Jednog nedjeljnog popodneva prijatelj mi je preko WhatsAppa poslao kolumnu poznatog hrvatskog kolumnista i pisca Ante Tomića pod naslovom „Nismo mi iz Imotskog ni posebno dobri, ni pošteni, ni odani, ni istinoljubivi, ni bistri, ali imamo jednu krasnu osobinu“. Inače, izbjegavam nedjeljom čitati bilo čije ideološke pamflete, no s obzirom da sam vezan uz Imotski i Imotsku krajinu nisam imao snage odoljeti otvaranju poslane poveznice, a vjerujem da je prijatelj na umu imao moje imotsko porijeklo kad me odlučio nehotice uznemiriti u dosadnjikavo nedjeljno popodne. Iako nisam imao, na moju veliku žalost, priliku odrastati u Imotskom, uvijek sam se držao Imoćaninom.

Rođen sam od oca Imoćanina i majke Imoćanke koji iz našeg kraja su odlučili odseliti dva mjeseca prije mog rođenja. Usprkos tome, svi moji vikendi, blagdani, praznici su bili obilježeni imotskim boravkom, a odgojen sam na imotski način; u sustavu vrijednosti po kojem je Imotska krajina poznata u Hrvatskoj. Stoga se osjetih dužnim se osvrnuti na tekst poštovanog pisca Antu Tomića.

Prije svega mora se istaknuti da je Tomić napisao dosta točnih stvari kao onu da je Imoćanima život uz granicu otvorio vrata švercu što je utjecalo na razvoj na daleko poznate imotske snalažljivosti, da su Imoćani svoju djecu „odgajali u slobodarskom, buntovničkom duhu“ i da državne granice nikada nisu predstavljali problem. Sve prednje navedeno je istina. Imotska krajina kao i drugi krajevi Dalmacije je bio jedna nerazvijena sredina. Nakon što je Imotski spao pod vlast Mletačke Republike poslije oslobođenja od Turaka i nakon što se našao na granici s moćnim Osmanskim carstvom počinje priča o stvaranju mita o Imotskom. Već tada su Imoćani iskorištavali svoj novi položaj švercajući i trgujući u susjednoj Hercegovini i Bosni, a poneki od njih koji su imali više odvažnosti su s hajdučkim družinama pljačkali osmanske veleposjednike i trgovce vraćajući se na sigurno na teritorij Republike Svetog Marka. Nakon dugotrajnog dvostoljetnog turskog ropstva imotski kraj je oslobođen 1717. godine u „smiješnoj bitci“ kako kaže autor teksta. Navedena bitka je navodno okončana mirnim sporazumom kršćanske i osmanske vojske po kojem su potonji obvezali povući u Ljubuški, a kršćanski vojskovođe su zauzvrat dopustili da se povuku sa svojim oružjem i barjacima sukladno vojničkom kodeksu časti. Samo čovjeku koji nije vidio prolijevanje krvi takva bitka može biti smiješna. Vladavina Mlečana je bila relativno kratka i nije zapamćena po nekom značajnom dobru i napretku te je nakon njenog kraja Imotski još uvijek podsjećao na tursku kasabu. U vrijeme napoleonskih ratova ratoborni Imoćani sudjeluju u pobuni protiv francuske vlasti pod zapovjedništvom Imoćanina harambaše Martina Pavlovića Zažapca koji biva izdan i ubijen u zasjedi koja do današnjih dana ostala pod velom tajni. Nakon poraza Napoleona Imotski se vraća pod austrijsku vlast koja ga je izgubila 1809. Razdoblje Habsburške Monarhije, odnosno Austro – Ugarske Monarhije je u Imotskom ostalo zapamćeno po dobrome da čak i danas mnogi stariji Imoćani navode Franju Josipa Prvog kao velikoga kralja. No, i u tom austrijskom periodu Imotski je pogođen velikim siromaštvom baš kao i za vrijeme begova i providura, a ljudi pored svakodnevnih poslova njeguju tradiciju krijumčarenja i hajdučkih upada. Uhićenjem Andrijice Šimića hajdučija nestaje, ali Imoćani i dalje nastavljaju sa starim zanatom šverca. Uskoro dolazi nova jugoslavenska država, a Imoćani se i dalje drže starih navika, a posebno što se prvi put od turskog doba susreću s brutalnim nasiljem pod pokroviteljstvom beogradskog dvora. U Imotskom se posebno stvara velik otpor protiv žandarskog terora, s obzirom da se u Imotskom njegovala hrvatska i katolička svijest, ali i sloboda gospodarskog djelovanja koje su nove vlasti pokušale zatrti premlaćivanjima, prekidom katoličkih procesija, a gospodarstvo su pokušali uništiti nepravednim nametima, a posebno velikim nametima na uzgoj duhana. Upravo u tom razdoblju počinju poznati Imoćani galantariti po prijestolnicama Europe i stjecati novi kapital, a neki od njih s tim kapitalom pokreću privatna poslovanja u Imotskom, Splitu i Zagrebu, u kojem je posebno Vlaška ulica bila poznata kao ulica u kojoj su Imoćani bili vlasnici gostionica, trgovina i robnih kuća. S druge strane, neki od Imoćana svoj slobodoljubivi duh stavljaju u službu revolucionarnog djelovanja stoga mnogi od njih odlaze u političku emigraciju. Navodno je nešto manje od polovice ukupnog broja ustaških boraca u emigraciji bilo s područja Imotske krajine zbog čega je po uspostavi NDH novi režim Imotsku krajinu nazivao „ustaškom kulom“. Poslije Drugog svjetskog rata, Imotski se opet nalazi pod jugoslavenskom čizmom koja ovoga puta ima crveni đon. Prvih godina komunističke vlasti su se prema Imotskom odnosile kao prema okupiranoj zoni što je on u jednu ruku i bio, a što je rezultiralo s križarskom bojnom koja je trajala sve do kraja četrdesetih. Seoske straže, redovite kontrole, otimačina hrane, strijeljanja iza mise, mitraljeska gnijezda na raskrižjima. Sve je to obilježilo razdoblje prvih godina iza rata. Prema navodima Blanke Matković u ratu i poraću komunističke vlasti su ubile oko 1300 stanovnika imotskog kraja.

