Cynthia Green : What is the matter with me, Mr. Johnson?
Johnson : Everybody isn't required to like Africa, you know.
Cynthia Green : I try to put on a show because I know he loves it so. But all of it - the hunting, the killing - terrifies me.
Johnson : See here, this thing that he was talking about - the excitement - call it courage. The way he feels, it is a man's feeling, natural in a man, grows in a man, and makes him a man. Not particularly to his credit if he has it but something lacking if he hasn't. A woman shows her courage in other ways, - many ways.

Ova razmišljanja o lovu sam započeo dijalogom između Johnsona i Cynthie Green koju je u filmskom klasiku “Snjegovima Kilimanjara” (1952) utjelovila Ava Gardner. Iskusni safari lovac u jednoj rečenici objašnjava lovačku strast njenog muškarca i poveznicu lova koja obilježavala manje više sve Hemingwayeve muške protagoniste, a i njega samoga. Baš kao i Hemingwayev junak Harry Street (u filmu „Gregory Peck“), s lovom sam se susreo kao s obiteljskom tradicijom. Njemu je lovački uzor bio ujak. Meni su otac i djed bili lovci, baš kao i pradjed i šukundjed. Djed je spadao u onu generaciju muškaraca kojoj je lov predstavljao dodatni izvor hrane kao i oni prije njega. Dok je otac, koji se dakako, lovom počeo baviti zbog utjecaja svog oca, ipak cijenio lov kao vještinu, tradiciju, kulturu i dio identiteta. Tako sam i ja prvih dana punoljetnosti položio lovački ispit kod Hrvatskog lovačkog saveza, postavši tim simboličnim činom dio obiteljske tradicije te sam kroz četvrti razred i prve godine faksa ozbiljno zagrizao. I onda sam prestao na kratko. Zbog nagovora obitelji, da se prvo ostvarim kroz studij i ozbiljan posao, zatim kroz lov. Jer je lov ipak strast koja obuzme čovjeka u potpunosti. Jedna od rijetkih stvari zbog koje može biti sposoban zapostaviti druga područja u životu. Zadnjih nekoliko godina postupno se vraćam lovu. S tim da sam s više godina iskustva i s više znanja shvatio mnogo dimenzija vrijednosti lova. Identitet, tradicija i kultura, ali i njegova povezanost s maskulinitetom. Kao što rekoh, još s 18 godina sam odlučio postati lovac, odnosno i prije toga donesena je odluka, ali sam s 18 godina službeno postao član Hrvatskog lovačkog saveza. Ta odluka je bila u najmanju ruku iznenađujuća za moje školske kolege i prijatelje u gradu, s obzirom da je jednom dijelu njih lov bio nešto s čime se nisu susreli i smatrali su ga hobijem karakterističnim za prošla vremena. Ali pokazali su zanimanje i razumijevanje. S druge strane, neki od mojih kolega smatraju ga okrutnom praksom i iživljavanjem na prirodi, zahvaljujući jakoj političkoj promidžbi na što ću se vratiti kasnije. Za biti primjeren kritičar lovstva, pretpostavlja se određeno iskustvo u lovu, no u pravilu ljudi koji kritiziraju lov nemaju nikakvog doticaja s lovom, kako osobnog tako i obiteljskog. Za početak treba znati što je lov, što nije jednostavno odgovoriti. Treba znati, također, da lov ima više dimenzija i aspekata; kulturno - civilizacijski, športski, identitetski, ekonomski i filozofski i onaj osobni. 

