Nakon svega, zar bivši zatvorenici, kao što sam ja, ne izbjegavaju sve što ih čak i približno podsjeća na zatočeništvo? Zapravo, ne...

Koliko ljudi može reći da su jedan dan bili u Alcatrazu a sljedeći u Staroj Gradišci? Prvi je poznati otok-zatvor pored San Francisca o kojem su snimljeni brojni filmovi i napisane mnoge knjige koje najčešće opisuju neuspjele pokušaje bijega. Tko se ne sjeća klasika “Čovjek-ptica iz Alcatraza” s Burtom Lancasterom? Ili u novije doba, kao “Stijena” ili “Bijeg iz Alcatraza”? Drugi je zloglasni zatvor u bivšoj Jugoslaviji koji je u usporedbi s Alcatrazom, doslovce nepoznat u ostalom dijelu svijeta. 

Da budem iskrena, doduše, nisam bila u pravom Alcatrazu. Zapravo sam bila u kafeu Alcatraz u Preradovićevoj ulici. Šalila sam se sa svojom prijateljicom Sanjom koja je predložila da se tamo nađemo na kavi. Alcatraz? Rekla sam. Kako prikladno! Ona je bila malo zbunjena. Pa kako se nije prije sjetila? Nakon svega, zar bivši zatvorenici, kao što sam ja, ne izbjegavaju sve što ih čak i približno podsjeća na  zatočeništvo? Zapravo, ne. Većina bivših zatvorenika guta knjige i filmove o zatvorima,  uživa u razgovoru s drugim bivšim zatvorenicima, u izmjenjivanju svjedočanstava,  spoznaja i prisnosti koje samo kolege zatvorenici mogu razumjeti. To je kao neka vrsta sestrinstva ili bratstva sličnog, kažu, vojsci, cirkusu ili putujućem rodeu, kao tajni svijet u koji se može ući samo ako se prođe inicijacija. 

Uzgred rečeno, postoji nešto što se zove  semiotika mjesta, ‘duh mjesta’. Na primjer, Shermakaye Bass je jednom napisao da je Teksas “američka Mona Lisa… To je junakinja s tisuću lica… Pokušaj uprijeti prstom u nju, destilirati je, definirati, demistificirati je i – pa, sretno ti amigo. Teksas je klizavi produljitelj mitova čija težina i veličina su možda preprostrani za riječi.” I tako sam pobjegla iz Alcatraza i sljedeći dan završila u Staroj Gradišci – u zatvoru, ne u kafiću. Tamo se održala svečanost blagoslova nove crkve koju je komunistički režim sravnio sa zemljom 1948. godine tako što su natjerali 250 zatočenih svećenika da rade na njezinu rušenju. Od tada, lokalna zajednica nije imala crkvu pa se očekivalo da događaj bude dobro posjećen. Poslije mise, imali smo “poseban izlet” po starim zatvorskim objektima u kojima su mnogi moji prijatelji i poznanici odslužili svoje kazne. 

I tako smo kroz ravna slavonska polja krenuli prema Staroj Gradišci, kroz predjele tako plodne i otrudnjele novim životom, da su prvi pupoljci proljeća,  kao novorođenčad koja se probija iz zrele utrobe, nicali posvuda. Junjakinja s tisuću lica a jedno od njih dvojnica života, obrnuta strana, yin i yang, plodna polja njegovana krvlju i suzama. Vidjela sam znakove zatvorske simbolike u svemu pored čega smo prošli u našoj kratkoj vožnji iz Zagreba, što jedan pisac i lingvist ne može izbjeći - to je nešto u njegovoj krvi. Imena gradova, na primjer: Ludina, Stari Hrastovi. Ludilo zatvora i otporno drvo hrasta, snaga koja je potrebna da se preživi zatočenistvo, snažan kao hrast; a onda opet ludina, tako bliska riječi ljudine - veliki ljudi, okovani u lancima, nepobjedivi, neoborivi čak i s najjačim sjekirama. I seoski krajolik obasut močvarama koje su usisavale ljude i gutale ih zauvijek. To je zavjera geografije. Njoj nema kraja jer jedna riječ i jedna slika nikada ne mogu predstavljati samo jednu stvar, one uvijek vode sve dalje i dalje i dalje. 

Moji pratitelji, koji su i sami bivši zatvorenici, putem su pričali svoje priče. Zatvorenici se vole prisjećati svojih zatvorskih dana. Jedan od njih, Marko, je dvije duge godine odslužio u zatvoru Lepoglava. Sjećao se kako mu je zatvorski čuvar po imenu Vodopivac rekao da izabere par cipela iz hrpe koju su ostavili oni koji su ili umrli ili bili oslobođeni. Čeprkao je jedno vrijeme i odlučio se za par čizama obloženih krznom. Bio je je oduševljen time što je uspio naći tako toplu i čvrstu obuću koja će ga provesti kroz smrtonosno hladnu zimu. Dok ih je obuvao, primjetio je u njima ime napisano crnom tintom: F. Tuđman. Volio bih da još uvijek imam te čizme, rekao je žalobno. Kimnuli smo glavama u suosjećanju, i poželjeli da smo mi bili ti koji su našli čizme. A gdje je sada taj čuvar, Vodeni Pijevac? Pijevac od vode, pijevac koji pije vodu? Što je, zapravo, sve to značiloA onda nam se ukazao zatvor. Izgledao je tako iscrpljeno i tako benigno u daljini.  Duge smeđe barake od drveta s razbijenim prozorima: krezuba baba u dronjcima koja je nekoć bila jaka, moćna i okrutna prema onima koji su se odupirali njenim varljivim smicalicama. Ali dobro je vratiti se starim predjelima koji više nisu nepobjedivi. Kao što je pjesnik William Stafford napisao: Drugi je ispričao kako su bračni posjeti bile dozvoljeni samo silovateljima i  ubojicama. “Politički” zatvorenici su mogli primati posjete samo u malim, natrpanim kabinama pod budnim okom zatvorskog dužnosnika. Ne obraćajte paznju na mene, rekao bi im, ja neću slušati! Svi smo se nasmijali. Ne obraćaj pozornost, neće on slušati! Da, baš! Hahahaha! Zatvor je bio tako zabavan, pun apsurdnosti.
Dok smo ulazili u grad prošli smo pored nekoliko procesija vjernika, nekih jako mladih i nekih tako starih da su, naslonjeni na svoje klimave štapove ili na ruke mlađeg rodjaka, ili prijatelja, jedva bili u stanju hodati. 

 
Moramo se vratiti ponizno i svečano prostrti po zemlji,
I posvuda obići sva daleka mjesta naših mapa,
I pokloniti se, uvijek kada se pojavi sumnja, i usnuti tamo.
Ako su ceste neprohodne, moramo probijati staze..
 
 
Nije važno koliko su daleke, i koliko duboko ćemo stići.
 
 Dobro je ponovno proći starim cestama i vidjeti kamo vode.