HRVATI I AZIJSKI IMIGRANTI – HOĆE LI RELIGIOZNOST I SNAŽAN NACIONALAN IDENTITET BITI PREPREKA U PROCESU INTEGRACIJE?

11.11.2024. | Piše: Ivan Balabanić

Trenutno stanje i demografska perspektiva

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prošle godine iz Hrvatske je iselilo 39.218 stanovnika, dok se doselilo 69.396 osoba. Intenzivnije iseljavanje iz Hrvatske započelo je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, a kulminiralo je 2016. godine, kada je zabilježeno 46.287 iseljenih osoba. Ovaj porast vjerojatno je usko povezan s ukidanjem zabrane rada za određene kategorije hrvatskih radnika u Njemačkoj. Preciznije, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, njemačko tržište rada otvoreno je za znanstvenike i sezonske radnike, a od 1. srpnja 2015. otvoreno je i za sve kategorije radnika, uključujući one bez stručne naobrazbe. Postoje male varijacije, od nekoliko tisuća osoba, u broju iseljenih osoba po godinama, ali se može reći da je trend iseljavanja stabilan i iznosi oko 40.000 osoba godišnje. Štoviše, nema nikakvih naznaka da bi se taj trend mogao promijeniti.

Prema anketnom istraživanju koje je proveo Institut za istraživanje migracija na nacionalnom reprezentativnom uzorku mladih od 18 do 29 godina, čak trećina mladih često ili stalno razmišlja o preseljenju u inozemstvo. Ista je anketa pokazala da je oko 40 posto mladih putem interneta pretraživalo i ispitivalo mogućnosti zapošljavanja u inozemstvu (1). Prema Eurostatu (podaci iz 2021. godine), čak 553.721 Hrvat živi u nekoj od država Europske unije. Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska je izgubila oko 10 % svoje populacije, što je najviši postotak iseljavanja nakon ulaska u Uniju među svim članicama (velika iseljavanja zabilježile su i neke druge članice poput Rumunjske, Latvije i Bugarske, ali nijedna država nije imala tako visok postotak iseljavanja kao Hrvatska).

Naravno, tako veliki gubitak radno sposobnog stanovništva utjecao je na tržište rada u Hrvatskoj, gdje je u mnogim gospodarskim sektorima došlo do deficita radne snage. To je potaknulo velik priljev inozemne radne snage u Hrvatsku. Tako je, primjerice, u 2023. godini izdano oko 180.000 dozvola za boravak i rad stranih radnika u Hrvatskoj. Iako među stranim radnicima i dalje prevladavaju radnici s područja bivše Jugoslavije (BiH, Srbija, Kosovo, Sjeverna Makedonija), očit je trend useljavanja radnika s područja Azije. Tako, prema podacima MUP-a, trenutno u Hrvatskoj živi i radi oko 25.000 osoba iz Nepala, oko 16.000 iz Indije, oko 11.000 s Filipina te 9.000 iz Bangladeša (2). Procjenjuje se da će u Hrvatskoj do 2030. godine živjeti i raditi oko 400.000 stranih radnika (3).

Mnogi protivnici useljavanja stranih radnika zazivaju mjere koje bi vratile iseljene hrvatske građane, no takav je proces iluzorno očekivati. Hrvatski BDP per capita po paritetu kupovne moći (4), iznosi 73 % prosjeka Europske unije, zbog čega je Hrvatska četvrta najsiromašnija članica Unije. Prema demografu Pokosu, Hrvatska bi trebala dosegnuti razinu između 80 % i 90 % prosjeka EU-a kako bi se pokrenuo barem djelomični povratka iseljenih građana (5). Naravno, trebale bi se promijeniti i druge društvene okolnosti koje su djelovale i koje i dalje djeluju kao potisni faktori iseljavanja i koje su u velikoj mjeri utjecale na odluku pojedinaca da se isele, prvenstveno percepcija visoke razine korupcije i nepotizma u društvu. Primjerice, u već spomenutom istraživanju Instituta za istraživanje migracija, oko 85 % mladih smatra da ih korupcija i nepotizam sprječavaju u nalaženju posla nakon završenog obrazovanja. Također, demograf Pokos ne govori o prestanku iseljavanja, nego samo o njegovu ublažavanju te tvrdi da bi, uz porast hrvatskog BDP-a, iseljavanje moglo pasti na otprilike 30.000 osoba godišnje, naravno, uz strukturne društvene promjene koje uključuju smanjenje nepotizma i korupcije, poboljšanje kvalitete zdravstvenog sustava te osiguranje infrastrukture za kvalitetniji život (vrtići, škole i sl.) – drugim riječima, iseljavanje bi se smanjilo ali bi i dalje gubili stanovništvo.

