u Zagrebu. Nikola Stojadinović piše, citiram:

„...Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da li će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znaci napredak.“

 

⁵ Jernej je Kopitaru u suradnji s austrijskim redarstvom odlučio srpski književni jezik reformirati tako da mu prekine razvojni kontinuitet i da mu nametne hrvatski književnojezični tip kao novu osnovicu. Time je htio prekinuti srpske kulturno-političke veze s Rusijom i pravoslavne Srbe vezati uz katoličke Hrvate. Nakon prihvaćanja hrvatskih književnojezičnih zasada od strane Srba posredstvom V. S. Karadžića, Hrvatima je trebalo nametnuti Kopitar Karadžićevu pravopisnu i jezičnu kodifikaciju. Srpsko-hrvatskim književnojezičnim ujedinjenjem Kopitar je kanio potaknuti nastanak nove srpske nacije koja bi dobrim dijelom bila katolička, prozapadno orijentirana i privržena Austriji. Preko nje bi se širio austrijski utjecaj prema istoku.

Dakle, on garantira da ćemo mi Hrvati postati Srbi jer to je proces opće evolucije!? To se je pokušalo i postići u Kraljevini Jugoslaviji terorom, premlaćivanjem, ubojstvima, ucjenama i mitom. Pokušavalo se je, a katkad i uspijevalo, prevesti katolički puk na pravoslavlje. Na Mljetu sam kao dijete slušao da je dotična obitelj prešla na pravoslavnu vjeru za vreću muke (brašna). Vlast je dala pare i kupili su zemljište za gradnju pravoslavne crkve na Mljetu. Na otoku Visu crkvu su i izgradili.

Treba ovdje spomenuti još jednog zagovornika velikosrpske ideje Iliju Garašanina i njegovih Načertanija. I on sanja i propagira velikosrpsku ideju i obnavljanje Dušanovog Carstva na račun drugih država i naroda, sve prema poznatoj krilatici, koju je i Milošević koristio, da srpskoj državi pripadaju svi teritoriji na kojima žive Srbi i gdje ima srpskih grobova. Zbog ovih i ovakvih ideja platili su i Hrvati i Srbi ogromnu cijenu kako u ljudskim životima tako i u materijalnim dobrima. Hrvati kudikamo više.

Velikan hrvatskog i svjetskog kiparstva Ivana Meštrovića u knjizi Uspomene na političke ljude i događaje opisuje jedan događaj. Na grčkom otoku Krfu sastaje se Jugoslavenski odbor kojeg predvodi Ante Trumbić i srpska vlada u izbjeglištvu koju predvodi predsjednik Nikola Pašić. Mislim da je to bilo u srpnju 1917. godine kad se je dogovarala Krfska deklaracija. Razgovara se o budućoj zajedničkoj državi. Netko iz Jugoslavenskog odbora postavlja pitanje: „A što ćemo s muslimanima?“ Tko je odgovorio nisam siguran, mislim da je to bio Nikola Pašić, a možda je to bio Stojan Protić, koji kaže, naravno prema mome sjećanju, a ne citatu iz knjige jer mi knjiga trenutno nije dostupna:

„Imamo mi s tim iskustva iz Balkanskih ratova. Dat ćemo im 48 sati da pređu na veru pradedovsku ili glava na panj.“

Ante Trumbić i ostali iz Jugoslavenskog odbora na ovu brutalnu i barbarsku izjavu ostaju zatečeni, zaprepašteni i bez riječi. Meštrović kao najmlađi i smatrajući se više umjetnikom, kiparom, a manje političarom priupita:

„A koja bi to bila vjera pradjedovska? Sveto pravoslavlje, naravno, odgovara Pašić.“

Hrvatska na mučilištu 1918. - 1941.

Južnoslavenski narodi formiraju zajedničku državu 1. prosinca 1918., a Hrvati u nju ulaze protivno narodnoj volji i želji. Hrvatski narod želi slobodnu i suverenu hrvatsku državu s republikanskim ustrojem državne vlasti. Što su dobili? Teror velikosrpskog režima koji je trajao cijelo vrijeme Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1941. Popustio je nakon osnivanja Banovine Hrvatske, 26. kolovoza 1939. godine. Žandari su uhićivali, premlaćivali i ubijali gdje god su stigli po cijeloj Hrvatskoj. Svjedočio sam da su žandari na otoku Mljetu čak trovali more po škrapama uz morsku obalu, da seljaci ne mogu sakupljati sol. Pokolj počinje već 5. prosinca 1918. godine na Jelačić placu. Prosvjed guše rafalnom paljbom po civilima i hrvatskim vojnicima koji su se vratili s talijanske fronte. Nema dana, a da nekoga ne ubije policija, žandari, čak i civili. U svojoj knjizi Atentat na Stjepana Radić Kulundžić piše da su ubijali hrvatske seljake koji su prolazili kroz srpska sela na putu prema izbornim mjestima za vrijeme izbora. Teror velikosrpskog režima kulminira ubojstvom u parlamentu. Puniša Račić, kao jedan od najpovjerljivijih suradnika kralja Aleksandra i vjerojatno po njegovoj uputi. uspinje se na govornicu i kao u streljani otvara vatru na zastupnike HSS-a, Ubija Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića, ranjava Ivana Pernara i Ivana Granđu. Književnik Zvonimir Kulundžić u svojoj knjizi Atentat na Stjepana Radića koja je tiskana davne 1967. godine iznosi sve relevantne činjenice koje upućuju da je atentat naručio sam kralj Aleksandar. Knjiga je tiskana u Zagrebu za vrijeme SFRJ, nije bila zabranjena i slobodno se prodavala. Nisam pročitao da je netko opovrgnuo činjenice koje se u toj knjizi iznose.

