Viktor Orban više od desetljeća među europskim konzervativcima uživa ugled borca za kršćanske vrijednosti i nacionalnu suverenost država članica EU nasuprot bruxelleskim centralističkim težnjama, pa samim time i u Hrvatskoj. Nije pretjerivanje zaključiti kako hrvatska desnica u Orbanu vidi prototip savršenoga državnika i vođe. Posebice iz razloga što je Orban u više navrata iskazivao simpatije prema Hrvatskoj, njenim ljepotama i dr. Franji Tuđmanu, kojega mnogi Hrvati i danas doživljavaju kao posljednjega hrvatskog državnika. No, isto tako divljenje Orbanovim politikama nije nepoznato ni među zapadnim desničarima i konzervativcima u Europi i SAD-u, među političarima ali i desnom inteligencijom. Tako je jedan od najvećih američkih konzervativnih portala Imaginative Conservative iznio više Orbanovih govora o stanju nacije i obraćanja na temu Europske unije, njenih vrijednosti i njene budućnosti, a autori portala su napisali više eseja na temu Orbanove vizije Mađarske, Europske unije i mađarskoga otpora. Svakako treba napomenuti činjenicu kako je engleski filozof i konzervaticac Roger Scruton cijenio mađarski put, zbog čega je odlikovan mađarskim državnim odličjem od strane premijera Orbana. 

No, zašto je Orban popularan u Hrvatskoj? Postoji više razloga, no prvi je karakter hrvatskoga naroda. Iako hrvatska desnica na političkoj pozornici praktički ne postoji, hrvatski narod jest narod koji drži do narodnosnoga identiteta, duhovnih vrijednosti prenesenih kroz kršćanski nauk i suverenizma. Sve je to u unutarnju mađarsku politiku vratio Orban, koji već 12 godina vlada Mađarskom, bez pravog izazivača u oporbi, što je dovelo do široke koalicije oporbenih stranaka od desnice do ljevice, no ni u tom slučaju nisu uspjeli pobijediti Orbanov Fidesz. Drugi razlog zbog kojih Orban uživa popularnost je njegov stil upravljanja koji Hrvate podsjeća na Tuđmana, posebice zbog suprotstavljanja Soroševim pijunima i otporu prema zapadnim pritiscima koji pokušavaju utjecati na unutarnju politiku Mađarske, što izaziva nezadovoljstvo kod zapadnjačke političke i NGO elite - baš kao što su Tuđmanove politike izazivale nezadovoljstvo kod istih žutih i zelenih vragova. Upravo to nezadovoljstvo, koje se ispoljava kroz medijsku kritiku, porugu i lažan prikaz Orbana, izaziva oduševljenje kod hrvatskog čovjeka, sukladno krilatici: “Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj”. Dakle, u izostanku nacionalnih i suverenih politika, hrvatska desnica je našla svoj uzor u Orbanu, pa čak jedan marginalni dio desnoga biračkog tijela u Putinu, iako je to tema za drugi tekst. No, čak je i Orban razočarao hrvatskoga desnog birača; potporom Srbiji i više puta ponovljenim referencama na mađarsku teritorijalnu veličinu iz razdoblja zajedničke države, kada su pod mađarski teritorij spadale zemlje Banske Hrvatske. I sam sam se susreo s tom ogorčenošću jednom prilikom kada sam se našao na kavi s obiteljskim prijateljem, uvjerenim domoljubom, dragovoljcem Domovinskoga rata. Ispijajući svoju kavu, s osjetnom tugom i nevjericom u glasu me zapitao jesam li vidio potporu koju Orban daje Srbiji, držeći valjda iz nekog razloga kako bi Orban trebao blokirati Srbiju zbog naših interesa. Nakon zadnjih Orbanovih izjava u kojima se referirao na Rijeku i ugarski provizorij nad njom, njegovo razočaranje je još postalo još veće. No, što je u biti Orban napravio? 

