Držeći se stare mudre „(upo)znaj neprijatelja“, primih se malo (zlo)djela: uzeo sam knjigu  Dragana Markovine, Doba kontrarevolucije. Zagreb: Razlog, 2017., zbirke tekstova iz Telegrama i raznih „regionalnih“ portala.

Listajući tako, naprijed - natrag, naletih na još jedan biser boljševičke Antifa „faktografije“. U pitanju je Markovinov navod iz članka „Kako je slučaj ministra Hasanbegovića otkrio pravo značenje narativa o otklonu od dvaju totalitarizama“ («Telegram», 11.02.2016.); „kako drukčije protumačiti glorifikaciju žrtve onih koji su položili život na tzv. Oltar domovine, kod Fazlagića kule?[1] Prema Markovini zadnji branitelji NDH bijahu muslimanski seljaci, muslimanska ustaška seljačka vojnica. Mislim da svi znamo kako je došlo do legende o Kuli Fazlagić i 1945. godini.

Zadnja organizirana obrana u NDH je bila u hrvatski većinskoj Odžačkoj Posavini (kao i danas), gdje se skupilo dovoljno dragovoljaca ─ Hrvati katolici činiše obranu spomenutog dijela Posavine, dok su muslimani (samo žitelji grada Odžaka, dok su skoro sva sela bila hrvatska katolička) pobjegli, pokušavajući tijekom cijelog rata s modus vivendi „nikome se ne zamjeriti, glavu sačuvati“  ─ oružja, opreme i stiglo se izvršiti vrlo dobro utvrđenje položaja s pričuvnim položajima, armiranobetonskim bunkerima i dobro utvrđenim bunkerima na stari način, plus veliki bunker u Vlaškoj Maloj (danas Posavska Mahala). Tu izvrsno organiziranu, slojevitu, snažnu i raznovrsnu obranu je navodno organizirao visokokvalificirani opkopar, ing. Blaž Jurkić.

Priče o tome da je Odžak branio XII. stajaći djelatni zdrug Ustaške vojnice (XII. SDZ UV), odnosno organizirani elementi 12. hrvatske pješačke divizije (12.HPD) su ustaški mitovi, odnosno partizanske bajke ovisno kako je komu kada odgovaralo pisati o tome. Domaći ljudi iz raznih postrojbi su mjesecima dolazili doma pripremiti se za obranu, što nam opet govori o stanju povratka u svoje postrojbe. De facto mnogi bijahu dezerteri. O organiziranim postrojbama možemo spomenuti eventualno postrojbe iz XII. SDZ UV kao što su Posadna bojna Odžak i (Ustaška) Posadna bojna Bosanski Šamac (ex XXXIX. djelatna bojna UV – Bosanski Šamac), no činjenica jest da se one ne spominju, već samo navedeni XII./12. zdrug i divizija.

Poznati sposobni i „spremni“ časnici Hrvati muslimani, prvo u Domobransko dobrovoljačkoj vojnici (DOMDO), pa kasnije časnici Ustaške vojnice i nositelji naslova vitez, Avdaga Hasić i Ibrahim Pjanić-Pirić (u hrvatskoj političkoj emigraciji uzeo je i prezime svoje majke za konspirativne potrebe, koliko je to bilo uspješno vidi se) navodno su prošli tim područjem prilikom povlačenja na zapad, a po nekima čak sudjelovali u borbama krajem travnja u opsjednutoj Odžačkoj Posavini, pa nastavili s povlačenjem; što je potpuni nonsens. Zadnjih dana travnja gotovo je bilo s povlačenjem većih postrojbi, jer je Srijemska fronta „probijena“ (uzrok smanjenje snaga njemačkih postrojbi koji su s 3. HPD držali Srijemsku frontu) dne 12.IV.1945., a sljedeći dan su Vinkovci pali.

Napadi na Odžak i okolna sela-uporišta počeli su već početkom travnja 1945., zračni napadi od početka svibnja, da bi nakon skoro dvomjesečnih paklenih topničkih napada, (pješaštvo je „malo“ smanjilo napade zbog ogromnih gubitaka) i skoro mjesec dana zračnih napada, zadnje uporište u Odžačkoj Posavini palo 25.V.i.g.

Tako nešto nije moglo fizički-materijalno-geografski izvesti navodnih 200 branitelja u srcu četničke, od jeseni 1944. srbokomunističke Istočne Hercegovine, na koju je išla poznata 29. hercegovačka divizija iz spomenute Istočne Hercegovine, koja ako ne zavređuje naziv četničko-partizanska divizija, onda u NOVJ/JA nije bilo uopće četnika.