Što su Hrvati prošli i doživjeli najbolje je opisao Rudolf Horvat u svojoj knjizi Hrvatska na mučilištu. Knjiga donosi obilan povijesni materijal o prilikama u Hrvatskoj između 1918. i 1941. godine. Poimenično su nabrojene brojne žrtve velikosrpskog terora, zločini i pljačke nezabilježeni na ovim prostorima. Tko i kad komemorira ove žrtve? Velikosrpski režim zatvarao je i zvjerski mučio ogroman broj Hrvata, radnika, seljaka, đaka, studenata. Mnogi od njih postaju ustaše i osvećuju se za vrijeme NDH. Ustaše nisu pale s neba. Izašle su iz pakla nečuvenih zločina, terora i pljačke za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Knjigu je izdalo Kulturno-historijsko društvo Hrvatski rodoljub u Zagrebu, 1942. godine. Zbog ove knjige Horvat je u ljeto 1945. godine od novih vlasti izveden pred Sud za zaštitu nacionalne časti. Presudom Vrhovnoga narodnoga suda u Zagrebu osuđen je na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 10 godina. Reprint knjige izašao je 1991. godina u Zagrebu u izdanju Školske knjige. Ovu izvrsnu knjigu možete skinuti s Interneta u elektroničkom obliku i pdf formatu s ove web stranice.

Ovdje želim istaknuti još dva slučaja iz tog razdoblja. Briljantni hrvatski znanstvenik dr. Milan Šufflay dočekan je i pogubljen 18. veljače 1931. godine na kućnom pragu, lubanju su mu razbili čekićem. Provalili su potom u stan i odnijeli u rukopisu zgotovljen III. svezak Codex albanicus. Policijski agenti Belošević i Zwerger, koji su razbojstvo počinili, sklonili su se u Beograd i uzaludno je, poslije uspostave Banovine Hrvatske, traženo njihovo izručenje.

Dr. Mile Budak, odvjetnik, političar. književnik - izvrstan pripovjedač - robijao je više godina po jugoslavenskim kazamatima^[6]. Godine 1932., 7. lipnja, na njega je organizirala atentat velikosrpska kamarila. Izvršitelji atentata, pouzdanici zagrebačkoga redarstva, Šaban Šaćirović, Adem Saranija i Vojo Karakanović, napali su dr. Budaka, usred dana, ispred njegovoga stana i odvjetničke pisarnice u Ilici 10. Pokušali su ga ubiti udarcima štapa po glavi, no sva trojica bili su uhićeni. Šaćirovića su uspjeli uhvatiti prolaznici, a on je zatim odao ostale atentatore.

Dr. Mile Budak velikan je hrvatske književnosti. Njegov roman Ognjište uspoređuje se s romanom Seljaci nobelovca Władysława Reymonta. Drugi, pak, Budaka uspoređuju s Dostojevskim. Josip Horvat roman Ognjište nazvao je Lička Ilijada.

Mile Budak tragična je ličnost hrvatske povijesti. Zatvaran je i mučen u Kraljevini Jugoslaviji, ubili su mu ženu dok je on bio u zatvoru, a navodno je sama skočila u bunar na obiteljskom imanju. Komunisti su ga 1945. sudili, presudili i objesili sve u jednom danu. Na Bleiburgu stradala mu je i kćer Grozda. Silovali su je, zvjerski mučili i ubili. Tko će drugi nego osloboditelji! Milu Budaka oslobodili su oni od svega, od slobode, zdravlja, obitelji i života. Sve što mu se može pripisati je njegov potpis na rasne zakone. Nije Mile Budak donio te zakone, već vlada NDH pod pritiskom nacista. Trebalo bi vidjeti tko je sve u Europi nakon kapitulacije potpisivao rasne zakone? Našlo bi ih se više. Zar nisu rasni zakoni doneseni u svim zemljama koje su nacisti okupirali, a to znači u cijeloj Europi? Tko se je mogao suprotstaviti Hitleru u okupiranim državama? Zar nisu Finci i stanovnici baltičkih zemalja, Estonci, Litvanci, Letonci kad su morali birati između dva zla radije birali nacističku Njemačku, nego komunističku Rusiju? Nisu li isto učinili Mađari i Bugari. Jesmo li zaboravili Nedićevu Srbiju i četnike koji su se borili na strani nacističke Njemačke. Sve se ovo zaboravlja, ali se zato zločini počinjeni za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske stalno ističu, uveličavaju i dižu na n-tu potenciju.

Je li rasne zakone možda potpisao i maršal Pétain? On i njegova Višijska vlada prihvatili su antisemitske zakone i deportirali sve Židove u njemačke sabirne logore. Francuzi ga nisu ubili, umro je prirodnom smrću. Petain kao olakotnu okolnost nije imao za sobom progon, zatvor, puknutu lubanju i ubijenu ženu i kćer.

