Vječno pitanje hrvatske politike i popularne kulture. Pitanje koje ima više odgovora i odgovora koji su vezani uz političko stajalište ili uz glazbeni ukus onoga koji odgovara, ali češće uz političko stajalište. Pitanje koje je za mnoge ljude razdjelnica po kojoj prosuđuju karakter sugovornika; domoljubi i oni koji to nisu, obrazovani i neobrazovani, urbani i ruralni, kulturni i primitivni, istinoljubivi i licemjerni. Pitanje koje već dugo putuje našim javnim prostorom, a počelo se češće se postavljati nakon što je Aleksandra Prijović izdominirala hrvatskom glazbenom scenom lakoćom puneći hrvatske arene.

Hrvatski urbani ljevičar ili kako je rekao jedan bivši splitski gradonačelnik urbani „jugoslaven“ će prvenstveno uz cajke vezati seljakluk i licemjerje onih hrvatskih nacionalista koji uživaju u cajkama i odlaze na koncerte turbofolk zvijezda, no pritom se zaboravlja da je narodnjačka glazba kao žanr nastao iz srpske/bosanske narodne glazbe i popularnih melodija bio projekt SFRJ. S ciljem da se potisne utjecaj zapadnjačke rock kulture i da se socijalističkoj omladini ponudi nešto novo. Činjenica jest da su na državnim televizijama diljem bivše države dominirali Miroslav Ilić i slični izvođači, a definitivno se kao državni projekt nametnula Lepa Brena koju i danas protežiraju iste i slične strukture, pa čak i u Hrvatskoj gdje smo se imali priliku uvjeriti kad joj je HRT dao priliku da u udarnom terminu prodaje čarape. Kad smo raspravljali na tu temu, moj prijatelj ljevičar je zaključio da je početna predrasuda točna jer se ipak turbofolk veže uz velikosrpsku agresiju, no ta agresija nije samo velikosrpska nego i jugoslavenska, ako baš hoćeš i antifašistička, jer su zvijezde koje su izvodile pjesme posvećene bratstvu i jedinstvu kao notorna Brena vrlo brzo obukle maskirnu odoru, a Titova se omiljena pjevačica Zorica Brunclik također uključila u potporu srpskoj vojsci, ali i aktivno politički u djelovanje Miloševićeve stranke. Iako bih rekao da je i taj zaključak pogrešan. Srpski rokeri i simboli njihove rock scene su se uključili u glazbenu promociju rata protiv Hrvatske i BiH. Najpoznatiji je sigurno, nedavno preminuli, Bora Čorba koji je s „Minđušarima“ ispjevao „E moj druže zagrebački“, a nakon toga i duet s narodnjačkim pjevačem Bajom Malim Knindžom u pjesmi „Ćuti, ćuti, ujko“. Bori Čorbi se u pjesmi „Samo sloga Srbina spašava“ pridružio i Bajaga. Neki od srpskih rokera (Električni orgazam, EKV itd.) su glazbu koristili radi prosvjeda protiv ratovanja, a neki su zauzimali i dvojake stavove poput Balaševića. No, za Srbe je taj rat prelazio granice glazbenih žanrova i to iz razloga što prije rata nije bila ništa neobično vidjeti suradnju turbofolk i rock zvijezda. S druge strane, prije rata neslušanje narodnjačke glazbe nije imalo samo glazbenu poruku, već i političku. Takve poruke vezale su se uz JNA kasarne i oficire koji su se u hrvatske gradove doselili iz ruralne Srbije. Kad sam prijatelju spomenuo Riblju Čorbu i Bajagu, ipak je odmahnuo glavom i rekao drukčije je to, oni jesu rokeri, ali ipak je turbofolk bio glazba koja je motivirala srpsku oružanu silu.

