U istočnom dijelu Splita ima ulica koja nosi ime po Josipu Joviću, mladiću iz Aržana, brdskog sela na zapadu Imotske krajine, koji je u 21. godini života kao pripadnik policijskih snaga ušao u povijest svog naroda i kolektivnu memoriju kao prva žrtva Domovinskog rata, položivši život na oltar Domovine 31. ožujka 1991. u oružanom sukobu sa srpskim pobunjenicima kojima je upravljala jugokomunistička kamarila kosovaca, oficira JNA i komunističkih apartčika.

No, nije ništa neobično da simboli žrtve i pobjede imaju ulice i spomenike u gradovima i selima svoje domovine. Ono po čemu bi Split mogao postati neobičan grad, prvi u Hrvatskoj, a možda i prvi u svijetu je to da se priprema otkrivanje spomen ploče pripadniku agresorske vojske Sašku Gešovskom, vojnom policajcu JNA koji je poginuo u Splitu 6. svibnja 1991. prilikom demonstracija hrvatskog naroda predvođenog škverskim radnicima koji su tražili deblokadu sela Kijeva. Mladi Makedonac, rođen je u Kavadarcima, gradiću koji je prijestolnica Tikveša, makedonske vinarske regije, je izgubio život u dvadesetoj godini života, daleko od svog grada, od svojih prijatelja i svojih roditelja, u zemlji u kojoj većina ljudi više nije vjerovala u zemlju i sustav koji je Gešovski predstavljao ušavši u povijest kao prvi pripadnik JNA poginuo tijekom agresije na Hrvatsku.

Ako dobije spomenik u Splitu to će biti prvi zabilježeni primjer da agresorski vojnik dobiva spomenik u napadnutoj državi kako sam spomenuo ranije.

Gradski oci Splita kao i splitski neojugoslavenski klan okupljen u medijima i nevladinim udrugama dizanje spomenika opravdavaju činjenicom da je Gešovski bio nevina žrtva jer je bio ročni vojnik i Makedonac, odnosno nije bio Srbin. No, postavljaju se dva pitanja: što je kriterij nevinosti i tko je kriv ako je on nevin? Naime, Gešovski je bio na odsluženju vojnog roka u JNA, dakle činjenica jest da se nije radilo o profesionalnom oficiru i vojniku JNA kao što je i činjenica da ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je Gešovski bio pristalica jugounitarističkih agresivnih politika koje je provodila JNA, koju je tada predvodio general i partizanski borac Veljko Kadijević i ostatak vojnog vrha. No, je li to dovoljno za podizanje obilježja u spomen na njegovu pogibiju kao nevinom čovjeku?

Ako jest onda se otvara pitanje, što ćemo s drugim ročnicima JNA koji su poginuli u sukobu s hrvatskim snagama jer Gešovski nije jedini ročni vojnik JNA koji je poginuo tijekom agresije na Hrvatsku. Ako ovo postane standard hoće li nas sutra dočekati spomen ploče nevinim ročnicima JNA koji su poginuli u Vukovaru, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Dubrovniku, Šibeniku itd. Ako je Gešovski bio nevin samo zato što se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme onda su nevini i ročnici JNA, bez obzira na njihovu nacionalnost. No, ako nacionalnost spada u magičnu formulu nevinosti onda bi to značilo da su ročni vojnici JNA srpske nacionalnosti bili krivi, odnosno nisu bili nevini? Bi li onda spomenike i obilježja trebali dobiti pripadnici JNA samo makedonske, hrvatske, bošnjačke i drugih nacionalnosti s obzirom da su svi oni sudjelovali i ginuli u napadima na hrvatske gradove i sela?

Formula nevinosti hrvatskih ljevičarskih kružoka je uistinu teška i zamorna, a moglo bi se čak i reći obilježena šovinizmom prema Srbima, obzirom da se često navodi kao argument da je makedonska nacionalnost poginulog dokaz nevinosti. No, to nije slučajno jer se rat želi prikazati kao rat između Hrvata i Srba, što on u jednom trenutku kasnije i jest bio, no u samom početku je to bio rat između hrvatskih domoljuba i komunističke, odnosno antifašističke, Jugoslavije jer u zgradi Banovine koju je čuvao nesretni Gešovski je sjedilo puno Hrvata, neki od njih su ostali lojalni Jugoslaviji do kraja života, pa i odabrali dobrovoljni egzil kao general Marijan Ljubičić, a neki su pak prihvatili stvarnost i otišli u mirovinu ili pristupili oružanim snagama Republike Hrvatske, neki od njih draga srca, ali neki od njih zbog novih političkih okolnosti, a možda neki od njih i po naredbi dok su neki sudjelovali u agresiji i to u samom vrhu JNA.