Trebalo je doktoru Budaku osim potpisa na rasne zakone još štogod prišiti. Krleža kojeg je Budak cijelo vrijeme rata štitio u Zagrebu piše o njemu kao ministru sa strojnicom.

Ovako se Krleža Budaku zahvalio! Ovo je i inače u Krležinom stilu - ne bi se štel nikom zameriti. Ne bi se on štel dodatno zameriti ni Narodnoj vlasi koja ga je poprijeko gledala jer se nije kao Nazor njima u šumi priključio.

Grozni šovinistički slogan i pjesmu Srbe na vrbe hoće pripisati Mili Budaku. Pjevali su je kao pjesmu Bojni grom još 1914. godine nakon atentata na prestolonasljednika Ferdinanda. Autor je Slovenac dr. Marko Natlačen. Neosporno je da se Budak, s današnjeg stajališta, znao u svojim govorima nezgodno izražavati. To je crvenim tekstom istaknuto i na ovoj poveznici. Ima jedna knjižica Aleksandra Nenadovića naslovljena Razgovori s Kočom gdje Koča Popović kaže: Takvo je bilo vrijeme i takav sam bio ja. Dakle, sve treba staviti u kontekst mjesta, vremena i prethodnih događaja i Budakove kalvarije za vrijeme velikosrpske diktature. Još su Budaku štošta nakalemili. Naravno, sve je to bilo nakon smaknuća. Dio vlade NDH koji se predao na Bleiburgu doveli su u Zagreb. U jednom danu su im sudili, presudili i pogubili ih negdje na Sljemenu. Grob im je do danas nepoznat. Tu je bio i doktor Mile Budak. Cijelo vrijeme rata štitio je Krležu od progona. Govorilo se da je po dolasku u Zagreb tražio protuuslugu od Krleže. Nije je dobio, a glavu je izgubio.

Srbi su rehabilitirali Dražu Mihailovića. U procesu su ili već rehabilitirani Puniša Račić, Milan Nedić i Dimitrije Ljotić, sve fašisti i njemački kolaboracionisti koji su se u kolovozu 1942. godine hvalili da je Srbija prva u Europi Judenfrei. Čak ni to nije točno! Izgleda da su Srbiju u ovim grozotama pretekle države, Luxemburg i Estonija. Mislim da se oni s tim nisu hvalili, a niti se danas o tome govori. Samo Hrvati i Hrvati iznose sami svoje prljavo rublje u dnevno političkim nadmudrivanjima.

Kako su prošli Židovi u NDH piše Židovka Esther Gitman u svojoj nedavno objavljenoj knjizi^[7] koja se kod nas sustavno prešućuje. Evo što piše:

„Hrvatska historiografija i nakon dva desetljeća poslije raspada komunističkoga sustava uglavnom se nalazi u okovima jugoslavenske komunističke paradigme, izgrađene na razgranatim sustavima laži, ideološke isključivosti i nekadašnjega kaznenog progona neistomišljenika. Čak je zavladao i opći muk kad se nedavno pojavila knjiga američke Židovke Esther Gitman, čija istraživanja pokazuju kako je NDH bila, između ostaloga, i svojevrsni „referentni okvir“ u kojem se „može govoriti o spašavanju Židova“, zahvaljujući hrvatskom narodu, Katoličkoj crkvi, nadbiskupu Alojziju Stepincu pa i političkim dužnosnicima NDH, koji su od sigurna nacističkoga uništenja spasili najmanje jednu trećinu od 30 tisuća hrvatskih Židova.“

Na čelu Srbije bio je četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Sada je to Aleksandar Vučić sljedbenik i pomagač još jednog četničkog vojvode Vojislava Šešelja. Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova bio je bliski suradnik Slobodana Miloševića koji bi, da je živ dočekao presudu, bio osuđen za genocid. Srbima to ne smeta. Njima je četništvo i suradnja s nacističkom Njemačkom u redu. Izgleda da to ne smeta ni moćnicima Europske Unije (EU) koji jedva čekaju da Srbiju prime u članstvo. Sve to vidimo, čujemo i osjećamo. A što mi radimo? Blatimo vlastiti narod čak i sa saborske govornice i dozvoljavamo da nam nekakvi antifašisti zabranjuju reviziju povijesti koju su oni falsificirali. Na velikosrpske provokacije trebalo bi ih promptno i svaki put nakon njihovih provokacija podsjetiti na Judenfrei Nedićevu Srbiju. Kad spominju Jasenovac treba ih odmah podsjetiti na Sabirni logor Banjica. U taj logor već su 9. svibnja 1941. godine dovedeni prvi Židovi i Romi. Treba ih podsjetiti na brojne logore koje su otvarali za vrijeme zadnjeg rata 1991. - 1998. Treba ih podsjetiti na sve zločine koje su počinili na hrvatskom puku za vrijeme velikosrpske vladavine od 1918. do 1941. godine.