No, nakon rata je uistinu došlo do nekog zaokreta i cajka se poput požara proširila Hrvatskom, ili da bolje kažem među onom nacionalističkom Hrvatskom, iako ne u tolikoj mjeri koliko se to predstavlja. Osobno poznajem ljude različitih političkih uvjerenja koji uživaju u tom žanru. No zašto je došlo do toga. Od kraja osamdesetih naglo se počela širiti hrvatska zabavna glazba koja će 90-ih godina doživjeti vrhunce, posebno kad je nova mlada država eliminirala konkurenciju u vidu srbijanskog turbofolka koji je na nekoliko godina bio protjeran, a vezalo ga se isključivo uz kriminalne krugove. Prelaskom u novo tisućljeće hrvatski zabavnjaci su se izgubili, pogurnuti su u kut, prestalo se ulagati u njih, proglasilo ih se seljacima i polako, izuzev nekoliko živih izuzetaka, nestali su sa scene, a jedan dio njih se počeo približavati srpskom turbofolk svijetu, pa se cajka proširila na vakuum koji je nastao na hrvatskom tržištu i iz diskoteka koji su bile rezervirane za mafijaše i polukrim tipove proširila u studentske klubove, domove, disko matineje, u domove hrvatskih obitelji; nacionalističkih i jugonostalgičarskih, seljačkih, radničkih ali i fakultetski obrazovanih. U tom smislu prikazivanje Thompsonovih fanova i velikih Hrvata (sjećam se da sam na nekom portalu vidio neduhoviti strip nekog neduhovitog lika kako prikazuje kockoglave Thomposnove fanove koji omaškom obuku Cecine majice) kao fanova turbofolka je netočno. Turbofolk je u Hrvatskoj nadišao političku podjelu, ili podjelu selo-grad, on je postao dio općeg ukusa pa čak i među onima koji slušaju pop glazbu ili neku druge zapadnjačke žanrove, što nije ni čudno s obzirom da nove generacije cajki uključuju dosta elemenata zapadnjačke glazbe posebno iz hip-hopa i srodnih žanrova. Čak je i pogrešna predodžba da je cajka došla sa sela u gradove, barem u nekim sredinama jer osobno sam kao dijete prvi put čuo cajku u gradu, a kad sam došao na selo cajka se još uvijek smatrala četničkom glazbom ili ćirilicom glazbe.

Zašto je tome tako? Neki će reći jer nemamo svoj autohtoni pop žanr kojeg smo iz nekog razloga eliminirali. Neki će reći urota. Sjećam se da je naš obnovaški suradnik Aleksandar Mitrikeski rekao u „Petom danu“ da su cajke projekt obavještajnih srpskih službi, a i drugdje sam naletio na te teorije. Volio bih čuti argumente na tu teoriju jer sigurno srpska država ne pušta ništa olako kao hrvatska pa ni kretanja u kulturi. Slušajući jednom gospodina Kekića, on je naveo da srpska agentura preko cajki zaglupljuje mladež susjednih zemalja. No, po meni ta teorija ne drži vodu jer onda istovremeno zaglupljuje i svoju. Osim toga, zapadnjačka popularna glazba, posebno aktualna, ne vrvi nekim moralno intelektualno superiornim temama, što više obiluje woke glupostima i sotonističkim ritualima. Kada bih ja nagađao zašto srpska država popularizira cajke, pretpostavio bih da nastoji stvoriti jedinstveni prostor na kojem će dominirati srpska popularna kultura, odnosno da na taj način osvoji nekadašnji jugoslavenski kulturni prostor, što se danas vrlo često naziva balkanskim, pojmom od kojeg mi padne mrak na oči. Kako je jedan njemački ministar rekao da se uhvati za „Browning“ kad čuje riječ kultura, tako se i ja osjećam kad čujem riječ balkan (pišem namjerno malim slovom), koja se nevjerojatnom brzinom proširila među mladima. Opet bez obzira na političku pozadinu, kad se nazovu Balkancima ili spominju Balkance često misle na Hrvate, Srbe i druge bez naglašavanja nekih nacionalnih razlika. Iz tog razloga Srbija puno ulaže u kinematografiju i može se bez pretjerivanja reći da je najbolja na području bivše SFRJ, što je isto tako jedan vid kulturološkog pokoravanja. Drugi blagodatni učinak njihove dominacije na kulturnom prostoru je neutralizacija njihove uloge negativaca koji su si priskrbili devedesetih, ali i pročišćavanjem narativa o Srbima kao agresorima. Ako pogledate naše filmove o ratu, ili su loši ili su hrvatski vojnici neki polusumnjivi likovi, vrlo često na granici moralnog ponašanja, ako ne i nemoralnog, dok su Srbi žrtve, u srpskim filmovima Srbi su pozitivci koji su se našli u nekim nesretnim vremenima i posegli su za oružjem jer su morali, a ne jer su htjeli. Odličan primjer ovoga je „Lepa sela lepo gore“.

