Iza brda u čijoj se dolini nalazio hladni izvor vode, ponoć je tamnim oblacima sakrila vrt u kojem su se smjestila dva prijatelja. Miris cigare se širio kroz zelenilo, a dva žara su plesala kroz tminu kao krijesnice. Njihovo nepce je grijao topli konjak. Privremena šutnja bila je priprema za razgovor. Oni su ozbiljno shvaćali bitnost i moć razgovora jednako kao Tolkien, Lewis i ostali u kružoku Inklingsa. Pravnik iz Zagreba kovaču je došao u posjet sa svojom ženom. Razlog posjeta? Kovanje mača, što drugo...

            Pravnik iz Zagreba prekinuo je usuglašenu šutnju pitanjem.

• Što misliš o papinstvu pape Franje i njegovoj politici prema Hrvatskoj te generalno o njegovom stavu prema islamu i migrantima?
• A slušaj, za početak bi tvoje pitanje trebali rastaviti u više njih, iako su međusobno povezana. Ono što ti sa sigurnošću mogu reći jest da sam primijetio kako mainstream mediji često iskrive izvornu izjavu pape Franje tako da ona djeluje kao izjava nekog ljevičara ili liberala. S papom Benediktom su se borili ignoriranjem. Protiv ovoga pape bore se totalnim izvrtanjem svake njegove izjave. Zanemari što mediji pišu, gledaj samo izravne izjave i službene stranice. Kod nas je malo koji izvor pouzdan. Što ti misliš o njemu?
• Neobičan je početak njegovog pontifikata abdikacijom pape Benedikta XVI. Ono što je još više neobično jest to što su se u primopredaji vlasti obojica nalazili u papinskoj odjeći i naposljetku se papa Benedikt XVI naziva papom emeritusom. U povijesti papinstva se pojava antipape javila nekoliko puta, premda koliko mi znamo nije bilo javnoga sukoba između pape Benedikta XVI i pape Franje. Teško je znati što se događa iza zidina Vatikana.
• Ne znam koliko bih tu ulazio u antipapinstvo i slične teorije, jer karakter poput Benedikta ne bi šutio pa da mu i životom prijete. Misliš li zbilja da tu ima kakve zavjere?
• Moj bivši poslodavac što se nalazio visoko u diplomaciji Vatikana, usput rečeno iz nekog razloga nije volio jezuite, u jednom mi je razgovoru rekao da postoje organizacije i ljudi koji su shvatili da Crkvu ne mogu uništiti, jer „vrata paklena ne će je nadvladati“, pa im je alternativa postala preuzeti istu organizacijski i institucionalno. U prilog toj njegovoj tezi govori Wikileaks afera s e-mailovima Johna Podeste, gdje se direktno spominju organizacije (Catholics in Alliance for the Common Good i Catholics United) čiji je cilj implementacija ideologije progresivizma u Crkvu, metodom bottom up.[1] Sličnu je metodu koristio naš bivši komunistički režim kroz udrugu Dobri pastir, zbog čega su djelomično i progonili Stepinca pošto je on branio Crkvu od takvih nasrtaja.
• Dobro, to još uvijek ne dokazuje da je neka takva grupacija uspjela, i dovela papu Franju do njegovoga pontifikata. Mene više brine hereza teologije oslobođenja u Južnoj Americi od kuda papa Franjo dolazi - bojim se da je djelovala na njega premda se on borio protiv nje. Ali što se tiče tvog poslodavca, tu može biti svašta. Mnogo toga se priča i šapće iza Vatikanskih zidina, mnogo je nedokučivosti koje je bolje ignorirati nego se saplitati u svaku. To te može samo do ludila dovesti.
• U „podesta e-mailovima” ističu da je cilj oslabiti konzervativne elemente unutar Crkve, i to one elemente što politički više služe Trumpu i Republikancima nego Demokratima. U razmatranju Crkve kao političke organizacije mislim da je tu Carl Schmitt najbliže došao pravoj istini. On je u svom eseju Rimsko katoličanstvo pojmom complexio oppositorium shvatio bit političkoga u Crkvi, to jest činjenicu da je Crkva iznad podijele lijevoga i desnoga, konzervativnoga i liberalnoga.[2] Crkva ima poslanje približavanja onome što je sv. Augustin nazvao nebeskom državom, no u tome se služi zemaljskim sredstvima neovisno o političkom spektru. Ona kao organizacija treba i lijeve, i desne.
• Crkvu ne zanima puno je li nešto lijevo ili desno, barem ne u idealu i u njenom istinskom poslanju. Nju zanima Istina, nju treba zanimati navještaj Krista. A ako nešto spadne na lijevu ili desnu stranu svjetovnoga poimanja, to normalnog istinoljubivoga čovjeka (i instituciju) ne bi trebalo previše brinuti. Dodao bih tvom zaključku bitnu opasku da je Crkva vođena Duhom svetim i da su, kako fraza veli, čudni putevi Božji te nama nije dano preispitivanje Njegovoga nauma. Valja uvijek čitati znakove vremena, ali preuzetno to shvaćati i politizirati... ma... pretvorio bi se u Beškera ili Tomaševića ili slične spletkaroše.