Naravno, da stalne optužbe s bilo koje strane ne vode nigdje, odnosno vode do istrage naše ili vaše. Međutim, ni prešućivanja s naše strane na stalne provokacije također ne vode nikamo. Da je razuma svi bismo se trebali okrenuti budućnosti, a povijest prepustiti povjesničarima, ali teško je na ovim prostorima očekivati racionalnost pa na vlast dolaze političari koji žalosne povijesne činjenice koriste u dnevno političke svrhe.

Jadan i bijedan smo mi narod! Biramo da nas vode i predstavljaju mediokriteti, ulizice, poltroni i strašljivci koji su izbjegavali i izbjegli sudjelovati u Domovinskom ratu. Gdje nam je nacionalni ponos? U unosnoj fotelji EU za koju se neki spremaju!? Da nije ovo vrhunac tragedije bio bi vrhunac komedije, jer su ovi na koje aludiram manje loši od onih u oporbi koji priželjkuju da na vlast dođu. Izbor nikad nije bio dobar, bolji, najbolji već loš, gori, najgori.

Da mi je znati je li itko od današnje političke elite pročitao išta iz bogatog opusa velikog književnika Mile Budaka? Neznalice i ostrašćeni mrzitelji Mile Budaka trebali bi bar pročitati ovih deset činjenica i deset odgovora. Za njega upoznati treba samo pročitati njegov roman Ratno roblje u kojemu je opisao svoja sjećanja na Prvi svjetski rat, zarobljeništvo i povlačenje sa srpskom vojskom preko Albanije. Nećemo naći ni zrnca mržnje prema Srbima, a o nekim srpskim likovima iz knjige govori sa simpatijom. Siroti Mile, kasno je shvatio da Pavelićeva politika vodi u propast i umirovio se 1943. godine. Evo što o njemu piše u Hrvatskoj enciklopediji:

„Bio je ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi NDH. Od studenoga 1941. do travnja 1943. bio je poslanik NDH u Berlinu, a zatim do studenoga 1943. ministar vanjskih poslova.

U svibnju 1945. povlačio se iz Zagreba. Zarobila ga je engleska vojska, a vlasti Velike Britanije izručile su ga jugoslavenskim vlastima 18. V. 1945. Vojni sud osudio ga je kao ratnog zločinca na smrt, nakon čega je pogubljen.“

Hrvatska enciklopedija propušta navesti i sljedeći podatak o Mili Budaku, a koji bi mu mogao biti kao olakšavajuća okolnost:

„Na vlastiti zahtjev je 5. studenoga 1943. godine razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.“

Žrtve ustaškog režima - Jasenovac

Nakon svih strahota i stradanja Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji mi se čudimo ustaškoj odmazdi i osveti. Odmazda i osveta je uvijek za osudu, ali ne i za čuđenje. Ne bi trebalo ni licitirati i višestruko napuhavati broj ustaških žrtava. Preuveličane brojke o ustaškim zločinima služe samo da bi se hrvatskom narodu nametnuo kompleks genocidnosti. Bivši predsjednik Republike Srbije, Tomislav Nikolić, ustoličeni i deklarirani četnik, na skupu održanom na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. godine govori o 700.000 žrtava Jasenovca, od kojih da je, kako on navodi, 360 tisuća završilo u jamama na Bosanskoj strani Save. Nije predložio da se te jame istraže i kosturi prebroje. Nitko od njih ne predlaže iskapanje i utvrđivanje stvarnog broja žrtava na tim lokacijama. I dan danas u školskim udžbenicima povijesti u Srbiji piše da je u Jasenovcu ubijeno 600.000 Srba. Pogledajmo sada što piše u opširnoj natuknici Sabirni logor Jasenovac. Zavirimo i u Hrvatsku enciklopediju (HE) i natuknicu Koncentracijski logori. U ovim izvorima sve je potkrepljeno relevantnim dokumentima i brojnim svjedočanstvima. Tu se može pročitati da su šezdesetih godina prošloga stoljeća na lokacijama gdje se pretpostavljalo postojanje masovnih grobnica vršena antropološka iskapanja i sondiranja. U radnom logoru Jasenovac nakon temeljitih istraživanja pronađen je 481 kostur. Za većinu tih kostura utvrđeno je da su te osobe umrle od epidemijskih bolesti. Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju, Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada. [45][46] Ovi brojevi odnose se na literaturu: ⁴⁵Jurčević: Nastanak Jasenovačkog mita, str. 60, Zagreb 2005 god; ⁴⁶ R. Bartulić: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 188. Ovdje se može naći i podatak da je na mjestu na kojem je stajao natpis: Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava, a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura. [51][52]. Opet nas brojevi 51 i 52 vode na literaturu: ⁵¹R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 200; ⁵²J. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 61, Zagreb 2005 god.

Iz natuknice o Sabirnom logoru Jasenovac može se vidjeti da razni izvori, domaći i inozemni, za broj žrtava navode od 800.000 do 7.133. Kome ćemo vjerovati? Poimeničnim popisima žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945. koji navodi broj 83.745. Taj broj osporava više autora^[8]. Hoćemo li vjerovati nekom drugom od tamo navedenih 9 domaćih i 3 strana izvora? Ja ne znam, a mislim da nitko i ne zna, dapače to se i ne želi doznati. Ovako broj žrtava dobro dođe raznim stranama za dnevno političke svrhe. Dakle, netko će reći da je to 481 pronađeni kostur, a drugi da je tu ubijeno 800.000 osoba. Ovo bi bilo komično da nije tragično.