Da ne duljimo, demografska slika Hrvatske značajno se mijenja, a hrvatski građani morat će, u skladu s tim promjenama, prihvatiti suživot s velikim brojem osoba koje se kulturno razlikuju od njih. Stoga su potrebne strategije za integraciju stranih radnika, odnosno imigranata, u hrvatsko društvo kako bi naš zajednički suživot bio što normalniji i prihvatljiviji. Zapravo, te strategije već su trebale biti osmišljene, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnim razinama, ali...

Integracija imigranata u hrvatsko društvo

Integracija imigranata u društvo odnosi se na proces kroz koji se imigranti postupno uključuju i postaju aktivni sudionici društvenog, kulturnog, ekonomskog i političkog života zemlje domaćina. Cilj integracije je omogućiti imigrantima da, uz očuvanje dijelova vlastitog identiteta, u potpunosti sudjeluju u društvu te ostvaruju jednaka prava i obveze kao i domaće stanovništvo. Važno je naglasiti da se integracija odvija kroz međusobnu prilagodbu imigranata i zemlje domaćina, što znači da se radi o dvosmjernom procesu.

Tema integracije imigranata, kao i općenito tema ekonomskih migranata, još uvijek nije adekvatno zastupljena u javnom prostoru. Primjerice, tijekom kampanje za parlamentarne izbore 2024. godine o ovoj temi se nije govorilo. Sama integracija u javnoj sferi često se banalizira i svodi na potrebu da imigranti uče hrvatski jezik. Međutim, integracija je puno kompleksniji fenomen koji uključuje nekoliko elemenata. Ekonomska integracija odnosi se na omogućavanje imigrantima pristupa tržištu rada, mogućnosti napredovanja i plaća usklađenih s plaćama njihovih hrvatskih kolega. Nadalje, kulturna integracija podrazumijeva međusobno razumijevanje kultura imigranata i domicilnog stanovništva s ciljem stvaranja zajedničkog identiteta u zemlji domaćinu, uz poštivanje kulturne raznolikosti. Pravna integracija uključuje pristup pravnom sustavu, čime se imigrantima omogućuje uživanje prava i zaštite jednako kao i domaćem stanovništvu. Politička integracija i sudjelovanje u građanskom društvu odnose se na sudjelovanje imigranata u političkim procesima zemlje domaćina, posebice po pitanjima koja se tiču imigranata (aktivnosti imigranata kroz udruge, sindikate i slično). Također, važna je i socijalna integracija, koja podrazumijeva društvene odnose između imigranata i domicilnog stanovništva te stvaranje osjećaja pripadnosti i sigurnosti u zajednici.

Izmjenama i dopunama Zakona o strancima učinjen je iskorak u nekoliko od navedenih elemenata. Primjerice, novi Zakon propisuje da plaća stranog radnika ne smije biti manja od plaće domaćeg radnika koji radi na usporedivom radnom mjestu, što potencijalno smanjuje mogućnost siromaštva imigranata i niskog životnog standarda. Siromaštvo je jedan od važnih čimbenika socijalne izolacije, a time i procesa integracije. Posebnim Pravilnikom reguliran je i smještaj stranih radnika, pa je propisano da najmanja osigurana kvadratura za smještaj stranog radnika iznosi 14 kvadratnih metara po osobi, što bi trebalo osigurati humanije stambene uvjete od onih u kojima imigranti trenutno žive. Za integraciju je važno i produljenje radne dozvole s jedne na tri godine, što propisuju izmjene i dopune Zakona, jer je teško očekivati da će osoba biti motivirana za integraciju u društvo u koje je došla ako nije sigurna da će u tom društvu dulje vrijeme boraviti. Imigrantima iz trećih zemalja nije pružena mogućnost dobivanja stalnog boravka (za razliku od migranata iz Europskog gospodarskog prostora), što bi svakako dodatno motiviralo imigrante na proces integracije u hrvatsko društvo. Imigranti iz trećih zemalja mogu dobiti dugotrajni boravak nakon pet godina provedenih u Hrvatskoj, ali za dobivanje takvog boravka, između ostalog, moraju poznavati hrvatski jezik i latinično pismo, što nekima vjerojatno predstavlja motivaciju za učenje hrvatskog jezika.

