Umjetna inteligencija ili umjetnost?
„Prijatelju moj, ljudska rasa uvijek pokušava to izbjeći nastojeći sve učiniti potpuno laganim; no poteškoća je u tome što jedan problem nadomještava drugim. Ako jedan čovjek nema posla u uređivanju brade drugog čovjeka, za pretpostaviti je da neki treći čovjek smišlja nešto zanimljivo što bi prvome čovjeku stavio na bradu. Bilo bi lijepo kada bi mogli bili obrijani bez da ikoga gnjavimo. Bilo bi još ljepše kada bi mogli biti neobrijani bez da ikoga uznemirujemo.
Ali, prijatelju mudri, ti glavni strandovski brijaču,
brate moj, ni ti ni ja nismo stvorili ovaj svijet.
Tko god da ga je stvorio, onaj koji je mudriji, te, ufamo se, bolji nego mi, stvorio ga je s neobičnim ograničenjima i s bolnim uvjetovanjem zadovoljstva. U prvoj i najmračnijoj od njegovih knjiga napisano je kako čovjek ne može imati ovce i novce. I kada bi svi ljudi pričali dok same zvijezde ne orone, ipak bi bila istina da se čovjek koji je izgubio britvicu ne može s njom obrijati. Ali uvijek s vremena na vrijeme iskoče neki ljudi s nečim novim i tvrde kako se može imati sve bez ikakve žrtve,...“
- G. K. Chesterton – esej Pravovjerni brijač
Nedavno je jedan vrlo dragi prijatelj koji se također bavi kovanjem obznanio kako se u nekim svojim dizajnima služio umjetnom inteligencijom. U program je učitavao grube skice svog dizajna, u upute upisao određene riječi koje bi se mogle povezati sa željenim konačnim dizajnom i tada bi program uz pomoć UI generirao slike. Rezultati su bili veoma zanimljivi i inspirativni, ponekad uznemirujući, ali općenito gledano bilo je jako lijepih stvari. No kada je prijatelj objavio svoje dizajne također je pozvao na raspravu oko moralnosti upotrebe nečeg takvog u umjetničkom radu i stvaranju. Smatrao je ako programu pripiše zaslugu, da je to tada u redu, te da je program jedna vrsta alata koja može pomoći. No ipak, nešto ga je mučilo, nisu sve stvari sjedale na svoje mjesto bez obzira na to koliko se pokušavao opravdati. Stoga je i pitao za mišljenje. Pokušao sam mu problem razdijeliti u tri nadograđujuće točke.
1. Moralno je i pravedno da, ako koristi određeni program ili tehnologiju, da istoj da zaslugu za pomoć. Druga je stvar kako će to ljudi vidjeti u smislu vrednovanja. Osobno puno više cijenim nožara koji kuje svoje noževe negoli onoga koji ih samo brusi i turpija od sirovog materijala do finalnog oblika. Mogu cijeniti brušene noževe u njihovoj kategoriji, ali izrada istih je daleko lakša negoli izrada kovanih i stoga, zbog veće potrebe za vještinom i umijećem, kovani se na kraju više cijene. Isto se tako više divim osobi koja vlastoručno rezbari drvo negoli osobi koja ga dubi s CNC strojem. Iako je osoba morala napisati program na CNC-u što je samo po sebi jako zadivljujuće, nema sumnje kako je čovjek koji rezbari vlastitim rukama vještiji. Njemu se više divim zato što je on „programirao“ iz svoje glave način kako to pretočiti u realnost te je ideju pretvorio u stvarnost uz pomoć vlastitih ruku, strpljenja, vremena i većeg rizika za neuspjeh.
2. To dovodi do iduće problematike. Je li UI alat u klasičnom smislu riječi? Iako CNC programer fizički nije toliko uključen u svoj rad, on ipak piše program te koristi svoj um i znanje. S obzirom na način upotrebe UI, minimum nacrta i apstraktne upute, čovjek stječe dojam da je unajmio nekog da radi za njega, te pobire vrhnje. Poput kakvog šefa koji zapovijeda i upućuje, ne sudjelujući istinski u kreaciji i radu. Sasvim je druga rasprava u kojem postotku čovjek može koristiti UI da bi dodao kakav posljednji dodir svom radu kada ga je 90% dovršio ili pak da izvuče nekakvu inspiraciju kada sve muze zanijeme. Ali to nas vodi do konačne točke i najveće opasnosti oslanjanja na takvu tehnologiju.
3. Neki su iznijeli svoj strah gubitka autentičnosti ako bi se previše koristili programom. Čovjek opet može birati ono što mu više odgovara od onoga što UI generira te na neki način po ukusu sačuvati svoju autentičnost. No prava opasnost leži u oslabljivanju uma.
Da pružim nekoliko brzih i banalnih primjera. Oni koji se sjećaju ere bez mobitela također se zasigurno mogu sjetiti kako su bili sposobni pamtiti mnogo telefonskih brojeva. Ja sam ih nekoć znao sigurno deset. Sada jedva znadem vlastiti. Ili kada ste zadnji put napisali pismo, a ne tipkali neku misao ili obraćanje? Dajem svima izazov da odmah sada pokušaju pa da shvate kako je užasno teško smisleno napisati jedno. Nikome ne bi trebalo biti problem korištenje tehnologije za dobre svrhe. Ako je razborito koristimo nećemo nužno zaglupiti; taj kapacitet će se preusmjeriti na nešto drugo, ali nema sumnje da neke tehnologije uljenjuju um i time ga vode u dekadenciju.
Da uzmemo primjer u umjetničkom kovanju, kada čovjek koji čita o povijesnom razdoblju koje ga inspirira, kada se nagleda tisuće i tisuće slika, videouradaka itd. i kada se hrani svim tim stvarima, tada on kroz učenje, kontemplaciju i vrijeme sve upijeno na kraju, derivirano i filtrirano iz vlastitog uma, pretvara u novu kreaciju. Ono što je predivan ples podsvjesnog i svjesnog uma napravio, UI preuzima ulogu uma koji kontemplira, te ostavlja čovjeka u nekom fraktalnom stanju odvojenim od kreacije.
UI neće spriječiti podsvjesni um da radi, on vazda mnije i žvače ono što upije. Ali kada dolazi do veze sa svjesnim dijelom rada, gdje se primjenjuje disciplina rada i mukotrpnog pokušaja prenošenja ideje na papir ili na ekran Photoshopa, tada je to prirodni proces koji je, kako Chesterton kaže, bolno uvjetovanje užitka. U tim bolnim uvjetima čovjekov um se razvija te postoji duboko zadovoljstvo samoizražavanja kroz stvoreno; zbog utiskivanja svoje duše na papir, zbog stvaranja ljepote. Tada um postaje otporniji, jači i spremniji na veće izazove, a proces stvaranja je zaokružen.
Poput vježbanja tijela; preskoči trening pokoji dan i neće biti problema, ali postane li to pravilo, a ne iznimka, mišići će se nužno smanjiti. Na vrlo sličan način, kada čovjek koristi UI u svojim kreacijama, tada prekida prirodni tok stvari u stvaralaštvu, bez obzira na to koliko njene tvorevine bile inspirativne i zanosne, te smanjuje svoje kapacitete i snage. Jer alat je produžetak razumnog uma, a umjetna inteligencija razmišlja umjesto našeg uma.