Čak i školovani Hrvati često upadaju u pravopisnu zamku je/ije – rječnik/riječ. Ima riječi kod kojih nam ne pomaže ni program za provjeru pravopisa. Na primjer: Pridjev sljèdēćī, znači onaj koji je na redu, naredni, idući. Na primjer: Neka uđe sljedeći. Glagolski prilog sadašnji – slijédećī, znači slijediti nekoga ili nešto, na primjer: Slijedeći upute došli smo na odredište.

Kako je nastao ovaj problem? Kako smo i zašto upali u ovu pravopisnu zamku? Je li se to moglo izbjeći? Naravno da jest. Te nedoumice ne bi bilo da smo zadržali zapadno-štokavski dijalekt, jekavski govor kao u starijoj hrvatskoj književnosti na štokavskom narječju, poglavito dubrovačkoj koja nikad nije bila ijekavska nego jekavska. Sve je to nastalo zbog hrvatske naivnosti, a valjda počinje nekakvim Bečkim književnim dogovorom kojeg su 1850. godine potpisali pet Hrvata (Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković), dva Srbina (Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić) i jedan Slovenac (Franc Miklošič). Oni su se dogovorili, potpisali i posijali za Hrvate sjeme brojnih problema¹.

Sporazum nije uspio. Nisu ga ratificirale nadležne institucije niti su ga podržali jezični stručnjaci. Hrvati su nastavili pisati na svoja tri narječja, Srbi prema ekavskom izgovoru šumadijsko-vojvođanskog narječja uz utjecaj torlačkih govora, a Slovenci su svoj književni jezik nastavili graditi na slovenskom narječju iz ljubljanske okolice. Međutim, ujedinjenjem država, poslije Prvog svjetskog rata, nastoji se ujediniti i jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca namećući i forsirajući srpski leksik, gramatiku i pravopis, posebno leksik.

Ovom problemu doprinijeli su i neki hrvatski jezikoslovci i političari, zagovornici ilirstva i jugoslavenstva. Borba za jedinstveni književni jezik, takozvani ilirski jezik, počinje već za vrijeme Ilirskog pokreta. Citat:

Štokavsko su narječje preporoditelji (ilirci) prihvatili kao zajedničko narodnom jeziku Hrvata i dijela južnih Slavena. Tu je zamisao 1830. iznio Lj. Gaj u knjižici 'Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja'. Pod ilirskim imenom željeli su okupiti ponajprije sve Hrvate, a zatim ostale južne Slavene.

Ujedinjenju jezika južnih Slavena pridonio je i Jugoslavenski odbor i ideja jugoslavenstva kad se za standardni jezik prihvaća štokavsko narječje, ijekavski govor. Naime, hrvatski jezik ima tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko, više dijalekata raznih lokaliteta, koji se imenuju prema lingvističkim ili teritorijalnim odrednicama, i četiri govora: ikavski, ekavski, jekavski i ijekavski. Što se, pak, pisma tiče, najstarije pismo kojim su Hrvati pisali, a i drugi slavenski narodi, je glagoljica; po svoj prilici zasebno i autorsko djelo (pismo) Konstantina Ćirila, nastalo sredinom 9. stoljeća. Od 12. stoljeća glagoljica se naziva i Jeronimovim pismom (littera Hieronymiana) jer su glagoljaši, da bi zaštitili slavensko

 

Slika 1. Pred-migracijska rasprostranjenost čakavskog, štokavskog i kajkavskog narječja (do 16.st.). Prostor štokavskog narječja obojan je zelenom bojom. Izvor

 

bogoslužje, pripisali to pismo svetom Jeronimu. Pored glagoljice piše se i ćirilicom, koja se također pripisuje svetoj braći Ćirilu i Metodu. Ćirilica je u stvari grčko pismo prilagođeno slavenskim narodima, a za slova kojih nema u grčkom alfabetu koriste se slova (grafemi) glagoljice.

Hrvatska književnost pisana je na svim navedenim narječjima, dijalektima i govorima. Tiska se glagoljicom, hrvatskom ćirilicom (bosančicom) i latinicom. Najstarija hrvatska književnost u Dalmaciji je jekavska čakavština koja ima odraza i u najstarijoj dubrovačkoj književnosti. Treba ponovno naglasiti da je hrvatska književnost na zapadno-štokavskom dijalektu bila jekavska, a ne ijekavska. U tzv. predmigracijskom razdoblju zapadna štokavština protezala se bez prekida od dubrovačkoga područja preko istočne Bosne do Slavonije.

Povijesni pregled rasprostranjenosti hrvatskih narječja i govora prikazuje se na Slici 1.

Modrom bojom označeno je čakavsko, žutom kajkavsko, a tamnozelenom zapadno-štokavsko govorno područje gdje se govorilo i pisalo ikavicom i jekavicom. Svjetlo zeleno područje označava istočno-štokavsko govorno područje ijekavice i ekavice.

Problem nastaje kako pisati i kako izgovarati staroslavensko slovo jat, 33. slovo glagoljičke i 32. slovo staro-ćirilične azbuke ( ) koje se kod transliteracije² i transkripcije³ u latinično pismo obilježava ili s kapicom (ê) ili s kvačicom (ě). Oblik s kvačicom na mjestu jata rabio se u doba hrvatskog narodnog preporoda (tzv. rogato e), pa se moglo izgovarati primjereno pojedinim govorima. U današnjem hrvatskom standardnom jeziku, koji se temelji na zapadno-štokavskom dijalektu i ijekavskom govoru, odraz (refleks) jata je je/ije u štokavskim i čakavskim narječjima, a u ikavskom govoru može biti i, u ekavskom e, u kajkavskom, pak, e i diftonške inačice.

Slika 1. prikazuje države: Hrvatsku (RH), Bosnu i Hercegovinu (BiH), Crnu Goru i Srbiju u današnjim granicama. Iz slike se vidi da je do provale Turaka dio RH spadao u zapadno- štokavsko govorno područje gdje se govorilo i pisalo ikavicom i jekavicom. Osim toga i veći dio BiH također je bilo zapadno-štokavsko, ikavsko i jekavsko govorno područje. Dio Srbije i cijela Crna Gora svijetlo-zelene su boje, a to znači istočno-štokavsko područje. Dakle, u cijeloj Crnoj gori, prema Slici 1, govorilo se štokavskom ijekavicom, dok je veći dio Srbije istočna štokavština, ekavski govor. U dijelu obojenom narančastom bojom govorilo se torlačkim govorom.

 

Slika 2. Današnja rasprostranjenost narječja hrvatskog jezika. Autorice karte: Silvana Vranić i Sanja Zubčić;

kartograf Tomislav Kaniški, izdavač: Croatica, Povijest hrvatskoga jezika, 5. knjiga, Zagreb, 2018

Današnja rasprostranjenost tih narječja vidi se na Slici 2. Štokavsko područje je najveće. Međutim to nije tako bilo u prošlosti. Nakon Osmanlijskih osvajanja u 15. i 16. stoljeću područja čakavskog i kajkavskog narječja znatno se smanjuje zbog zbjegova i seoba. Veći dio Slavonije bilo je kajkavsko govorno područja. I čakavska područja bila su znatno veća.

Zahvaljujući Vuku Karadžiću i naivnosti hrvatskih političara i jezikoslovaca prihvaćena je ne-hrvatska ijekavica koju mi ni danas kod izgovora ne rabimo. Izvorno hrvatska je zapadna štokavština koji put nazvana i šćakavizam. Mi danas, jer nam to nalažu postojeće pravopisne norme, pišemo ijekavski, a izgovaramo jekavski. Pišemo lijepo i mlijeko (tro-složne riječi), a izgovaramo ljȇpo i mljéko (dvo-složne riječi, i se ne čuje). Kod riječi ljȇpo imamo dugo ȇ sa dugosilaznim naglaskom, a é u riječi mljéko je s dugouzlaznim naglaskom. Kod izgovora li-je-po imamo tri sloga, dok su u izgovoru ljȇ-po samo su dva. Pošto se kod pisanja ne stavljaju akcenti, netko bi mogao primijetiti, kako onda razlikovati kratko od dugog je? Mogli bismo odgovoriti protupitanjem: Kako razlikujemo nominativ jednine od genitiva množine kod imenica koje svršavaju na a? Na primjer: kuća ili žena jednako se piše u nominativu jednine i genitivu množine. Kad stavimo naglaske, u nominativu jednine imamo kȕća (kratko silazni) i žèna (kratko uzlazni), a u genitivu množine kúćā i žénā⁴ (naglasak je dugouzlazni, a izgovor samoglasnika a je dug). Dakle, kratko od dugog je, kao i nominativ jednine od genitiva množine, razlikujemo po smislu i prema kontekstu kad tekst čitamo; po akcentu kad ga slušamo.

U časopisu za kulturu hrvatskog književnog jezika Jezik tiskan je 1998. godine članak

profesora Dalibora Brozovića - REFLEKS STAROHRVATSKOGA DUGOG JATA U HRVATSKOME SLOVOPISU. U članku se spominju slabe točke hrvatskog pravopisa. Posebno se ističe slučaj refleksa (odraza) staroslavenskog slova jat koje se prema Brozovu Hrvatskom pravopisu iz 1892. godine piše je kad je kratko i ije kad je dugo. Profesor Brozović razmatra tri moguća rješenja za ovu po njemu slabu točku hrvatskog pravopisa:

1.       Da se ostavi pisanje ije zbog tradicije i postojećih navika, makar se tako zanemarivala jedna važna fonološka opozicija.

 2.       Da se uvede pisanje je i u dugim slogovima kao što je u kratkima i do sada.

3.       Da se prihvati neko slovopisno rješenje koje bi predstavljalo samo dvo-glasnički jat.

Profesor Brozović smatra da ne bi trebalo prihvatiti rješenje pod brojem 1. Navodi fonetske i fonološke razloge zbog kojih ne bi trebalo prihvatiti ni rješenje pod brojem 2. pa za rješenje predlaže ono pod brojem 3., tj. da se za oba, dugo i kratko jat, uvede dvoslov ie. Mislim da je to bio jako dobar prijedlog, ali prošlo je četvrt stoljeća i ništa od prijedloga. Karadžićeva okamina čvršća je od granita. Ne možemo se mi riješiti ustaša i partizana! Evo što piše u članku pofesora Brozovića, citat:

...dolaze u tom kontekstu i bojazni da se takvo rješenje ne bi protumačilo kao povratak morfonološkim pravopisima iz prošloga stoljeća i u doba Drugog svjetskog rata.

Naime, za vrijeme Nezavisne države hrvatske to je bila pravopisna norma. Profesor Brozović nastavlja, citat:

No takav prigovor ima niz veoma slabih strana. U lingvističkom je smislu upravo pisanje ije protivno fonološkomu pravopisnom načelu. Politička pak bojazan znači također zapravo nešto suprotno - ako je endehaški režim uzeo iz hrvatske tradicije nešto što je inače dobro i vrijedno, onda to nije postalo samim time loše i nevrijedno.

Mislim da nas jezikoslovci pretjerano opterećuju fonetikom i fonologijom. Treba naglasiti da nema jezika na svijetu koji ima grafeme za sve foneme, koji ima slova za sve glasove, koji u organskom, neorganskom, sub-standardnom i standardnom govoru (idiomu)⁵ zuje, zveče, zvone, zvuče, šume, grme, tutnje i huče, pa tako ni u jeziku roda moga⁶.

Grčki alfabet ima 24, današnji latinski 23, engleski 26, a naš, hrvatski jezik 30 grafema. U svim navedenim jezicima fonema ima daleko više. Taj problem se rješava ortografskim normama i akcentima (naglascima). Možda je francuski u tome najuspješniji, ali je zato francuska ortografija najteža. Za mene je najjednostavnija španjolska (kastiljanska) pa onda njemačka ortografija. Kod engleskog je to krajnje pojednostavljeno jer pravila nema. Naime, ima samo jedno fiksno i nepromjenljivo - dva e (ee) uvijek se čita i. Svaku riječ treba naučiti dva puta - kako se piše i kako se izgovara. Englesko govorno područje je ogromno. Njihova pravila su jednostavna. Na primjer 5 samoglasnika (a,e,i,o,u) moguće je izgovoriti na 20 načina. Pet grafema za 20 fonema. Evo kako oni daju upute za izgovor u nekoj riječi, na primjer, grafema a: Izgovori onako kako bi izgovorio a u riječi father (otac) i tako redom za ostale slučajeve i druge samoglasnike. Velike su razlike u izgovoru između Engleza, Škota, Iraca, Amerikanaca, Kanađana, Australaca, Novozelanđana, a pogotovo kad je riječ o samoglasnicima.

Kako će zújati, zvéčati, zvòniti, zvúčati, šúmiti, grmiti, tùtnjiti i húčati pojedina riječ u hrvatskom standardnom jeziku zavisit će prvenstveno od naglaska (akcenta). Imamo dva kratka i dva duga naglaska. Kratkosilazni - kȕća, kratkouzlazni – žèna: dugosilazni - zlȃto i dugouzlazni rúka. Imamo i oznake za dužine samoglasnika: ā, ē, ī, ō, ū. Međutim, kod pisanja se ne koriste ni naglasci ni oznaka za dužinu samoglasnika, to se navodi samo u rječnicima. Je li žena nominativ jednine ili genitiv množine otkrit će se iz konteksta kad tekst čitamo, odnosno iz izgovora govornika kad slušamo. To isto vrijedi za obično n (Ana) i nazalno n (banka) i u nizu drugih primjera, pa zašto onda ne bi vrijedilo i za je ili ie.

Moramo se pomiriti s tim da treba naučiti napamet izgovor i naglašavanje pojedinih riječi, a pravopis maksimalno pojednostavniti. Nakon što sam pročitao članak profesora Brozovića smatram da bi najbolje rješenje bilo ie.

Koje smo sve probleme imali, a imamo ih i danas, zbog nekritičkog prihvaćanja štokavskog dijalekta, ijekavskog govora za standardni hrvatski jezik, pokazala je i naša znanstvenica Iva Lukežić, profesor emeritus, u svom izvrsnom, izvorno-znanstvenom radu Dijalektološko čitanje Fortisove 'Asanaginice', tiskanom u 'Čakavska rič' XXXIII (2005) • br. 1-2 • Split • siječanj-prosinac. Citat:

 

Hrvatska pučka balada o plemenitoj 'Asanaginici' nije do danas argumentirano pročitana (transkribirana) kao hrvatski tekst, kako bi nalagala njezina ukupna logika…I u najnovijem se izdanju hrvatskoga prijevoda Fortisova djela u transkripciji Fortisova izvornika slijedi načelo o refleksu jata što ga je sredinom 19. stoljeća uspostavio V. S. Karadžić u svojoj drugoj redakciji Asanaginice na srpski jezik na koju su se, s manje ili više uglavnom pravopisnih izmjena, ugledale i vezivale sve kasnije srpskohrvatske verzije.

 

Profesorica Lukežić također piše:

 

Hrvati u Hrvatskoj od malih nogu uče pisati dvosložni jat, činjenicu koju u svome jeziku nemaju, pa se već više od sto generacija Hrvata u Hrvatskoj opterećuje tom jezičnom činjenicom kao frekventnim pravopisnim problemom, ostajući u tom pogledu nedovoljno pismenima i nakon postignuća akademske razine u svome školovanju.

 

Iz članka bi se moglo zaključiti da bi pravopisna norma trebala biti da se odraz (refleks) oba jata, dugog i kratkog, piše je jer se tako i izgovara, pa bi se tako i ostvarila famozna mantra - Piši kako govoriš. I ovo su pripisali Vuku Karadžiću ili ju je možda on sam sebi pripisao?!

 

Ta rečenica jednostavno je kopirana iz djela Nijemca Johanna Adelunga, Vollständige

 

Anweisung zur deutschen Orthographie 1788. i glasi:

 

Schreib wie du sprichst.

 

Kad se to prevede na hrvatski, ali i na srpski jezik, dobit će se:

 

Piši kako govoriš!

 

Eto kako se ljudi vole kititi tuđim perjem, a što je inače svojstveno našim istočnim susjedima. Navedeno djelo objavio je Adelung 1788. godine kad je Karadžić imao samo godinu dana. Naime, Vuk se je rodio 1787. godine. Ne vole se oni samo kititi. Rado oni prisvajaju tuđu kulturnu baštinu, tuđi jezik nazivaju svojim, rimokatoličke svećenike proglašavaju Srbima, a krajnji cilj je i prisvajanje tuđih teritorija. Sve se ovo događalo, a događa se i danas.  

Hrvatska pučka balada o plemenitoj Asanaginici spjevana je i pjevana u Imotskoj krajini po lokalnom ikavskom obrascu pa bi bio red da je tako i čitamo. Bio bi red, ali malo je reda na ovim balkanskim prostorima, bilo i jest. I ja sam u srednjoj školi u predmetu Hrvatski ili srpski jezik učio o toj prekrasnoj narodnoj pjesmi koja je stekla svjetsku slavu, ali tada je to bila Hasanaginica, prva dva stiha čitana su kao: Što se bijeli u gori zelenoj, al su snijezi al su labudovi, dakle u ijekavici. Davno je to bilo, prije više od 70 godina. Izgleda da se ništa nije promijenilo sve do 2005. godine kad je tiskan znanstveni rad profesorice Lukežić. Bilo bi interesantno vidjeti kako se danas čita Asanaginica kao lektira u predmetu Hrvatski jezik.

U članku se navodi da i u najnovijem izdanju prijevoda djela Alberta Fortisa, Put po Dalmacije, kojeg je priredio Josip Bratulić, a tiskao Marjan tisak, Split 2004., citat

…u transkripciji Fortisova izvornika slijedi načelo o refleksu jata što ga je sredinom 19. stoljeća uspostavio V. S. Karadzic.

Dakle, ediciju je priredio Josip Bratulić, akademik, profesor emeritus, filolog, povjesničar književnosti i kulture, a bio je i predsjednik Matice hrvatske, pa ni on nije uspio promijeniti okamenjeno Karadžićevo načelo iz 19. stoljeća.

Kako čitati Asanaginicu pokazala je profesorica Lukežić u spomenutom članku. Citirat ću prva dva stiha:

Štà se bílī u gòri zèlenōj? Al su snȋzi, al su l ȁbudovi?

Čitanje po dvosložnom odrazu jata:

Što se bijeli u gori zelenoj, al su snijezi al su labudovi?

Što opažamo? Stihovi u kojima je dugo, dvosložno jat su u jedanaestercu, a trebali bi biti u desetercu kao i svi drugi. Da bi se stihovi sveli na deseterce, pribjegava se eliziji⁷, sakati se dugi, dvosložni jat, dakle:

Što se b'jeli u gori zelenoj? Al' su sn'jezi, al' su labudovi?

Evo što piše na poveznici:

Asanaginica (Hasanaginica) hrvatska je usmena balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prepričavala se s koljena na koljeno po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok je nije zapisao 1774. godine talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička).

Asanaginica je prevedena i prepjevana na brojne jezike: na latinski, talijanski, njemački, francuski, engleski, mađarski, češki, poljski, ruski, švedski, slovenski, srpski, albanski, malajski, makedonski, turski, danski, perzijski i arapski. Koje se sve nepotrebne akrobacije izvode da bi se zadržalo Karadžićevo načelo. Pučka, lirsko-epska balada Asanaginica prezentirana je Urbi et Orbi 1774. godine, a nama je trebala 231 godina da se ona pročita kako je izvorno spjevana i uz gusle pjevana u Imotskoj krajini.

Moglo bi se zaključiti: Hrvati brzo i lako griješe, sporo i teško grješke ispravljaju.

 

 

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

¹ Zaključili su da ne mogu miješati postojeća narječja stvarajući neko novo, nego da trebaju po ugledu na druge narode, Nijemce i Talijane odabrati jedno od južnoslavenskih narodnih govora koje će biti književno i na kojem bi svi trebali pisati.

Zaključili su da južno narječje koje su već književno uredili i rabili Hrvati (Bartol Kašić početkom 17. stoljeća) bude zajedničko književno narječje sviju južnih Slavena, te su se složili da bi svi trebali pisati ije tamo gdje su to po tom narječju dva sloga, a gdje je to samo jedan slog da se piše je ili e ili i kako gdje treba jer u pojedinim krajevima rabili su ekavski, ikavski i ijekavski glas jata.

 Zaključili su da bi i Srbi i Crnogorci, to jest srpski i crnogorski književnici trebali pisati hrvatski glas h svuda gdje mu je mjesto po etimologiji, kako to pišu hrvatski književnici.

 Zaključili su da kod imenica u genitivu množine ne treba na kraju pisati h jer mu po etimologiji tamo nije mjesto, zato što to nije potrebno kao razlika prema drugim padežima i jer srpski i crnogorski književnici h ne pišu nigdje. Dogovoreno je da ispred samoglasnog r gdje ono čini slog ne treba pisati ni a ni e kako to pišu neki hrvatski književnici već samo r kao u riječi "prst", jer tako "narod" govori i tako piše većina drugih književnika i manji dio hrvatskih.

 

² Transliteracija > prenošenje iz jednoga pisma u drugo, prenošenje slova jednog pisma pomoću slova drugoga pisma (iz glagoljice u latinicu i sl.); preslovljavanje.

Transkripcija > prenošenje izgovora i glasova jednog jezika u grafički sustav za fonetsko bilježenje glasova; izgovor riječi u jednom jeziku prilagođen izgovoru u drugom jeziku i njegovim glasovima

 

³[Njujork — New York]; preglašavanje.

 

⁴ Crticom se označava duljina samoglasnika u ovom slučaju ā. Koncem 19. i početkom 20. stoljeća dodavalo se je slovo h na kraju riječi u genitivu množine.

 

 ⁵ Organski, neorganski, sub-standardni govor > Mjesni govor, razgovorni (kolokvijalni) jezik, žargoni.

 

⁶ Petar Preradović, Jezik roda moga.

 

⁷       Izostavljanje, zaobilaženje koga, ispuštanje čega; gram. izostavljanje samoglasnika na kraju riječi, označuje se apostrofom [tad : tada]