Uglavnom, novim izmjenama i dopunama Zakonom uvode se određene tehničke mjere koje će vjerojatno djelomično ublažiti trenutni kaos u priljevu inozemnih radnika u Hrvatsku, a koji se odvija preko više od 700 agencija za zapošljavanje stranih radnika. Ipak, to je daleko od dobro osmišljene strategije uvoza radne snage i njihove integracije u društvo. U Hrvatskoj se trenutno na imigrante gleda kao na jeftinu radnu snagu i gostujuće radnike (gastarbajtere), dok loša demografska slika Hrvatske nalaže da ih počnemo doživljavati kao sugrađane koji će s nama živjeti dulje vrijeme i u većem broju nego što je to slučaj danas. To nije moguće bez osmišljavanja sustavne integracijske politike.

Spomenuli smo da je integracija dvosmjeran proces i da u njemu, osim imigranata, mora sudjelovati i domicilno stanovništvo. Ovisno o tome koliko je zajednica domaćina spremna prihvatiti i podržati imigrante, integracija može biti više ili manje uspješna. Pozitivan stav domicilnog stanovništva može poticati socijalnu koheziju, dok negativni stavovi i diskriminacija mogu dovesti do prostorne i socijalne segregacije imigranata.

Stoga ćemo u nastavku prikazati trenutni stav hrvatskih građana prema imigrantima, istaknuti faktore koje su mnoge studije izdvojile kao važne za prihvaćanje ili odbacivanje imigranata te navesti neke posebnosti hrvatskog društva koje mogu otežati integraciju imigranata.

Stavovi hrvatskih građana prema imigrantima i neke od možebitnih prepreka integraciji

Prema istraživanju koje je u rujnu 2024. proveo Institut za istraživanje migracija na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1000 građana, pokazalo se da je 29,7 % građana Hrvatske djelomično nezadovoljno prisutnošću inozemnih radnika, dok je 16,5 % izrazito nezadovoljno njihovom prisutnošću (6). Dakle, trenutno je 46,2 % građana Hrvatske nezadovoljno priljevom imigranata. Kao glavni razlog nezadovoljstva prisutnošću inozemnih radnika, građani navode velike kulturne razlike između njih i nas, kao i povećanje stope kriminala uslijed priljeva stranih radnika. Čak 70 % građana koji ne podržavaju prisutnost inozemnih radnika smatra da će to dovesti do povećanja stope kriminala, dok 68 % ističe kulturne razlike kao razlog zbog kojeg imigranti nisu dobrodošli.

Također, 46,2 % građana nezadovoljnih inozemnom radnom snagom smatra da imigranti snižavaju cijenu rada za domaće radnike, dok 47,3 % vjeruje da se smanjuju mogućnosti zapošljavanja domaćih radnika zbog prisutnosti stranih radnika. Ovi rezultati su u skladu s rezultatima mnogih studija provedenih u Europi, koje pokazuju da su kulturne razlike, a ne ekonomski razlozi, glavni uzrok neprihvaćanja imigranata u europskim državama. Istraživanja su pokazala da domicilno stanovništvo u Europi izražava veću netrpeljivost prema imigrantima islamske vjeroispovijesti, imigrantima iz Azije i Afrike (za razliku od, primjerice, pojedinaca koji dolaze iz Istočne Europe), kao i prema imigrantima s nižim stupnjem obrazovanja. Imigrante slabije prihvaćaju osobe niže razine obrazovanja, starije osobe, osobe desne političke orijentacije, osobe koje osjećaju snažan nacionalni identitet te religiozniji pojedinci. Zadnje dvije stavke, snažan osjećaj nacionalnog identiteta i visoka razina religioznosti, važna su obilježja i hrvatskog društva, pa ćemo se detaljnije osvrnuti na njih kao moguće prepreke za proces integracije imigranata u naše društvo.

Tablica 1. Pripadnost određenoj religiji ili denominaciji u nekim europskim državama (ESS (7) 2023./2024.)