Prve oči koje su gledala prva svitanja na ovoj zemlji bile su oči lovca. Lov je vještina koja prati čovjeka od njegovih početaka i koja je utjecala na biološki razvitak čovjeka pa samim time i na nastanak prvih naselja iz kojeg će nastati prve civilizacije. Antičke mnogobožačke religije su iskazivale štovanje prema lovu, dajući lovcima boga u panteonu kao zaštitnika, a od kojih je najpoznatija grčka Artemida ili Dijana u rimskoj inačici. Inače su sve mnogobožačke vjere na europskom kontinentu u božanskom domu imali mjesto za boga lovaca, ali čak i druge neeuropske poganske religije, američke, afričke i azijske. Prihvaćanjem kršćanstva u Europi lovci dobivaju nove zaštitnike, prije svega, svetog Eustahija, a potom u srednjem vijeku poznatijeg svetog Huberta. U srednjem vijeku lov se etablira kao pravo kralja i njegovih vazala, a često se organizira kao ratnička i viteška igra uoči bitaka. U devetnaestom stoljeću u Hrvatskoj se organiziraju prva lovačka društva i donose zakoni kojima se regulira lov. Još tada, lov je zanimacija plemstva i državnih činovnika, iako seljaštvo sve glasnije u zahtjevima da se i njima da pravo lova. Izvjesno je da su se seljaci kroz prošlost bavili lovom, odnosno krivolovom, a na područjima gdje nije bilo velikih plemićkih posjeda su vjerojatno bili lovci bez ikakvih posebnih ograničenja. S demokratizacijom društva u dvadesetom stoljeću lov nije više rezerviran za plemstvo i višu građansku klasu, već postaje zanimanje, hobi i strast u svim slojevima društva. Prisutnost lova u ljudskom životu ostavlja trag na umjetnost. Motivi lova su najraniji motivi koji su nadahnjivali slikare, dok su još slikali po pećinama pa do suvremenog doba. Na isti način lov je bio čest motiv u glazbenoj umjetnosti, tako je nadahnuo narodne napjeve koji su prethodili lovu, klasične umjetnike poput Čajkovskog, ali i glazbene umjetnike u suvremenoj pop glazbi. Lov je bitan motiv u književnosti, pojavivši se još u antičkim mitovima pa do europskih bajki u kojima lovci predstavljaju plemenitost, hrabrost i spretnost te su kao likovi nositelji vrlina. Iz pučke književnosti i mitologije lovci će ući u romane realizma, modernizma, kao u romane Turgenjeva i Hemingwayeve kratke priče. Naposljetku, lov će se preseliti u najmlađe grane umjetnosti; filmsko platno i video igre. Lov u dvadesetom stoljeću postaje i tema filozofije, od čega su najpoznatiji filozofi koji su se bavili pitanjem lova i lovstva Roger Scruton i Jose Ortega y Gasset. Uz sav svoj značaj u svim područjima ljudskog života, lov ima gospodarski značaj u vidu komercijalnog lova, ali i proizvodnje oružja, streljiva, lovačke opreme, čuvanja usjeva u poljoprivredi i drugoj suradnji s poljoprivrednicima i stočarima. 

Osim što lovstvo ima društveni i gospodarski značaj, isto tako ima i osobni značaj. Uz to što su lovci nositelji obiteljske tradicije, odlazak u lov predstavlja fizičko i duhovno iskustvo bitno za pojedinca. Za čovjeka je prva blagodat povratak prirodi, onako kako su u prirodi boravili njegovi preci. Iskustvo lova u čovjeku budi povezanost s prirodom i instinkte kakve nije često bio ni svjestan da postoje u njemu. S vremenom i stjecanjem lovačkog iskustva čovjek prepoznaje zvukove, glasanja i predviđa gdje divljač boravi i staze kojima se kreće. Sluh i vid se oštre, a lovac reagira na svaki pokret ili šuštaj, koji mu se čini kao dokaz prisustva lovine u njegovoj blizini. Sljedeća prednost lova je izlazak iz zone udobnosti, kakav ne pruža niti jedan drugi oblik rekreacije. Ortega y Gasset navodi kako je lov povratak iskonu, odnosno “paleolitski užitak”. Duhovna dimenzija lova je u središtu Orteginih pitanja. Iz vlastitog iskustva prepoznajem koliko je Ortega pravilno opisao tu dimenziju povratka prirodi. Ono što ispravno primjećuje jest da je lov vrlo specifičan šport. Naime, iako bi bilo logično da je cilj lovca odstrjel divljači, prema Ortegi to je cilj lova, no lovac lovi radi samo radnje lova bez obzira na ishod. Nema lovca koji je promašio svoj plijen ili mu čak nakon dugog i napornog lova, potrage ili iščekivanja nije ušao u trag, ali se u svoju svakodnevnicu vratio sretan i ispunjen zahvaljujući prirodi, svetom Hubertu i bogovima lova na još jednom iskustvu. Lov također nije klasični šport, već odmor od svakodnevnice kada čovjek traži nešto dublje u svojoj duši i smatra ga svojstvenim svakom čovjeku. Tako i sam Ortega y Gasset navodi kako u lovištu nije zatekao ništa nepoznato, već sve što je vidio bilo je već u njemu, otkrilo mu je njegovog divljeg čovjeka. Povezalo ga s prirodom iz koje je čovjek zbog napretka nasilno iščupan. No, da sada ne ulazim u detalje o Orteginom shvaćanju lova, preporučam pročitati njegove „Meditacije o lovu“ u kojem daje jedan neizravan i složen odgovor na pitanje što je lov i njegovu duhovnu dimenziju.

