Nema sumnje da su društvene promjene koje su se odvile kroz protekla dva stoljeća, utjecale i na način razmišljanja suvremenog čovjeka. Od industrijske revolucije, urbanizacije, razvoja kapitalizma, sekularizacije sve do internet revolucije i globalizacije, radikalno su transformirali svijet, i čovjekov pogled na svijet. Principi koji su potrebni za uspješno funkcioniranje modernoga društva postaju principi po kojima funkcionira čovjekova svijest; racionalnost, pragmatizam, ekonomsko razmišljanje postaju dominantne karakteristike svijesti suvremenoga čovjeka.

Nema ovdje mjesta za mistiku i kontemplaciju o prirodi i budućnosti. Ono što je prvo bitno jest ono što je prije svega vidljivo, mjerljivo i što ima praktičnu korist. Iako su prednosti ovakvoga načina razmišljanja očite u vidu silnoga razvoja društva u ekonomsko-tehnološkom smislu, postavlja se pitanje nismo li prebrzo odbacili autorefleksiju, samopromatranje? Ako smatramo da religijska i filozofska pitanja o prirodi čovjeka, njegovoj svrsi i cilju nisu zadovoljavajuća ili nisu bitna za funkcioniranje društva, znači li to da možemo sebi priuštiti okretanje leđa tim pitanjima - i do kada? U kojem smislu možemo govoriti da kao vrsta napredujemo, ako ne znamo prema čemu napredujemo (i ako uopće nema objektivnih kriterija za ocjenjivanje napretka)?   

Prevladavajući stav utopističkih filozofija 19. (a i 20.) stoljeća bio je sljedeći: ako nismo sigurni u početak (naše podrijetlo), sigurni smo u sadašnjost, koja je arena za ostvarivanje budućnosti. Ako Rajski vrt nije postojao u prošlosti, postoji mogućnost da ćemo ga stvoriti u nekoj točki u budućnosti. Pojavom postmodernizma i sa smrću meta-narativa ova nada u budućnost polako gubi svoju snagu. Nesigurnost se uvlači u sve pore; strahovi od prirodnih kataklizmi, pandemija, ekoloških katastrofa i terorističkih napada. Čak i etički i filozofski isprazan projekt globalizma doživljava udarce i otpore u obliku suverenističkih pokreta. Tenzije među etničkim skupinama postaju uobičajene i u razvijenim zemljama Zapada. Dolazi i do tenzija među spolovima, kao i procvata tzv „rodnih identiteta“. Kako u ovim uvjetima nastaviti dalje? Nameću se tri moguća scenarija; 1) povratak religiji i religijskom načinu razmišljanja, 2) pojava novoga meta-narativa, odnosno „sustava smisla“ ili ideologije koja ima definirane ciljeve, i 3) dezintegracija društva. Pod dezintegracijom mislim na stanje u kojemu psihološki pritisak besmisla i društvena atomizacija rezultiraju epidemijom psihičkih bolesti i destruktivnoga ponašanja, koje eventualno može rezultirati dragovoljnim samouništenjem. Ako se svi složimo (što je racionalno očekivati) da je treća opcija neprihvatljiva, tada nam ostaju prve dvije.

Osobno zagovaram povratak religiji, pri čemu mislim na kršćanstvo. Kršćanska antropologija, po mom mišljenju, najbolje prikazuje istinsku prirodu čovjeka i toliko je duboko usađena našu svijest da predstavlja rezervoar smisla kojega treba uzeti u obzir. No, ako se ne dođe do ponovnoga prihvaćanja religijske istine, i ako želimo izbjeći raspad sustava, nova ideologija mora izroniti na površinu. Prateći suvremena kretanja vrlo lako bi se moglo dogoditi da se kao ta nova ideologija predstavi transhumanizam. Kako čovjek polako postaje sam sebi smisao, tako i njegova briga o vlastitome tijelu postaje ključnom. Cilj je održati tijelo što dugovječnijim i zdravijim kako bismo mogli doživjeti što više užitaka. Opsesija zdravom prehranom i vježbanjem, koja je evidentna, ima svoj rok trajanja jer prirodna ograničenja postaju sve očitija. Spajanje tehnologije i čovjeka nameće se kao idući logični korak. Pojavljuju se i bizarne ideje poput „tehnološke singularnosti“, odnosno budućnosti pod vlašću svemogućih strojeva, koji će „uskrsnuti“ ljude koji su svojim djelovanjem stvorili uvjete za njihov nastanak. Također postaju popularne ideje kako se život zapravo odvija u računalnoj simulaciji naprednije vrste. Sama pojava ovakvih teorija, koliko god one bile sulude, sugerira kako je virtualno-tehnološki sustav okupirao našu svijest. Spajanje čovjeka i stroja nudi mogućnost za idući skok u evoluciji, i ponovno aktivira san o čovjekovoj transformaciji u boga. Mislim da iduća velika ideologija ne će biti usmjerena na društvenu akciju i revoluciju u smislu stvaranja novoga društvenog poretka, već usredotočena na stvaranje novoga čovjeka. Bit će to individualistička, pro-kapitalistička i pro-tehnološka revolucija.

Čovjek je misaono biće, kao takvo on nužno promišlja vlastitu egzistenciju. Što je čovjek? Koja je njegova svrha? Što čovjek treba činiti? Koja su njegova ograničenja? Mišljenja sam kako bez obzira na sve moramo promišljati svoju ulogu u svijetu. Ako ovu činjenicu zanemarimo, tada ćemo vlastitu patnju i prazninu od toga zazora u potpunosti zamijeniti hedonizmom, drogama i bijegom u virtualnu stvarnost. U takvom slučaju valovi društvenih promjena nosit će nasa bez ikakvog otpora i kritičkoga propitivanja. Tako će doći do stanja nemogućnosti svake misli, i postat ćemo igračka okolnosti koje smo sami stvorili, te će to vrlo vjerojatno značiti naš kraj.

Nemojmo to dopustiti.