Također, velik broj građana izražava snažnu emocionalnu povezanost s državom (odgovori 8, 9 i 10 na skali od 0 do 10), što uglavnom možemo poistovjetiti s osjećajem nacionalnog identiteta.

Tablica 2. Snažna emocionalna povezanost s vlastitom državom u nekim europskim zemljama (ESS 2023./2024.)

Vidimo da je čak 77,4% građana Hrvatske starijih od 18 godina izrazilo pripadnost određenoj religiji te da 64,4% građana osjeća snažnu emocionalnu povezanost s Hrvatskom. U usporedbi s nekim drugim europskim državama, to su vrlo visoki udjeli u populaciji. U Hrvatskoj je odnos između nacionalnog identiteta i religioznosti kompleksan i duboko ukorijenjen u povijesnim, kulturnim i političkim čimbenicima. U mnogim segmentima hrvatskog društva religioznost i nacionalni identitet usko su povezani. Katolička vjera često se smatra sastavnim dijelom hrvatskog etničkog identiteta. Mnogi Hrvati identificiraju se kao katolici, čak i ako nisu strogo religiozni u svakodnevnom životu. To znači da religija ima važnu simboličku ulogu u definiranju što znači biti Hrvat. U društvima u kojima je religija snažan dio nacionalnog ili kulturnog identiteta, imigranti iz različitih vjerskih pozadina mogu se percipirati kao prijetnja stabilnosti i homogenosti. U takvim kontekstima visoka razina religioznosti može biti povezana s većim otporom prema imigrantima, osobito ako se vjerski i kulturni identiteti preklapaju (kao što je slučaj u Poljskoj i Mađarskoj, koje provode restriktivnu politiku prema imigrantima).

Kako mnogobrojne studije ukazuju, strah od kulturne različitosti glavni je razlog netrpeljivosti prema imigrantima u europskim državama. Taj je strah usko povezan s višom razinom osjećaja pripadnosti naciji te s razinom religioznosti, pa postoji realna opasnost da hrvatski građani neće biti spremni prihvatiti kulturne i vrijednosne obrasce imigranata koji se useljavaju u Hrvatsku iz azijskih država, što je jedan od preduvjeta uspješne integracije. Kada se tome pridodaju i drugi razlozi koji otežavaju prihvat imigranata u društvu, kao što su strah od gubitka posla, snižavanje cijene rada, strah od povećanja stope kriminala te negativno mišljenje o imigrantima s nižom razinom obrazovanja (a uglavnom se takvi pojedinci useljavaju u Hrvatsku), postaje jasno da proces integracije neće teći lagano, ne samo zbog mogućeg manjka motivacije za integraciju od strane imigranata, nego i zbog moguće visoke razine netrpeljivosti i neprihvaćanja imigranata od strane domicilnog stanovništva.

U Hrvatsku se dosad uselilo oko 60.000 imigranata iz Azije, a već gotovo 50% građana ima negativno mišljenje o njima. Glavni razlozi nezadovoljstva su mišljenje da postoji prevelika kulturna razlika i strah od kriminala. Broj imigranata iz Azije neminovno će se povećavati s vremenom, a ostaje pitanje u kojoj će mjeri netrpeljivost prema njima rasti, tim više jer Hrvatska, kao mala, vrlo religiozna država sa snažnim nacionalnim identitetom, ulazi u ovaj proces bez razrađene sustavne integracijske politike koja bi obuhvatila sve relevantne aspekte – ekonomski, socijalni, kulturni, politički i pravni – te bila usmjerena ne samo prema imigrantima nego i prema domicilnom stanovništvu.

Kada je Hrvatska ulazila u Europsku uniju, bila je svjesna iskustva Rumunjske, Latvije, Bugarske i drugih članica Unije koje su doživjele velike valove iseljavanja nakon pristupanja EU-u. Unatoč tome, nije poduzela ništa kako bi ublažila iseljavanje hrvatskog stanovništva, zbog čega smo zabilježili najveći postotak iseljavanja među svim članicama Unije. Danas smo upoznati s europskim iskustvima i problemima koje pojedine države imaju u vezi s integracijom imigranata u društvo, ali čini se da uglavnom ponavljamo isti scenarij inertnosti, čekajući da imigranti postanu društveni problem kojem ćemo se svi čuditi.

Izvori: