Htio-ne htio čovjek u životu srasta s mjestima kojima se uporno vraća. Ona ga oblikuju, poučavaju i uvijek iznova iznenađuju, bacajući mu krajem svakoga susreta nove udice na koje se, izmoren ili smeten udaljenom svakodnevnicom, ponovno hvata. U tomu ponavljajućem ritualu, češće smo vođeni uspomenama negoli planovima, a prošlost kao da nas neumitno doziva na posadašnjenje, iznova i iznova…

I sam pripadam toj, još uvijek brojnoj skupini tzv. vikendaša, koji prkosno odolijevaju suvremenim lutalačkim navikama današnjih turista, kojima raznorazne putničke agencije prodaju nezaboravne doživljaje u svima pristupačnim paketima i najraznovrsnijim aranžmanima, prema trajanju, cijeni, udobnosti, dostupnosti sadržaja… Zajednički im je nazivnik ne navezanost za prostor i ljude u okruženju kojih provode svoja ljeta, medene mjesece, rođendane, godišnje odmore, slobodne dane…

Na takvome tržištu i u takvom svijetu, kojima je heraklitovska vječna mijena imperativ, idol, ali i opravdanje za postojeće poslovne i društvene modele, vikendaši nisu i ne mogu biti poželjna sorta. Oni su, obično preko svojih (pra)djedova, ujaka, stričeva, tetki ili rođaka, već desetljećima duboko ukorijenjeni u svoja ljetovališta, u njihove kale, škure i žala, borove i kamenjare, pijace, oleandere, mistrale, a najvećima, dakako, u njihove stanovnike. Svaki istinski vikendaš poznavat će bar jednoga trafikanta ili konobara, jednu nonu ili barbu iz svoje ili susjedne ulice te bar nekoga s pijace, rive, crkve ili luke. Možda i isprva ne htjedeći, kako ljeta prolaze, tako će i postupno prianjati uz njihove navike, običajnosti i ritam života.

Kao djeca, mi vikendaši obično smo zadovoljni s ritmom svojih roditelja kojima, zagazivši već u zrelosti života, odgovaraju polaganiji i ustaljeniji dnevni red, najčešće u formuli doručak-plaža-ručak-plaža-večera, uz povremeni dodatak večernje šetnje, izleta nekamo u bližu okolicu ili posjeta rodbini ili obiteljskim prijateljima. Oni revniji održavaju ljeti i duhovnu higijenu u primorskim crkvicama, punima tajanstvenosti i mistike u njihovim neobaroknim oltarima, divnim freskama i orguljama dalmatinskih i venecijanskih graditelja.

Nadolaskom mladenaštva, sve rjeđe se podlažemo tako propisanim svagdanjima pa se nerijetko otiskujemo u neka druga podneblja i na neke druge obale, ponekad i mimo one jadranske. Unatoč blještavilu raznorodnih ponuda, provoda, tuluma, ekipa i kombinacija i tada se volimo navratiti na tjedan ili dva u poznate (i pouzdane) luke svojih djetinjstva, sresti iste ljude s predvidljivim pitanjima, okupati se još jednom u sjeni borova i odšetati navečer najdražu trasu, nošeni maestralom i zrikanjem. Tako prođu ljeta, a s njima i prioriteti, suputnici i sve kraći popisi zahtjeva i želja dok ključevi starih vrata ostaju.

Kako se primičemo zalasku života, tako sve dulje ostajemo u svojim ljetnikovcima i sve prisnije suživljujemo s njihovim mjestima. Nekad obrasle grumene zemlje pretvaramo u vrtove i cvjetnjake, oronule škure bojimo u nove slojeve zelene ili plave, a donedavno natrpanim ili zaključanim konobama udahnjujemo novi život naših dnevnih boravaka. Uređujemo i šupe, portune i bunare, stvarajući svoj mali Shire pun mediteranskih dražesti. Ne zaostajemo ni na svojim trpezama, puneći ih smokvama, ribom, pršutom, uljem i vinom. S dolaskom dovoljno burovitih ili hladnih noći, teška srca vraćamo se svojim boravištima na kopnu, obećavajući im da ćemo se sljedeće godine vratiti i koji tjedan ranije.

U konačnici, živimo u opasnosti odmetanja i od svojih kopnenjaka, kojima će možda biti nejasan rast naše čežnje moru s godinama, ali i od primoraca, ljetnih susjeda, koji nas nikada u potpunosti ne će moći prihvatiti za svoje, pokatkad i s pravom. Ipak, i jedni i drugi, a i mi sami, gledat ćemo uzeti ono najbolje iz obaju svjetova i u svojim se ljetima osvježavati spoznajom zime, a u njima grijati sjećanjima ljeta. Tako naši (su)životi ne će proći kao beskrajni preleti ptica selica, rastrganih između svojih gnjezdišta i lovišta.

U konačnici, svaki week dođe svojemu weekendu, a tako i mi, prenoseći svoj poklad novomu naraštaju, ostajemo s morem ili se vraćamo svojoj ravnici, rijeci ili brdu iščekujući neminovan zagrljaj zemlje prije otisnuća ponad svega toga u konačni smiraj vječnosti, u zadnju i najmirniju luku.

Dotad, neka je sunca, vina, pisme, rodnih maslinika… i mnogih mladih ljeta!

pod starom smokvom, 23. kolovoza 2023.