Žrtava NDH režima bilo je na cijelom državnom području, ali daleko manje nego nam je to prezentirao komunistički režim. Tu je bilo puno pojedinačnih zločina kao odmazda za prethodne zločine velikosrpskog režima. Jesu li postojali logori? Naravno da jesu. Pogledajte malo što piše u HE o koncentracijskim logorima. Tko je sve, gdje i kada, otvarao logore. Je li tu bilo zločina? Bilo je bez sumnje. Koliko je zločina bilo? Puno, ali ni izdaleka onoliko koliko druga strana navodi. Sjeća li se tko što je svojedobno izjavio veliki antifašista Mesić? Nije li ono on rekao: Tko je došao u Jasenovac, bio je spašen. Koliko tu ima istine? Tko je Stipe Mesić? Pogledajte na poveznici, a posebno pogledajte podnaslov Ocjene i kritike na toj poveznici.

Dan nakon proglašenja NDH, tj. 11. travnja 1941. otvoren je Koncentracijski logor Jadovno koji je djelovao do 25. kolovoza 1941. godine. Brojem žrtava tog logora također se licitira do apsurda. Stanoviti Milan Ljuština iz Donjeg Lapca navodi da je, po njegovoj procjeni 120.000 osoba, od čega 118.000 Srba, 1.800 Židova i 120 Hrvata tu stradalo. Komisija za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFR Jugoslavije iz 1964. godine poimenično je u logoru Jadovno utvrdila 1.794 žrtve. Rezultati te komisije odmah su stavljeni pod embargo jer to nije odgovaralo komunističkom režimu. Gojko Vezmar u svojoj knjizi iz 2004. godine navodi da je na području logora Gospić-Jadovno stradalo 919 osoba. Prema nalazu talijanske vojske koja je 1941. godine zatvorila sustav logora Jadovno - Gospić kojega su vodile vlasti NDH, u 'filijali' na otoku Pagu pronađeno je 791 ubijenih. Neki pak tvrde da su se u Šaranovu jamu spustili speleolozi i da u njoj nisu našli niti jedan ljudski kostur!!! Predsjednik RH Ivo Josipović 26. lipnja 2010. simbolično je položio svijeću na mjesto nekadašnjeg logora te održao govor i između ostalog rekao: „U tim je logorima ubijeno između 30 i 40 tisuća ljudi“. Ovo govori znanstvenik i sveučilišni profesor, a izvor mu je velikosrpska propaganda. Takvog čovjeka Hrvati biraju za svog predsjednika. Hoćemo li ga opet birati? Koji je od gore navedenih brojeva točan? Vjerojatno nijedan!

Komunističke žrtve u ratu i poraću

Čim bi partizani zauzeli neko mjesto odmah je slijedila odmazda za neistomišljenike, progon i pljačka bogatijih. Dovoljno je bilo da vas susjed prijavi pa da vas bez suda pogube. Osobno sam početkom devedesetih godina prošlog stoljeća podnio kaznenu prijavu za osobe koje su na otočiću Svete Marije, na otoku Mljetu, u benediktinskom samostanu mučili i ubili četiri nevina čovjeka od kojih je jedan bio katolički svećenik i jednu sirotu udovicu iza koje su ostala četiri malodobna djeteta. Pogađate li što se dogodilo? Nikad nisu procesuirani. Državno odvjetništvo iz Zagreba nije dalo zeleno svjetlo. To mi je rekao pomoćnik Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku ili kako se tada ta institucija već zvala. Državni odvjetnici bili su Željko Olujić, Vladimir Šeks, Krunoslav Olujić i Stjepan Herceg. Ni drugi dužnosnici Republike Hrvatske nisu imali volje dirati ovu osjetljivu temu, pogotovo kad je i predsjednik Tuđman došao do magičnog broja 80.000 za Jasenovac i otprilike isto toliko za Bleiburg. U HDZ-u bio je ogroman broj bivših članova partije pa i onih koji su sudjelovali u NOB-u. Sam Tuđman je bio politički komesar. Sjećate li se s kim je Tuđman stalno izlazio na predizborne skupove prije prvih izbora? Manolić, Mesić, Šeks, svi su bivši članovi partije. Dok sam sjedio u Županijskom domu prvog saziva Sabora RH, upita me za vrijeme objeda u saborskom restoranu jedan zastupnik HDZ, iste stranke kojoj sam i ja pripadao: „Recite mi pravo koliko dugo i kada ste vi bili član komunističke partije? Nikad nisam pripadao toj zločinačkoj organizaciji!“ Ljutito sam mu odgovorio.

Usudim se tvrditi da ni jednoj stranci nije odgovaralo otvaranje teme o komunističkim zločinima, a pogotovo ne o užasno velikom broju žrtava. Malo tko od čelnika tadašnjih stranaka nije imao putra na glavi. Vikalo se u Saboru, pisalo po tiskovinama, galamilo na radiju i televiziji, a sve forme radi. Kad bi se pročešljale biografije tih osoba, svašta bi tu izašlo na svijetlo dana. Ja sam i sa saborske govornice potegao pitanje kaznenih prijava koje se ne procesuiraju. Dočekao me je gromoglasni muk! Zgodan oksimoron^[9], zar ne? Komunisti su cijelo vrijeme rata ubijali ljude, žene pa čak i malodobne osobe gdje god su stigli. U Dubrovniku su već sutradan nakon ulaska u grad osloboditelji na Orsuli brutalno ubili i bacili u more 11 golobradih mladića iz Konavala koji nikad nisu ratovali. Mobilizirani su na samom kraju izgubljenog rata. Koja je bila njihova krivnja? Nikakva! Svoj krvavi pir nastavili su komunisti duboko u jesen te 1944. U Dubrovniku i okolici ubili su bez suda najmanje 200 osoba od kojih je 11 katoličkih svećenika. Kad je Marin Cetinić izvijestio o tome Milovana Đilasa ovaj je prema pisanju na portalu Tomislava Jonjića rekao: „Malo, malo, presjekao je Đilas: treba sve likvidirati kako bi grad bio čist od svih reakcionarnih elemenata.“ Nakon završetka Drugog svjetskog rata komunisti su mučili i ubili bez suda ogroman broj vojnika i civila. Po nekim izvorima broj se penje od 200.000 do 600.000 samo Hrvata. Jedan od tih izvora je i knjiga Hrvatski holokaust (engl. Croatian Holocaust) autora Johna Ivana Prcele i dr. Dražena Živića.

Davne 1971. godine kupio sam u SAD knjigu Operation Slaughterhouse - eyewitness accounts of postwar massacres in Yugoslavia. Knjigu su uredili John Prcela, m.a. i Stanko Guldescu, phd., a tiskana je 1970. godine u gradu Philadelphia. U knjizi 100 svjedoka, očevidaca svjedoče što su proživjeli 1945. godine na križnom putu i stratištima diljem Jugoslavije.

Odmah nakon predaje na Bleiburg-u počinju masovna pogubljenja vojnika, civila, žena i malodobnih osoba. Samo u Kočevskom rogu u Sloveniji, iz više izvora i prema brojnim svjedočanstvima, ubijeno je više od 30.000. Pogledajte to na poveznici Pokolj na Kočevskom Rogu. O tome svjedoče brojni svjedoci, grof Tolstoj, Milovan Đilas, Simo Dubaić i drugi. Bio sam u Londonu 1977. godine. Slučajno sam uključio televizor i gle čuda! Na ekranu je Milovan Đilas koji na lošem engleskom priznaje na britanskoj televiziji BBC-u da je u Kočevskom Rogu izvršen besmislen zločin odmazde. Ovo su njegove riječi:

„Besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali od komunističkog nasilja.“

Bilo je više emisija na BBC-u na ovu temu. Veliki broj domaćih i stranih autora bavilo se ovim. Grof Tolstoj također se bavio Blajburškom tragedijom. Napisao je i knjigu o tom nemilom događaju. Pisale su o tome i dnevne novine. Ovo je citat iz gornje poveznice:

„Slobodna Dalmacija od 12. rujna 1999. donosi izjavu OZNI-nog partijskog sekretara Alberta Svetine da su na Kočevskom Rogu komunisti pobili najmanje 40.000 osoba, muškaraca, žena i djece.“

Kad su Slovenci gradili autocestu našli su na 70 m dužine bivšeg protutenkovskog rova 1170 kostura, znači oko 17 kostura po metru. Rov je dugačak 940 metara, sondiranjem po cijeloj dužini rova utvrdilo se da je sloj kostura oko 1,5 m pa je broj žrtava samo u tom rovu oko 16000. Za ono što se događalo na području NDH i danas se koristi i citira, ono što su komunističke vlasti dozvoljavale da se objavljuje i tiska. To je velikim dijelom konstrukcija, izvrtanje i zamjena teza, laž i obmana. Dovoljno je da se sjetimo onoga što smo doživjeli 1990. nakon prvih višestranačkih izbora i formiranja nove vlasti. Sjetimo se prazne stolice u Saboru rezervirane za srpskog patrijarha. Sjetimo se i ponašanja nekih zastupnika srpske nacionalnosti u Hrvatskom saboru. Sjetimo se i onog mladića kojeg su ustaše navodno pokušale priklati, a u stvari glumca kojeg je srpski liječnik, kirurg namjerno malo zarezao po vratu kako bi se prikazalo da su ga ustaše htjele zaklati. Čudom je izvukao živu glavu! Kakva je to performansa bila!? To se htjelo prikazati kao ustaško klanje. Sjetimo se Raškovića i njegovih huškačkih govora, Petrove gore i da ne nabrajam više. Dio Srba jednostavno ne priznaje Hrvatsku kao državu, postavljaju balvane, blokiraju ceste i dižu pobunu. Nakon prvih demokratskih izbora i ustrojstva nove državne uprave u Dubrovniku ni jedan Srbin nije stradao, nije izgubio ni posao ni imovinu. Jednostavno Srbe u Dubrovniku nitko nije uznemiravao. Velikosrpska propaganda tvrdila je da je u Dubrovnik došlo na tisuće ustaša koji se spremaju napasti Boku Kotorsku. Istina je da u Dubrovnik prije barbarskog napada srpske i crnogorske soldateske nije došao ni jedan vojnik Zbora narodne garde.