No, da se vratimo na temu nevinosti Saška Gešovskog. Naime, ako je on bio žrtva i ako je on bio nevin, onda netko mora biti počinitelj i netko mora biti kriv jer nikad u povijesti nije bilo rata u kojem su obje strane nevine ili u kojem su svi krivi. Ako je metak koji je pogodio Gešovskog došao od strane policajaca ili hrvatskih domoljuba onda to znači da su oni krivi. Doduše, postoje teorije da je upucan s leđa od strane svojih suboraca, no to nikada nije dokazano niti bi se upuštao u takva nagađanja. Poznavajaući zločinačku prirodu avnojevske Jugoslavije ne bi bilo čudno, no i dalmatinski Hrvati su zbog žrtve Kijeva, ali i zbog pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu, tog dana bili opravdano bijesni.

Svakako, ako on kao ročni vojnik JNA nije kriv, kako mogu biti krivi njegovi nadređeni jer je on obavljao one dužnosti koje su mu oni naložili. U tom slučaju, u neojguoslavenskoj priči o događajima od 6. svibnja 1991. krivi su hrvatski prosvjednici i hrvatska policija, a u tom slučaju kako Josip Jović i poginuli hrvatski dragovoljci u Borovu Selu mogu biti nevini. I u tome je cilj ljevice u Hrvatskoj, ljevice u zemljama bivše SFRJ i trenutne gradske vlasti; abolicija jugoslavenske komunističke države na štetu onih koji su se borili protiv komunizma i jugoslavensko – srpske agresije, hrvatskih domoljuba.

Drugi bitan argument ljudi koji zlorabe uspomenu na Gešovskog radi svojih niskih i prizemnih političkih ciljeva jest da je on bio mlad i dobar čovjek. U ovom tekstu ne mogu raspravljati o ljudskom karakteru vojniku Saška Gešovskog jer ne znam ništa o njemu kao osobi što i ne trebam znati i jer se ratovi vode između naših i njihovih, odnosno u ovom slučaju između ZNG-a, HOS-a i MUP-a s jedne strane i JNA i srpskih dragovoljaca s druge strane, a ne između pojedinaca podjeljenih po njihovim karkaterima. Ali uvjeren sam i siguran da je bio mladić koji je volio svoje roditelje, obitelj i prijatelje i svoj grad, baš kao i tisuće mladića koji su poginuli noseći hrvatsku odoru. Isto tako sam uvjeren da njegovi roditelji pate za njim, baš kao i tisuće roditelja diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine za svojom djecom.

Ta naša hrvatska mladost isto tako se našla u vihorima povijesnih zbivanja i sigurno nisu htjeli dvadesete provesti na bojištima gledajući smrt svojih prijatelja, razaranje svojih gradova ali sigurno nisu htjeli uzimati živote svojih neprijatelja ali su morali jer je bilo mi ili oni. Oni koji smatraju da je Gešovski „nevin“ jer je bio na krivom mjestu u krivo vrijeme mrze hrvatske dragovoljce jer su bili na pravom mjestu na pravo vrijeme jer su bili grobari njihove voljenje države, za razliku od Saška koji ju je čuvao, svojom voljom ili prisilno, sasvim svjedeno.