• Slično nešto mi je nedavno rekao moj kum. U svome razgovoru s Bogom došao je do zaključka da se ne slaže s politikom pape Franje, no i da ne će javno govoriti protiv njega jer ne zna Božji naum s njim. Evo recimo, papa Franjo je na ubojstvo svećenika Jacquesa Hamela u gradu Saint-Etienne-du-Rouvray reagirao dosta oprezno i nije rekao da je to potez islama, to jest umjesto riječi „islamist” upotrebljava izraz „terorist”, međutim također beatifikacija toga svećenika pokrenuta je dosta brzo.[3] Ipak, ne znam kako bih komentirao njegov posjet Ujedinjenim Arapskim Emiratima i odavanje priznanja Islamu kao religiji, jer moje je stajalište zapravo Bellocovo stajalište - kako se radi o herezi, i to vrlo opasnoj za našu budućnost.[4]
• S Bellocovim stajalištem se apsolutno slažem. Papa Benedikt XVI. govori o drugim religijama kao dijelovima Svjetla, pa u tom kontekstu treba voditi dijalog s njima da ih se privede punom Svjetlu. I ne samo on, Toma Akvinski govori da što god je rečeno po istini rečeno je po Duhu Svetom. Smatram da treba prepoznati sličnosti i nekamo s njima dosegnuti, barem na kakvo zajedničko tlo. Ali zajedničkog tla nema ako se također ne priznaju razlike, jasno se iskažu. Al' zeznuta je ljudska priroda. Možda zato ima toliko opreza u takvom dijalogu od strane Crkve. Jer znaju da je druga strana vrlo ćudljiva. Pa pogledaj samo kroz povijest: Katolička Crkva je uvijek pružala ruku, pogledaj nastanak grkokatolika primjerice. Kažem ti, i mene brinu razne stvari, ali jednostavno ne možeš sve shvatiti; treba to jednostavno prepustiti Bogu, za čovjeka je to preveliko opterećenje. Ti živi vjeru, pa će ostalo lako sjesti na svoje.
• .. slično nešto je Tolkien rekao Lewisu kada ga je ovaj pitao o sličnosti mnogih mitova iz raznih dijelova svijeta s Biblijskom istinom (npr. žrtva Odina na drvu i probadanje kopljem, te razapinjanje Krista na križu uz probadanje kopljem) na što mu je ovaj odgovorio da su svi poganski mitovi razasuti dijelovi Istine čija se punina ispunila u Kristu. Isto tako G.K.Chesterton u eseju „Gospodin Lowes Dickinson” i knjizi „Vječni čovjek” dobro primjećuje tu slutnju Krista u poganskim mitovima. Vratimo se mi ipak na našu konkretnu političku stvarnost, šteti li sadašnja politika Crkve našoj domovini ili ne?
• Što bi se sad vraćali na trenutnu političku jadnu stvarnost, pored priče o takvim velikanima kao što su Chesterton, Tolkien i Lewis!? Ali dobro; naime, ja nisam protiv toga da se pomogne obiteljima koje bježe od rata, no činjenica je da su migrantski valovi sastavljeni većinom od mladih muškaraca islamske vjeroispovijesti koji nisu isključivo iz Sirije. Neki su od njih opremljeni punim bankovnim računima i novcima sumnjivih izvora, te mobitelima što je posebno zanimljivo u kontekstu Soroseve javne potpore migracijama. Europa, i unutar nje Hrvatska, imaju ogroman demografski problem jer stanovništvo brzo stari dok se premalo djece rađa. Možemo sada raspravljati o uzrocima tomu, no radi se o nespornim činjenicama. Nadalje, Europska unija pati od krize identiteta i sekularizma, te od izgubljenih masa zaraženih kulturom smrti. Tako imamo vitalne pridošlice koji se ne odriču svojih kulturnih vrijednosti (čitaj: islama), došljake u sredinu u kojoj je katoličanstvo ugroženo već od pripadnika vlastitoga društva. Zaključak je vrlo jednostavan: ako se sve to nastavi u ovom smjeru, čitav identitet Europe je ugrožen. Ali ne samo to! Pogledaj molim te kakvo se rješenje u medijima nudi. U državi se stvorila situacija gdje mladi ljudi odlaze u potrazi za boljom plaćom. Kod nas manjka ljudi za rad jer ljudi ne žele pristati za bilo kakvu crkavicu, sad konačno imaju slobodu otići van. I umjesto da se pomogne našim ljudima, nešto se uloži u njih, pruži pristojna plaća i nekakva sigurnost, država bi radije uvela te očajne migrante koji će pristati raditi za koju god plaću, i praktički biti robovi. Dakle država ih zapravo iskorištava, iskorištava njihovu životnu tragediju i na njoj hoće graditi ekonomiju. Pa čitava zapadna Europa vodi svoju ekonomiju tako, koliko je naših, poljskih, rumunjskih i inih iseljenika po zapadnim zemljama. Ali to ne može dugo tako dalje. To će se srušiti, a ruševina će biti velika. I da, među tim zadnjim valovima provući će se više bivših ISIL-ovih terorista, nego ikada prije. To nisu ljudi s kojima možeš pregovarati, to su manijaci koji će paliti crkve i uništavati sve što se ne slaže s njihovim ludilom. I još jedna stvar koju sam nedavno zamijetio u medijima, čini Europljane da se protiv globalnoga zatopljenja bore tako da ne rađaju djecu, nešto kao, „manje ljudi manja potrošnja resursa”. A zatim druga vijest veli kako su nam migranti potrebni radi demografskoga pada! Pa sad ti meni to objasni. Možda sam ja lud, možda krivo sve shvaćam..