Prvog listopada 1991. godine evo braće s istoka. Dolaze s tenkovima, topovima, ratnim brodovima i borbenim avionima. Prirediše nam krvavi pir. Zasuše nas granatama s kopna, mora i zraka. Ni nakon toga nijednom Srbinu u Dubrovniku nije pala vlas s glave. Osobno sam pisao peticije raznim svjetskim organizacijama i nosio na potpis svim političkim strankama, svim vjerskim zajednicama, svim kulturnim institucijama i drugima. Svi su odmah i bez pogovora potpisivali. Muslimanski Imam odmah je potpisao. Židovi nisu tekst ni pročitali, rekli su da im je dovoljno da sam ja to napisao, da oni znaju tko sam ja i da meni vjeruju. Jedino mi nije potpisao predstavnik srpske pravoslavne crkve, odvjetnik Rastko Barbić, moj dobar poznanik sa skijanja, skoro prijatelj, ali kad treba ostvariti velikosrpsku ideju ne preza se ni od čega. Što se njemu tada dogodilo? Ništa! Nastavio je živjeti i raditi u Dubrovniku sve do svoje prirodne smrti. Sve se ovo može lako provjeriti. Ostali su pisani tragovi. Ovi proglasi koje sam ja i neki drugi, kao npr. Berta Dragičević, Mišo Mihočević, pisali na engleskom jeziku, tiskani su u časopisu Dubrovnik.

Zar mislite da je 1941. godine bilo drukčije? Odmah nakon proglašenja NDH Srbi se dižu na ustanak u istočnoj Lici, zapadnoj Bosni, istočnoj Hercegovini. Ti ustanci odmah se pretvaraju u opći pokolj katoličkog i muslimanskog življa. Ustašama nije dugo trebalo da se odluče na odmazdu i logore. Jeste li možda znali da su Amerikanci nakon japanskog napada odmah organizirali logore i internirali sve Japance. Isto su učinili i Englezi za Nijemce. Koja to država u ratu nije otvarala logore? O ovome se malo piše. Malo kome je poznat slučaj djece s Réuniona. Francuska i dan danas ima prekomorske departmane i teritorije (francuski: Départements et territoires d'outre-mer). Jedan od tih teritorija je i otok u Indijskom oceanu Réunion. Francuzi su od 1963. do 1982. godine prisilno odvojili od roditelja nekoliko stotina djece s tog otoka, doveli ih u Francusku i naselili ih u ruralnim područjima.

 

„Većina te djece nikad više nije vidjela roditelje. Mnogima je bila potrebna psihijatrijska pomoć, a neka su čak počinila samoubojstvo. Sve je ličilo na logor. Svugdje je bila bodljikava žica. Kad bismo pobjegli, pozvali bi policiju. Imali su oružje, pse i bičeve. Kad bi uhvatili djecu, stavljali bi ih u ćelije.“, ispričao je Jean Jacques Martial. Ovo su velike sile i ratni pobjednici pa za njih vrijedi latinska izrijeka:

„Quod licet Iovi, non licet bovi!“^[10]

Ne osporavam i ne niječem da su se od 1941. do 1945. događali zločini nad srpskim stanovništvom. Isto tako nakon uspostave Hrvatske države 1990. dogodili su se pojedinačni zločini nad srpskim pukom, ali nakon što se vidjelo da dio Srba ne priznaje Hrvatsku i dižu se na ustanak. Međutim, kvazi-povjesničari, političari i javni djelatnici ne ukazuju na uzroke tih nemilih događaja već licitiraju s brojem žrtava. Pa nisu ustaše pale s neba. Njih je stvorio velikosrpski teror u Kraljevini Jugoslaviji. Dr. Ante Pavelić je bio obični zastupnik u jugoslavenskom parlamentu. Nazočio je pogubljenju hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Puniša Račić, kao jedan od najpovjerljivijih suradnika kralja Aleksandra, i vjerojatno po njegovoj uputi, uspinje se na govornicu i kao na streljani otvara vatru na zastupnike HSS-a. Ubija Pavla Radića i Đuru Basaričekate, smrtno ranjava Stjepana Radića, a Ivana Pernara i Ivana Granđu ranjava. Namjerno ponavljam ovaj podatak.

Dobro je znano da zlo rađa zlo, da je osveta i odmazda prisutna u cijeloj ljudskoj povijesti - usmenoj i pisanoj. To nije nikakvo opravdanje za počinjene zločine, dolazili oni s bilo koje strane, ali se tome ne bismo trebali iščuđivati. Tako je bilo oduvijek, tako je bilo „odvazda“ i tako će biti zavazda, dok god se nešto ne promijeni u ljudskoj svijesti i savjesti, a mislim da je to nemoguće. To je nažalost ugrađeno u genetskom kodu svih živućih bića na ovome planetu. Žalosno, ali istinito! Sjetimo se genocida nad američkim Indijancima, genocida nad Armencima u Turskoj poslije Prvog svjetskog rata i svih zločina kolonijalnih sila u osvojenim kolonijama. Sjetimo se i relativno nedavnog genocida u Srebrenici i drugih zločina. Gdje i kud bih stigao nabrajajući ih? Teško će se naći neka država i neki narod koji u svojoj povijesti, na svojoj savjesti ne nosi neki zločin. Ratni zločini posebno eskaliraju kod gerilskog ratovanja. Konačno sjetimo se i Isusovih riječi: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“^[11]

 

[1] Biblija, Stari Zavjet, Knjiga postanka 4, 8

[2] Potječe iz 495. stiha komedije Magarci, 195. pr. Kr. rimskog pisca komedija, Plauta.

