Godina je 1960 i neka, u starome kraju pod toplim Suncem juga, dva Hrvata, dva prijatelja obrezuju vinograd. Na prvi pogled slični su – obojica temperamentni, vrele krvi, britkoga jezika i tvrde šije. To im je bila zadnja zajednička rezadba. Onaj nekoliko godina stariji bio je partizan, čija je mladost utkana u ostvarenje ideala međunarodnoga socijalizma. U svome revolucionarnom žaru nije štedio ni vlastite roditelje, ogorčen njihovom nezainteresiranošću za komunizam, po povratku iz Drugog svjetskog rata na rodni je trošni dom htio baciti pakleni stroj. Zašto je odustao – nije mi poznato. Unatoč svojoj neokaljanoj ideološkoj pravovjernosti i neporecivoj srčanosti, nedostajalo mu je takta za političke plesove pa je nakon rata ostao ono što je uvijek i bio – tek jedan obični hrvatski seljak što kruh zarađuje u vlastitom znoju i krvavih žuljeva. Na kraju je sreću tražio i na njemačkim bauštelama – život je gorka ironija, nije li?

Onaj drugi u ratu nije sudjelovao, spasila ga mladost, ali je zato u rat ispratio oca i ujaka, domobrane koji se iz te narodne klaonice nikada vratili nisu. I kao što je partizan izgarao vjerom u tekovine revolucije, tako je sin domobrana izgarao srdžbom na partiju i petokraku, te ljubavlju prema očevoj krvi. Vezala ih je partizanova životna suputnica, sestrična domobranskog sina, ali i isti crveni ilovak na kojem su odrasli.

Zašto im je ta rezadba bila posljednja za naredna desetljeća? Opijena teškim vinom, hrvatska im je krv proključala – jedan se sjetio zakletve Titu, drugi očeve domobranske kape. Svađa bijaše okončana partizanovom kletvom: „I tebe je tribalo zatuć ko i tvog oca!“ Nikada više, do kraja njegovog života, na zemlju domobranskog sina noga mu stupila nije.

Godine 2000-i-neke, jedan je unuk pomagao djedu rezati vinograd. Djed bi mu rekao: „E da mi je barem sada Toni pri ruki, un mi je najbolje znal tršće obrizat!“ „Pa zašto ga ne pozoveš?“, unuk bi naivno pitao. „Ma pusti nas k vragu!“

U jesen starčeva života telefon je sve češće zvonio, dječak bi se javio i na drugoj bi strani čuo drhtavi, slabašni glasić koji traži njegovog djeda. Nekom igrom slučajnosti djeda nikada u blizini nije bilo pa bi slabašni glasić prošaputao: „Daj ga pozdravi, prosim te!“ S vremenom je djed počeo moliti unuka da ga odveze starom prijatelju u posjet. Nažalost, unuku se baš i nije išlo, a tko je taj prijatelj – do tada nije ni znao.

Jednom prilikom, unuk i djed išli su na sprovod djedovom pašancu i najboljem prijatelju, još jednom domobranu što je gazio Križne putove '45. I dok su na cesti za groblje čekali prijevoz, do njih se zaustavi automobil, prozor se spusti i na suvozačkom sjedalu ugledaše starca oštrog lica, izboranoga čela i drhtavih usana, na sumraku života. I on je domobrana išao ispratiti u nebeski grad Jeruzalem – običaji su običaji, a oni u našem kraju nalažu da muškarci na sprovodu nose bijele košulje, bez obzira za čiju su se državu u Drugome ratu tukli. Dvije si starine u bijelim košuljama pružiše ruke, a unuku se učini da im u bistrim hrvatskim očima ugleda suze.

Ubrzo starac iz automobila, partizan što je na oca si i mater bombu htio baciti umre, a želja mu se ipak ispuni – domobranov sin otiđe mu u posjet i dva stara prijatelja razgovaraše dugo u noć, o mladosti, o blagu i vinogradu, naslućujući konačan kraj. Nedugo zatim i domobranov sin odstupi u vječnost. U narodnoj šali, a šalu i radost je volio, umiranje je uvijek nazivao odlaskom u partizane.

Ako postoje rajska nebesa, ja, unuk, uvjeren sam da njih dvojica negdje gore zajedno, u seljačkoj slozi i po običajima praotaca ponovno obrađuju božanske vinograde. S njima njihova su braća, sva djeca škrte ilovače.

Otkuda onda pravo nekakvim današnjim piskaralima, koji rata ni krvi okusili nisu, smrti omirisali niti vjetrovima svjetskih pokolja gonjeni bili, govoriti da se Hrvati ne mogu pomiriti. Otkuda njima pravo ponižavati i gaziti žrtve Bleiburga i Križnih putova kada bi i ovaj stari partizan Tona na tom se polju danas svojim neprijateljima u žrtvi poklonio – u to sam siguran, baš kao što je i domobranov sin uvijek iskreno i pošteno u srcu počast odavao svakoj nevinoj žrtvi paloj od ruku suboraca njegovoga oca.

Nema sreće, nema slobode i napretka sve dok jedni drugima bratski ne stisnemo ruku i ne priznamo si da svatko od nas ima puno pravo u potpunom dostojanstvu i poštovanju sjećati se svojih predaka i za njih tražiti pravdu – i istinu! Ne postoje dvije Hrvatske, postoji samo jedna, i ta se očituje u međusobnom poštovanju i priznavanju, u ljudskosti i slobodi sjećanja. Sve drugo nije Hrvatska - partizan Tona i domobranov sin Hrvatska jesu, oni su se izmirili.