Također, lov ima svoju odgojni aspekt. Prvenstveno, lovac je dio lovačke udruge, a lovačka udruga dio je šire zajednice te lovac kao takav ima dužnosti prema svojim kolegama, a svi oni zajedno prema svojoj lokalnoj zajednici, okolišu i domovini. Nadalje, bavljenje lovom zahtjeva samodisciplinu, rano ustajanje, održavanje oružja, opreznost pri rukovanju oružjem, skrb o psima, ali i redovitu skrb o divljači kroz gradnju pojilišta, solišta i hranilišta koja se redovito moraju posjećivati i nadopunjavati, posebno u slučaju ekstremnih zimskih ili ljetnih uvjeta. U te dužnosti ulazi i promatranje divljači, traženje znakova oboljenja, reagiranje u slučaju epidemija među životinjskom populacijom i niz drugih primjera stalne i trajne brige za divljači i rastom ili održavanjem njihove populacije i održavanjem bioraznolikosti jednog područja i još niz aktivnosti čuvanja prirode i okoliša za koju većina kritičara lovstva u svojim neboderima nisu ni svjesni da postoji. U tom smjeru otpadaju i mnogi prigovori lovstvu koju idu u smjeru da je lov destruktivna pojava koja uništava okoliš i životinjsko carstvo. Divljač opstaje i širi svoj životni prostor isključivo zahvaljujući radu i predanosti lovačkih društava. Drugi prigovor bioetičke naravi upućen lovstvu je okrutnost ili pak zlostavljanje životinja. Ovdje čak i ne govorim o prigovorima koje sam u raspravama čuo od strane vegana ili vegeterijanaca, čije stavove i filozofiju poštujem, sve dok ne traže zakonska ograničenja ili nametanje svojih stavova drugima, baš kao što konzumenti mesnih proizvoda ne traže da se odresci bilo kome silom trpaju niz grlo. Ovdje govorim o ljudima koji konzumiraju meso, ali koji licemjerno preziru lov kao izvor hrane koristeći argument koji u biti nije točan. Prije svega, životinja u prirodi umire na mnogo bolnije načine; smrt od strane predatora ili bolesti je mnogo bolnija i okrutnija. S druge strane, smrt domaćih životinja koje završe na našim stolovima i policama trgovačkih lanaca umiru na okrutnije načine. Čak i ako imaju brzu smrt, čekaju je ovisni o volji vlasnika u svakom segmentu svog života dok divljač bira što će jesti, gdje će se kretati i koliko će se pariti, a u trenutku smrti samo začuje pucanj. Činjenica jest da je u modernom društvu meso lako dostupno, ali činjenica je isto tako da je lovac najmilosrdniji prema svojoj budućoj hrani te joj najviše iskazuje počast čemu služe i rituali odavanja počasti odstreljenoj divljači koji sežu stoljećima i tisućljećima u ljudsku povijest. Usporediti život gospodara šume sa životom svinje zatvorene u svinjcu koja čeka dan svinjokolje, može samo čovjek koji nije bio u lovu niti je bio na svinjokolji. Da to nije samo životno iskustvo, potvrdila su istraživanja prema kojima je hormon stresa u znatno većim količinama prisutan u krvi zaklanih domaćih životinja nego kod odstrijeljene divljači. Posebno se zaboravlja da divljač ipak ima priliku umaknuti smrti, dok domaća životinja teško može izmaknuti svojoj svrsi i svojoj sudbini. Izvjesno je da postoje loši lovci koji zlorabe svoju lovačku dozvolu i koji u lovu traže nešto što im lov ne može dati, no u svakom hobiju, zanimanju ili zanatu postoje takvi karakteri. Tu ipak ulaze na scenu lovačke udruge i nacionalni savez koji bi trebali reagirati strože na takve pojave, što se u pravilu najčešće događa. Iz svega navedenog pogrješan je zaključak da je lovstvo usmjereno ka uništavanju, jer sama svrha lovačke djelatnosti bi nestala kad bi nestalo šuma, polja i divljači. Osim toga brojke govore za sebe. Unatoč sve većem odstrjelu krupne divljači u Hrvatskoj i Europi kao što su srnjak, jelen ili divlja svinja, njihova populacija sve više i više raste. Posebno u Hrvatskoj gdje se mora uzeti u obzir prisutnost velikih predatora kao što su zaštićeni vuk i smeđi medvjed, koji u Hrvatskoj ima vrlo stabilnu populaciju, što opet jednim dijelom zasluge pripadaju lovcima. Unatoč tome sve je više zahtjeva za zabranom lova, koji su u Italiji i Francuskoj otišli toliko daleko da se još uvijek bezuspješno pokušavaju organizirati referendum za zabranu lova.