• Ako tvom zaključku dodamo tezu da je čitavo društvo Europe rezultat kršćanskih vrijednosti onda možemo reći da to više ne će biti Europa. Demografi tvrde da je za asimilaciju je potrebno četiri generacije što iznosi raspon više od tri stoljeća! Složit ćemo se da je to dugo vrijeme. Za Hrvatsku je dobro što je tranzicijska zemlja, i što će to biti problem velikih gradova Europe. Međutim, taj val iz centra doći će i do nas. Isusovac Tvrtko Barun se očito zanosi tom idejom i njemu uopće nije sporno ako katolici budu manjina.[5] On im navodno čisto materijalno pomaže, bez navještavanja Evanđelja, no time je zanemario onu da „ne živi čovjek samo od kruha“... S tim stavom izgubljena je bit njegova poslanja i njegovo djelovanje je kontraproduktivno za naše društvo. On je u više navrata izrazio kako želi da Hrvatska prestane biti tranzicijska zemlja i postane odredište migranata. Zamisli samo hipotetsku situaciju da se kod nas naseli samo 10.000,00 stranaca islamske vjeroispovijesti, što otprilike spomenuti Barun priželjkuje, te da oni traže svoja posebna politička prava (npr. uvođenje šerijatskoga zakona). Mi odbijemo i onda se jedan za njih raznese u nekoj od katedrala. Tada ostaje ili borba i progon, ili ispunjavanje njihovih zahtjeva. Koliko će onda proći da se taj krug prava prema teoriji Johna Rawlsa ne širi sukladno njihovom biološkom širenju? Moguće je da su u Vatikanu svjesni toga kao nepovratnoga procesa, pa nastoje uspostaviti što bolje kontakte s pripadnicima islamske vjeroispovijesti kako bi izbjegli progone u budućnosti - no hoće li to zbilja biti dovoljno da nas ne progone u toj potencijalnoj islamskoj Europi? Kakav je položaj kršćana tj. katolika u primjerice Saudijskoj Arabiji? Hoće li Tvrtko Barun, u slučaju da neki njegov nećak od brojne njegove braće i sestara prijeđe na islam, reći da je bitno samo da je ono sretno i živo?
• Ne znam što bih o Barunu rekao, čudan je to tip. Ne bih htio ispasti zajedljiv, ali mislim da on ne zna tko mu glavu nosi. I bojim se da si u pravu, neka tamna slutnja me mori u vezi tih pitanja već duže vrijeme. Budućnost će možda od nas tražiti muževnost koju katolici danas sve manje imaju. Sjećam se jednog romana gdje je svećenik Don Juanu Austrijskom kazao kako mnoge dobre stvari propadaju jer su ljudi izgubili križarski duh, osjećaj požrtvovnosti i samoodricanja u činjenju stvari koja je ispravna, a ne tek one koja je ugodna. Bit će teško, prorešetat će nas đavo ko' pšenicu.
• Možda to i nije tako loše... Za vrijeme našega bivšeg komunističkog režima i progona Crkve, bio je manji broj iskrenih katolika. Teža vremena na sunce iznose jake duhove i čiste redove. Crkva će u tim katakombama, čiji povratak Tvrtko priželjkuje, ojačati duhovno, i premda izgubi na kvantiteti dobit će na kvaliteti. Nešto slično tvrdi fiktivni papa Pio XIII. u Sorrentinovom serijalu Young Pope kada ga njegovi kardinali upozore da će rigorozan povratak tradiciji otjerati mnogo vjernika. Ostaje nam još pitanje preživljavanja hrvatskoga identiteta u takvim uvjetima, pošto je isti povijesno u mnogočemu isprepleten katoličanstvom (pismenost u glagoljici je očuvana upravo kroz sakralne elemente, epska borba s Turcima utkana u povijesno pamćenje, a zatim književnost npr. Marulićeva Judita)? Hoće li tada biti mnogo pragmatičnije pravaštvo Starčevića, da se narod ne dijeli po vjeri?
• Hrvatska je vječna samo u našoj duši gdje se njezina prolaznost reflektira i stvara vječni otisak. Bitno je da mi svjedočimo vlastito vjerovanje i kulturu kroz naš život, djela i misli bez obzira na izglede u budućnosti. Ako zbilja živimo ono u što vjerujemo, naša pobjeda je neupitna bez obzira na izglede i neke globalističke spletke. Bitno je samo da smo na Božjoj strani i sile zla ne će nas nadvladati. Samo treba držati štit nade visoko... Nisu slučajno vjera, nada i ljubav, te paradoksalne kreposti kako Chesterton kaže, očuvale našu civilizaciju. Nada postaje korisna kada je sve bezizlazno, tada ta krepost dolazi do izražaja. Ne boj se, kaže naš Krist...