Dvije priče me sjete na to kako su hrvatski dragovoljci razmišljali o svemu. Jedan dragovoljac mi je jednom pričao kako su pod okriljem noći došli tako blizu neprijatelju da su čuli razgovor. Bile su to priče ročnih vojnika koji su pričali o klubovima, nogometu, faksu i poslu. Hrvatski zapovjednik je bio pod tolikom dvojbom da je odlučio riskirati i pozvati ih na predaju jer ih je žalio njih i njihove roditelje. Iako su se predali rekao mi je da je pogriješio jer je ugrozio svoj život i živote svojih ljudi ali u tom trenutku nije mogao pucati u njih i da je poslije dugo i česti zahvaljivao Bogu jer je sve tako prošlo. Druga priča koju sam čuo je priča o srpskim ročnicima koji su čuvali jednu manju vojarnu i predali su se ZNG čim su mogli, dok jedan makedonski ročnik sa svojom grupom nastavio pucati po njima čuvajući čast Jugoslavije. Dok su Srbi od hrvatskih dragovoljaca uzimali civilnu odjeću, cigarete, čokolade i džeparac i zahvaljivali im na ljudskosti jer su zbog propagande očekivali mučenja i streljanja, makedonski ročnici su tvrdoglavo čuvali komunizam. I u nekim bezizlaznim situacijama katkad imaju izbori.

Jedan Hrvat mi je pričao da je služio vojni rok u Srbiji kad je dobio obavijest da njegova postrojba ide na Vukovar. Bilo je to 2. rujna 1991. kako je rekao. Idućeg dana je pokušao pobjeći i završio je u vojnom zatvoru iz kojeg ga je izvukao fiktivni upis na fakultet. Vojnik JNA Melvudin Kulić je 1991. u Osijeku odbio pucati u Hrvate zbog čega je ubijen zajedno s njima iako da je zatvorio oči, povukao okidač, sačuvao bi svoj život i možda bi danas bio živ, zdrav i okružen svojim voljenima. No, on nije nevina žrtva. Zato što je ubijen od strane JNA.

Chesterton je napisao da pravi vojnik ne mrzi ljude ispred sebe nego voli one koji su iza njega. Iza Saška Gešovskog su bili oficiri JNA, možda ih nije volio, a nije isključeno da je on smatrao Jugoslaviju svojom domovinom kao i Makedonci u priči koju sam prenio. Možda je bio dobar čovjek, ali mnogi dobri ljudi su poginuli u mnogim vojskama u svim ratovima od postanka svijeta. Vijest o odluci splitskih vlasti me zatekla u Varšavi, gradu koji i dan danas živi uspomenu na Varšavski ustanak, i prekriven je spomen pločama. Doslovno u tom gradu ne postoji zgrada koja je bitna za povijest Varšavskog ustanka, a da na njemu nije spomen ploča poginulim poljskim rodoljubima. Sad zamislite, da u Varšavi netko podigne spomen ploču vojnicima Wermachta   koje je nacistička vlast regrutirala i poslala u Poljsku, a koji su bili studenti, radnici, intelektualci, muževi, očevi, sinovi, braća i dobri ljudi koji su možda mrzili nacizam ili se nisu slagali s politikom Nacionalsocijalističke partije Njemačke, a nad njihovom sudbinom su žalili i plakali njihovi bližnji. Mislite li da bi to prošlo?

U svemu tome nije mi jasna politička motivacija splitskih vlasti jer je se bliži izborna godina, a to je grad Pauka, Specijalne policije BATT-a, Devete bojne HOS-a, 141. brigade, 6. domobranske pukovnije i drugih legendarnih postrojbi. Nije jasna ni ideološka vladajuće stranke koja se počela graditi ako strana centra, a na kraju se ispostavila više ljevičarskom od SDP-a jer ni njima ovo nije padalo na pamet dok su vladali gradom. Jedino moguće obrazloženje je mržnja prema HDZ-u pa i svemu što ta stranka nosi u nasljeđu pa i Domovinski rat. Hoće li se otvaranje rana i omalovažavanje hrvatske žrtve obiti o glavu treba vidjeti na proljeće kada će građani Splita moći kazniti ovu sramotu. No, ako ipak prođu moramo se zapitati u kojem smjeru ide hrvatska država i hrvatski narod ako u drugom najvećem gradu naše zemlje postavljamo spomenik agresorskom vojniku bez obzira koliko on bio mlad i dobar čovjek.

Je li to dezintegracija hrvatske države i hrvatskog naroda? Kako će ti procesi teći i koliko će podijeliti hrvatski narod?

I na kraju pitanje koje moramo postaviti sami sebi: Je li Josip Jović i tisuće drugih iza njega položilo živote za ovu ruganje s nama, našim žrtvama i našom domovinom? Jer ako je ovo rezultat njihove žrtve, nismo ih dostojni i njihovu pobjedu nakon trideset godina smo odveli u poraz.