U Vojvodini živi oko 250 000 Mađara, a njihova Stranka vojvođanskih Mađara, sestrinska stranka Fidesza, treća je po snazi u Vojvodini. Brisanjem granica između Srbije i Mađarske, brišu se granice između Mađara u Vojvodini i njihove matične zemlje i prepreke mađarskom kapitalu, a u toj političkoj i ekonomskoj računici hrvatski interesi i osjećaji prema Srbiji su u potpunosti nebitni za mađarsku budućnost. Drugi Orbanov grijeh je podsjećanje na teritorijalnu veličinu Mađarske za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije koja je uključivala i hrvatske zemlje, odnosno Hrvatsku i Slavoniju koje su svojom voljom stupile u državnu zajednicu s Ugarskom. Isticanje povijesnoga razdoblja u kojem je Mađarska bila najmoćnija dio je političkoga mađarskog folklora, pa čak i za desnije stranke od Fidesza, bez ikakvih stvarnih političkih težnji u ta područja. No, u našim medijima i na političkoj sceni je proizveden strašan metež. Tako su političke snage  zemlji, koje nemaju niti jedne pozitivne ocjene ili izjave vezane uz devedesete i uspostavu višestranačja u Hrvatskoj, postale najglasnijim nacionalistima u obrani hrvatske zemlje, i to u tolikoj mjeri da na silu pokušavaju vratiti izraz mađaroni u svakodnevni politički govor i nastaviti bitke iz 19. stoljeća, okončane raspadom stare monarhije. S druge strane, mediji su se raspisali o Riječkoj krpici i povijesti mađarske hegemonije kao da je godina 1903. Za njih, kod Orbana nisu problematični njegovi stavovi o našoj zajedničkoj povijesti, problematične su vrijednosti koje on zastupa, jer da se radi o njihovim vrijednostima zazivali bi intervenciju mađarske vojske u Hrvatskoj i tražili da se ugledamo na njih. U vrijeme kada u hrvatskoj Vladi sjede osobe iza kojih je niz istupa s ciljem relativizacije Domovinskoga rata, kada susjednom Srbijom vladaju strukture koje su sudjelovale i podupirale jugoslavensko-srbijansku agresiju i okupaciju Hrvatske, kada susjednom Bosnom i Hercegovinom vlada stranka koja želi derogirati sva prava hrvatskoga naroda u toj zemlji, od Viktora Orbana se pokušava proizvesti novoga Slobodana Miloševića, bez ikakvoga značajnog razloga osim njegovih političkih stavova. 

Već sam pisao o tome, mnoge zemlje i mnogi narodi imaju svoje političke folklore, spominjanje o povijesnoj veličini svoje zemlje u trenutcima kada su bili najjači i to je svakako njihovo pravo. Ono što jedan dio narodnoga tijela Hrvata ne razumije kod Orbana jest to da je on mađarski premijer i samim time čak i kada to ide na uštrb naših interesa on će se boriti za mađarske. Isto tako, našu zajedničku povijest promatra iz mađarske perspektive, jer bilo bi zaista čudno da je promatra iz naše. Naime, u vezi naše mađarsko-hrvatske povijesti još jedan prijatelj, isto tako odlikovan časnik Hrvatske vojske, ispričao mi je zajedničku anegdotu. Jednom prigodom na svečanom vojnom prijemu se družio s mađarskim časnikom. Svaki u svojoj svečanoj odori i odlikovanjima. Na prsima hrvatskoga časnika isticali su se Red bana Jelačića i Red Nikole Šubića Zrinskog. Primijetivši njegova odlikovanja, u polušali Mađar je rekao: “I like Mikloš but not this guy!”, upirući prstom u Jelačića. Hrvatski vojnik to nije doživio kao uvrjedu niti kao nešto negativno, već kao njegovo pravo na ljutnju za poraz Mađarske nanesen od strane hrvatskoga generala, jer kako je rekao, zaista bi bilo nešto duboko pogrješno u vojniku koji voli generale koji su porazili njegovu zemlju. 

Nije problem u Orbanu što je Mađar, niti u Vučiću što je Srbin, već je problem u hrvatskoj vanjskoj politici i politici prema Hrvatima izvan granica Republike Hrvatske. U zemlji gdje je politički položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini  lopta za napucavanje, gdje se dopušta cijepanje hrvatskoga naroda u Crnoj Gori za srbijanske interese, gdje se o stradanjima vojvođanskih Hrvata 90-ih govori jednom godišnje na TV kalendaru, a o njihovom trenutnom položaju još i manje, mađarsko sjećanje na 19. stoljeće nije prvorazredno političko pitanje. Svaki susjedi imaju različite interese, ali i stvari koje ih spajaju. Ovih potonjih je u hrvatsko-mađarskom slučaju puno više, i to treba uvijek imati na umu. Druga stvar koju treba imati na umu jest naša povijesna veličina. Imali smo je i možemo je imati opet, a povijest nam može pokazati kako.