Ušutjeli su ponovo obojica. Rosa je padala na travu dok su se smrzavali podno zvjezdanog neba. Vrt je bio obavijen tišinom. Pjev slavuja na obližnjem proplanku oplemenio je tu tišinu. Šutnju je prekinula žena momka iz Zagreba. Ustavši iz kreveta upozorila ih je da će uskoro svanuti i da krenu na počinak. Momci su je poslušali i ostavili u vrtu svoj razgovor... Vratili su se u krevet. Tišina je u potpunosti zavladala tim orošenim vrtom. Priča se urezala u voćke, ukopala podno cvijeća, uklesala se u kamen.
Taj vrt više nije isti.

Ujutro ih je čekao plamen stvaranja u kovanju mača.

[1] https://en.wikipedia.org/wiki/Podesta_emails

[2] Carl Schmitt, Politički spisi. str. 45.“Vjerujem da bi se afekat razumijevanja njene biti beskrajno produbio kada bi se shvatila sva dubina Katoličke crkve kao complexio oppositorum. Čini se da nema suprotnosti koju ona ne obuhvaća. Odavno se hvali kako je u sebi ujedinila sve oblike države i vlasti, te je postala autokratska monarhija u kojoj glavara bira kardinalska aristokracija, a u kojoj ima toliko demokracije da taj autokratski suveren može postati, kako je formulirao Dunapanloup, posljednji pastir iz Abruzza, bez obzira na stalež i podrijetlo. Njezina povijest poznaje neobično izmiješane primjere začudne prilagodbe, ali i krute pomirljivosti, sposobne za muški otpor i ženske popustljivosti, oholosti i ponzinosti. Jedva je shvatljivo da su i strogi filozof autoritatne diktature, Donoso Cortes, i poubnjenik predan franjevačkoj dobroti siromašnoga irskog naroda i povezan sa sindikalistima, bili pobožni katolici. S motrišta političke ideje katoličanstva, bit rimokatoličkog complexio oppositorum-a jest u posebnoj nadmoći forme nad materijom ljudskoga života kakvu dosad nije poznavalo nijedno carstvo. Tu je uspjelo supstancijalno oblikovanje historijske i socijalne stvarnosti, koje, unatoč svome formalnom karakteru, konkretno egzistira, životno je, i u najvećoj mjeri, racionalno“

[3] http://www.novilist.hr/index.php/layout/set/print/Vijesti/Svijet/Papa-stigao-u-Emirate-prvi-posjet-jednog-pape-Arapskom-poluotoku

[4] “ U samoj muslimanskoj civilizaciji nema ničega što bi se protivilo razvoju znanosti ili tehničke osposobljenosti, Nema ničeg zbog čega bi bila nesposobna za modern znanost I modern ratovanje. Zapravo o tome ne treba ni raspravljati. To bi samo po sebi trebalo biti jasno svakome tko je video muslimansku kulturu na djelu. “ str. 97. Hilaire Belloc, Velike hereze, Naklada Bendicta Zagreb 2012.

[5] https://www.vecernji.hr/vijesti/tvrtko-barun-osoba-godine-krscanstvo-1224777