No, zahtjevi za zabranom lova nisu potaknuti zabrinutošću za životinje, već su dio ideološkog rata koji zapadom bjesni već desetljećima, a uskoro se bližimo njegovom vrhuncu. Baš kao što ni zabrana dizelskih i benzinskih vozila nije potaknuta zabrinutošću za okoliš. Sile koje se zalažu za zabranu lova su sve utjecajnije u Europskom parlamentu i već su blizu uvođenja raznih ograničenja. Za njih lov predstavlja nešto zaostalo i primitivno, povezano prije svega s “toksičnom muževnošću”, unatoč činjenici da djevojke i žene sve češće pristupaju lovačkim društvima. Štoviše, u SAD-u se događa vrlo interesantan fenomen u lovstvu. Naime, mlade žene su najbrže rastuća populacija u tamošnjoj lovačkoj zajednici. No, lov se našao na udaru zelenih politika pred kojima se povlači cijela Europa na ekonomskom, energetskom i prometnom planu. Njegova tradicija je duboko utkana u zapadna društva, a streljaštvo, izdržljivost i tehnike lova kao što su pogon, šuljanje i čekanje jesu vještine koje se vežu uz konzervativno shvaćanje muževnosti. Iako su sva društva nastala iz lovačko-sakupljačkih zajednica, većina lovaca danas su Europljani, odnosno Amerikanci i Australci europskog porijekla, pa ga woke politika i smatra prebijelim hobijem. Već je Ortega, na kojeg se uvijek moram vratiti, četrdesetih godina 20. stoljeća primijetio da prijezir prema lovu ima veze s društvenim propadanjem i padom sustava vrijednosti u Europi kada je napisao: „Samo u suvremenom razdoblju i unutar toga samo u najdemoraliziranijim regijama Europe, afinitet prema lovu nije cijenjen.”

S druge strane lovačka zajednica svoju strast uopće ne gleda kroz političke ili ideološke naočale. Već samo žele vršiti svoje dužnosti prema prirodi, divljači i zajednici i svoj cjelogodišnji rad okruniti dobrim odstrjelom. Naime, ne postoji lovačka inicijativa kojom bi se lov učinio obveznim ili toliko nametljivim da se prisili nekoga da postane član lovačkog društva. Lovci traže shvaćanje i razumijevanje za svoj način života i nezadiranje u naš način života. No, svakako bi bilo važno da šira zajednica shvati lov. Naime, često vidim komentare na društvenim mrežama gdje se o lovcima piše kao o dobro naoružanim pijancima koji masakriraju životinje. U prethodnom tekstu sam objasnio što je lov. Njegovu važnost za opstanak populacije divljači, zaštitu okoliša, ali i druge važne značajke lova. Svrha lova nije dobra puška jer su ljudi strastveni lovci bez obzira koje oružje nose. Svrha lova nije strpati što više mesa u hladnjaču. Povratak prirodi, iskonu, zaštita okoliša i populacije divljači, druženje i upoznavanje prirode i svojih granica su srž lova, iako bi se moglo pisati o još mnogo stvari, jer kako je već spomenuti Ortega zaključio lov nije jednostavno objasniti. Jedan drugi aspekt lova koji me obogatio su ljudi koje sam upoznao i krajevi Hrvatske koje bih teško posjetio da nisam lovac. A tek sam počeo. I sad još ne znam gdje ću u idući lov, a već se veselim i iščekujem. Svim lovcima koji će ovo pročitati želim dobru kob i zagovor svetog Huberta, a onima koji nisu da se upoznaju s lovom i možda shvate strast, a možda se i sami odvaže i odu u pustolovnu koja će ih sigurno odvesti do slavonskih ravnica, zagorskih brega, ličkih vrhova i dalmatinskog kamenjara.

Dobra kob!