Osim toga preko granice, bijahu tzv. Crnogorci, tj. staro vlaško pleme, katuni, Banjani, koji se apsolutnom većinom posrbiše. Poznati političar iz HSK-a  Jovan Banjanin, koji kao i većina slijedi Svetozara Pribićevića u „demokrate“, (Jugoslovensku) Demokratsku stranku, ali je pokazao kičmu, i premda je i dalje bio Jugoslaven kasnije napušta Pribićevića, dok ovaj još bijaše agresivni unitarni Jugoslaven.[2]

No, vratimo se  Markovini. Dakle, osim što ne zna opću kulturu u hrvatskoj povjesnici XX. st. («Berlin je pao Odžak nije»), na što kao obični Goldsteinov epigon baca oko, po njemu zadnji organizirani otpor HOS-a pružiše muslimanska ustaška milicija na Gatačkom polju, kotar Gacko, velika župa Dubrava, ipso facto na krajnjem jugoistoku NDH, štoviše južno-jugoistočni rub Gatačkog polja je dio Crne Gore. Sukladno navedenom, Markovina prihvaća ustaški mit o Kuli Fazlagić.

Prije spomenuta Markovinova angažiranost na portalima nam kristalno jasno govori kako mu ide znanstvena karijera nakon otkaza na FFST-u. To da se nigdje nije zaposlio u struci jasne su indicije da nije spreman ni privremeno raditi u srednjoškolskom obrazovanju; kao i to da ne može nastaviti sa znanstvenim radom u kontekstu novog vijeka, kada bi on putem svoga uzora, sa srednjovjekovlja na hrvatsko XX. st. i to kao stručnjak.[3]

Do tada, Markovini preostaje pisuckanje po jugo-ljevičarskim portalima i politička karijera u grandioznom projektu još jednog komičnog Trećeg puta s avangardom post-klimakterijskih udarnica (Nova ljevica).

1988. Tema se može znatnije proširiti i produbiti koristeći radove poput: Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog socijalizma. Pedesetegodišnjica dolaska Josipa Broza Tita na čelo KPJ/SKJ i pedesetgodišnjica KPH/SKH, Zagreb 1988., Vjesnik radnog naroda, br. 7, krajem lipnja 1941. i Vjesnik radnog naroda, br. 8, krajem lipnja 1941.

Oba broja se nalaze u Izbor 1940 ─ 1990: tekstovi, slike i karikature novinara »Vjesnkovih« listova, gl. ur. Drago Auguštin. Zagreb: Novinska, izdavačka, štamparska i prodajna radna organizacija [NIŠPRO] »Vjesnik«, 1990.Q.R.[4]

[1]Za neupućene riječ je o posljednjem mjestu u kojem su ustaške snage branile NDH [str. 156.-159. (158.)].“

[2] Simptomatično jest da nakon sporazuma s Radićem, odnosno nastanka SDK, pa do kraja Pribićevićeva života, njegova agresivna fizička politika nestala je bez traga. Manje poznati Banjanin jest Ljubo, jedan od četničkih vođa u Gackoj dolini (Otočac). Doduše ima iznimaka. Baš iz Gackog polja je moj prijatelj, koji je Hrvat pravoslavne vjere, među ostalim i hrvatski branitelj koji je služio pod Norcem .

[3] Bar u zabilješci o „Autoru knjige“ ne vidim ništa konkretnije od „člana redakcije Novog plamena“; čovjek je još i „krležijanac“!)

[4]Zanimljivo,  u Vjesnicima ─  2 mjeseca od proglašenja NDH-a i kad je već počeo napad na SSSR─ KPH poziva ustaše (revolucionarni dio naroda) da se pridruže partizanima, da ne služe frankovcima (buržoaziji), odnosno upozoravaju ustaše da ih frankovačka gospoda ne unovače za Istočnu frontu. Simptomatično jest da se to događa krajem lipnja 1941. kada prema marksističko-građanskoj historiografiji ustaše su već natopili hrvatsku zemlju krvlju nevinih. No, oni ipak pozivaju ustaše u svoje redove, te napadaju „frankovačku gospodu“ koji čine vrh vlasti, stranačke i državne, lokalne i središnje. Znali smo da su primali četničke koljače u svoje redove, ali prema tome su pozivali čak i ustaše. Baš i ne spominju ustaške zločine u navedenim Vjesnicima. O navedenim činjenicama u spomenutim Vjesnicima dade se znanstveno-argumentirano dotući navodima iz Razvoja, dileme i perspektive... u kojima o problematici veza komunisti – hrvatski nacionalisti – ustaše, pišu ozbiljni ondašnji znanstvenici Ljubo Boban, Branko Petranović, Ivan Jelić, Zorica Stipetić, Gordana Vlajčić, Mira Kolar Dimitrijević, Bosiljka Janjatović, Dušan Bilandžić, Zdenko Radelić i dr.