[3] Citat iz Wikipedije

[4] Ponovljeni zakoni, Pnz 20: ¹⁶U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu, ¹⁷nego ih udari ‘heremom’ – kletim uništenjem: Hetite i Amorejce, Kanaance i Perižane, Hivijce i Jebusejce, kako ti je Jahve, Bog tvoj, naredio.

[5] U proljeće 1841. godine dvije su skupine ljudi, na čelu s dvojicom učenjaka i kulturnih/nacionalnih radnika čija će imena biti zapisana »zlatnim slovima» u povijesti nastajanja modernih nacija jugoistoka Europe, putovali od Zagreba ka jugu. Tijekom toga putovanja te su se dvije skupine vrlo često sustizale, pa i istodobno boravile na istim mjestima, baveći se vrlo sličnim poslom. Obje te skupine zanimalo je, između ostaloga, kako svoju pripadnost, svoj kolektivni identitet, iskazuje pučanstvo na putu od Zagreba do Zadra i dalje uz jadransku obalu sve do Dubrovnika. Da bi to doznali posvuda su, kako priprostom puku tako i pripadnicima viših društvenih slojeva, postavljali ista pitanja – kako nazivaju svoj jezik i širu zajednicu kojoj pripadaju. Na čelu je jedne skupine bio Vuk Stefanović Karadžić, samouki lingvist, u to doba prognanik s privremenim boravkom u Habsburškoj Monarhiji, čije je ime i danas zaštitni znak srpskoga nacionalizma. Na čelu je druge skupine bio zagrebački intelektualac, Ljudevit Gaj, čovjek koji je osmislio i vodio cijeli jedan kulturni pokret („Ilirski pokret“) iz kojega će se, možda i nasuprot njegovoj volji, roditi moderna hrvatska nacija. Ono što im se dogodilo na poluotoku Pelješcu, odnosno odgovori koje su tamo dobili od jednog lokalnog seljaka, zavrjeđuje punu pozornost današnjega čitatelja upravo u kontekstu ovakvih rasprava kakva je ova. Naime, seljak je, na kratki upit: tko je i kojim jezikom govori, odgovorio:„Dalmatinac i da govori naški“. Kada su mu, pak, podrobnije protumačili što ga pitaju, pozivajući se na talijanski primjer – onaj tko govori talijanski je Talijan, seljak kaza ‘slovinski’ – a onda će Vuk k njemu dohramati i pita ga zna li još jezik srbski:– on kaže da ne zna– onda Vuk: razumiješ li kako ja govorim.– Razumijem– e to je srbski – razumiješ dakle?– razumijem– Jeste li čuli gospodo?– A Mažuranić (član druge, Gajeve skupine): a jeste li vi prijatelju čuli što o hrvatskom jeziku?– Ta kako ne bi? Ta to je ono što mi ne pada odmah na um, i mi smo Hrvati i govorimo hrvatski“

[6] pren. ekspr. tamnica (ob. sinonim za teško i nepravedno robijanje u slučaju političkih zatvorenika)

[7] When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, Paragon House, St. Paul, Minn., 2011. (hrv. prijevod Kad hrabrost prevlada: spašavanje i preživljavanje Židova u

Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012.)

[8] Ti autori tvrde da se mnogi upisi višestruko ponavljaju, da se naknadno i stalno dodaju nova imena, da su upisane osobe za koje se može utvrditi da su poginule ili umrle na drugim mjestima - kao žrtve savezničkih bombardiranja, kao logoraši u njemačkim logorima, kao žrtve četničkih pokolja, kao preminuli u zbjegovima u El Shattu i u južnoj Italiji, da među žrtvama ima osoba za koje se iskazuje da su rođene nakon II. svjetskog rata (sve do 1975. godine), kao i onih za koje se bilježi da su rođene u prvoj polovini 19. stoljeća (sve do 1814. godine), da za 22% popisanih nema podatka o imenu oca, a u 10% ima nepouzdano ime oca; 6% upisa nema podatka o godini rođenja, a čak 29% ima nepouzdanu godinu rođenja pa stoga zaključuju da popis nije pouzdan za približno 50 tisuća imena na popisu.

[9] Oksimoron > knjiž. stilska figura koja u sebi objedinjuje dva proturječna pojma (npr. vrući led, mudra budala, živi mrtvac, pošten lopov). Grčki. oksýmōron ← oksýs: oštar, oštrouman + mōrós: budalast, glup.

[10] što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu; poslovica koja znači kako je velikanu (ili moćniku) dopušteno mnogo toga što se ne dopušta običnim ljudima ili što im nije primjereno.

[11] Novi zavjet, Evanđelje po Ivanu, Iv. 8, 7