Nedavno je u jednom dnevnom listu predsjednik HSS-a iznio prijedlog za rješenje dugotrajne krize hrvatskog društva, kroz donošenje novog Ustava, odnosno Ustava Treće Republike. Ne znam što je mislio pod Trećom Republikom, ali svakako se slažem s njim, i to po prvi put otkada je taj čovjek postao jedno od središnjih lica na političkoj sceni.

Ukratko, Ustav RH je vrlo loš. Dug, kompliciran i sadrži mnoštvo odredaba koje bi trebale biti sadržane u zakonima, zbog čega bi provođenje reformi bilo olakšano, posebno na području sudstva i uprave. Dakle, trebalo bi donijeti novi Ustav.

Za početak osvrnut ću se na prvi dio Ustava nazvan „Izvorišne osnove“. To je preambula, umjesto preambule koja sažima povijest hrvatske državnosti i modernih događanja Domovinskog rata. Radi se o jedinstvenom primjeru u svijetu jer nijedna država nije u tolikim crtama u ustavu obrazložila svoje pravo na samoodređenje i suverenu državu, a autor je dr. Franjo Tuđman. Shvaćajući želju Franje Tuđmana da dokaže svjetskoj zajednici povijest hrvatske državne samobitnosti, razumijem uvrštavanje Izvorišnih osnova u Božićnom Ustavu, ali nakon uspješne obrane u Domovinskom ratu Osnove kao takve su u potpunosti nepotrebne, a dovode do zabuna i besmislenih javnih rasprava. Nije stoga slučajno da ustave sastavljaju pravnici, a ne povjesničari. Tuđman je pokušao RH prikazati kao potomka socijalističke Hrvatske, karađorđevićevske Banovine i Kraljevine Hrvatske, a ona ne može biti sve to obzirom da su ta tri oblika hrvatske državnosti suprostavljeni jedan drugome. Srednjoeuropsko katoličko kraljevstvo tisućljetne tradicije, autonomna jedinica unutar balkanske kraljevine i socijalistička republika koja je osnovana na anticivilizacijskim načelima marksizma su u svojoj suštini nespojive.

Dakako, netko će reći da u Izvorišnim osnovama piše da naš državno-pravni kontinuitet seže od sklavinija iz sedmog stoljeća. Može u Ustavu pisati da je RH sljednica i kraljevstva Gondor, ali u pravnoj zbilji to nije tako. Državnost hrvatske krune se ugasila s propašću Austro-Ugarske Monarhije. Banovina Hrvatska nastaje na sporazumu Cvetković-Maček i ničim se ne oslanja na povijesnu Hrvatsku Kraljevinu osim po tradiciji banske časti. Državnost socijalističke Hrvatske se isto tako nije oslanjala na tradiciju Hrvatske Kraljevine već na pobjedi komunističke revolucije za vrijeme Drugog svjetskog rata te u socijalističkoj maniri sve ono što je bilo prije proglašava nebitnim. Nadalje, razdoblje socijalističke Hrvatske je svakako najsporniji dio Ustava, ali to će biti zaseban blog. Odluke ZAVNOH-a također ne mogu biti temelj državnosti obzirom da se radilo o privremenom zakonodavnom organu sklepanom od dobrovoljaca iz šume, a ne o legitimno izabranom narodnom zastupništvu. Isto tako ni NDH ne može biti temelj današnje državnosti iz istog razloga zbog kojeg ZAVNOH ne može biti. Iako se NDH pokušala osloniti na tradiciju tisućljetne krunske državnosti radilo se o fašističkoj državi, sa Saborom izabranim od strane ustaškog vodstva te na kraju o državi koja je bila u podređenom odnosu prema svojim saveznicima i toliko se povezala s njima ideološki da bez njih nije mogla opstati.

Ali, zanimljivo je da Ustav koji se u tom odjeljku ograđuje od fašizma birajući odluke ZAVNOH-a nasuprot osnivanju NDH ipak sadrži i (proto)fašističke temelje naše moderne državnosti, a radi se o Banovini Hrvatskoj. Banovina Hrvatska je bila autonomna jedinica s jednostranačkom vladom, rasnim zakonima, žandarmerijom s vrlo velikim ovlastima u progonu političke oporbe i stranačkom vojskom koja je usporedno obavljala redarske dužnosti uz zakonite organe reda. Dakle, sve ono što će prosječni ljevičar okarakterizirati kao fašizam.

Gdje onda leži rješenje ovog prvog ustavnog problema? Vrlo je jednostavno. Buduća ustavna preambula bi trebala podsjećati na preambulu češkog ustava koji državnost Češke temelji na dobrim tradicijama Češke Krune i čehoslovačke državnosti.

Kako je Hrvatska Kraljevina imala dugu i lijepu tradiciju državnosti, a jugoslavenska državnost je bila proizvod versajskog poretka i nije nikada imala temelja u demokratski izraženoj volji većine naroda bivše države niti ikakav pozitivan element predlažem nekakav ovakav tekst:

„Mi, hrvatski narod, na temelju povijesne tradicije državnosti Hrvatske Krune, rezultata slobodnog demokratskog referenduma o neovisnosti Republike Hrvatske od 19. svibnja 1991. i pobjede u Domovinskom ratu usvajamo Hrvatski Ustav.“

Dakako, ovo je samo na brzinu naslagan primjer kojeg treba razraditi neki stručnjak za ustavno pravo, ali poanta je jasna; bez povijesnih pravnih akata, banovina, sklavinija, ustaša i partizana. Samim time olakšali bi preseljenje rasprava o Drugom svjetskom ratu iz prostora politike u znanstveni i stručni. Dakako, nitko ne traži potpuni izgon tih tema iz političkog prostora obzirom da su važan dio političke zbilje, ali svakako danas pretjerujemo i odgađamo obnovu hrvatskog društva.