Teško je odgovoriti na pitanje koje stoji u ovom naslovu. Cajke jesu dio zabavne ponude u Hrvatskoj, i to nije zasluga devedesetih ni hrvatskog nacionalizma. Upravo suprotno, devedesetih se dogodio totalni progon te glazbe iz Hrvatske. Cajke su plod zajedničke bivše države, jer nije samo Prija punila arene u Zagrebu, punila ih je i njena svekrva Lepa Brena osamdesetih. Ako ćemo gledati strogo politički i povijesno, cajke su izričaj socijalističkog društva, a ne društva koje je stasalo iza osnivanja suvremene hrvatske države. Osobno volim poslušati neke pjesme srpskih izvođača raznih žanrova, uključujući narodne i narodnjačke glazbe, ali je vrlo malo takvih pjesama, no ne pada mi napamet otići na koncert, jer se u ovom slučaju radi o pokoravanju što god vam netko govorio. Volim pogledati i neke srpske filmove raznih žanrova i smatram da to ne utječe na moj nacionalni osjećaj i nacionalistička uvjerenja.

Tvrditi da pravi Hrvat ne može poslušati nešto srpsko, što urbani jugoslaveni često ističu kao moralni nedostatak hrvatskog desničara, bi bilo jednako glupo kao da kažete da je britanski desničar manje Britanac jer sluša Pougese, ili ako irski republikanac sluša englesku rock glazbu, ili da ukrajinski vojnik ne smije pogledati ruski film, ili da Francuz ne smije čitati Ernsta Jungera. Smije li Židov gledati komedije snimljene za vrijeme nacizma? Naravno da smije.

No, glazba se ne sluša samo zbog politike već i zbog ukusa. Pa tako mnogi pitaju jesu li cajke šund? Jesu. Neki kažu da se o ukusima ne raspravlja, ali Chesterton je rekao da ako nećemo raspravljati o ukusima, o čemu ćemo? S obzirom da današnja glazbena industrija ne obiluje nekim posebno produhovljenim i filozofskim tekstopisicima koji nemaju nekog naročitog društvenog angažmana, osim kad se Trump kandidira, ne bi nazvao suvremenu glavnostrujašku zapadnu glazbu nešto posebno kvalitetnijom od istočne. Čak su i motivi vrlo slični; hedonizam, seksualne devijacije i kriminal. Što se tiče povezanosti konzumacije droge i cajki, tu ih opet moram ekskulpirati jer su manje-više sve vrste glazbenog stvaralaštva u dvadesetom stoljeću povezane s drogom.

Zaključno ponavljam, ako poslušate koju cajku nećete izgubiti hrvatstvo, ali nemojte se ponižavati i plaćati da vam pevaljke objašnjavaju zašto 30 godina nisu bile u Zagrebu i zašto su njihovi članovi obitelji napustili Zagreb i koji članovi obitelji? Znaš ti dobro koji… A ja sad idem upaliti Thompsona koji će sudeći po veličanstvenim koncertima u Imotskom i Dugopolju vrlo brzo izbaciti album i krenuti u novu turneju po Hrvatskoj i pokazati tko je gazda na našoj sceni i najslušaniji pjevač među mladima.