Imoćani ovog puta nalaze novi kruh u privremenom radu i kao uvijek pritisnuti velikim siromaštvom okreću se starom zanatu te iz Njemačke, Austrije i Italije švercaju sve što se švercati može. Jedan od tih poduzetnih gastarbajtera je bio i moj djed, stoga znam i neke priče iz prve ruke baš kao i naš Ante. Drugi slobodoljubivi Imoćani pak se okreću političkom radu kao naš Ante Bruno Bušić, Marijan Šimundić i drugi. Iz nikakve koristi, već iz poznate imotske slobodoljubivosti i buntovnosti. Nakon što se raspala Jugoslavija, Imoćani kao u svim ratovima staju na branik svog zavičaja i svoje Hrvatske. Jedan je razlog bilo njihovo domoljublje, a drugi slobodarstvo i buntovništvo. Josip Jović gine na Krvavi Uskrs, Damir Milas u obrani Osijeka, Velimir Đerek u Vukovaru, a Treća bojna Četvrte gardijske brigade i 115. imotska brigada ostavljaju neizbrisiv trag u povijest Domovinskog rata. Oko 220 Imoćana je u Domovinskom ratu poginulo u obrani Hrvatske, iz domoljublja i slobodarstva.

Ovaj sažeti pregled naše teške povijest dajem kako bih objasnio svoju tezu. Imoćani koji su živjeli od škrte zemlje su se švercu i drugim ilegalnim načinima snalaženja okretali iz svog slobodoljubivog i poduzetničkog duha (koji je doduše malo zamro) i zbog stoljetnog života stranih vlasti koje su dodatno otežavale ionako teške životne uvjete. Da, Imoćani su se srali na granice kako to baš onako po naški kaže Tomić, ali ne iz dokolice već zbog teških životnih uvjeta i slobodarskog duha. Zbog uvjerenja da država ne smije otežavati teške životne uvjete. Nije Imotski jedini kraj uz granicu, ali taj graničarski mentalitet slobodarstva je tamo najduže i opstao. Zašto? Zato što je imotsko slobodarstvo uvijek bilo vezano uz hrvatstvo i to našeg Antu boli. Antu boli što se danas Imoćani ne seru po granici zbog masovnog priliva imigranta, već što i danas seru da olakšaju svoju svakodnevnicu. Jer zašto bi Ante volio svog zemljaka kad može voljeti ilegalnog imigranta? Naravno, Ante ga voli iz fotelje svog udobnog splitskog stana u kojem sigurno neće ustupiti sobu nekom od tih momaka u potrazi za zapadnjačkim blagostanjem. Antu sigurno zabavljaju vijesti o provalama u domove, krađi automobila i druge neugodnosti koje doživljavaju ljudi u njegovom zavičaju, ali i u Metkoviću i Vrgorcu. Kad bi se možda posrali po Hrvatskoj i njenoj granici iz altruističkih razloga kao naš Ante možda bi njihov strah bio drukčije vrednovan, možda bi se zabrinuo za svoje rođake i susjede. Tomić je uvijek s gnušanjem pisao o krajevima koji su na glasu bili kao prohrvatski, a što je Nino Raspudić opisao kao Tomićevo „bičevanje dinaridskih rođaka“. Tako i ovdje Tomić se ruga s Lokvičićima, Lovrećom, Cistom Provo i drugim imotskim selima te njihovim sustavom vrijednosti. Bez argumenta, zlobno i podlo. Čak i navodi podrugljivo njihove zahtjeve prema zaštiti granice, no uopće je čudno što Ante citira svoje zemljake obzirom da ga i njegovi sumještani ne žele vidjeti, a kamoli stanovnici imotske varoši i drugih imotskih sela. Postoji problem zamjene stanovništva, velikog priljeva imigranata koji su u pravilo vojno sposobni muškarci i koji prolaze kroz krajeve koji su do jučer slovili kao sigurni. To nije samo problem Imotskog i Hrvatske, već cijele EU i treba ga riješiti. Naš Ante ne zna rješenje, ali zato je iskoristio priliku za narugati se svojima. Pa tako kaže da „iz Imotskog ni posebno dobri, ni dragi, ni pošteni, ni odani, ni istinoljubivi, ni velikodušni, ni bistri“. Nažalost, Ante valjda sebe uzima za klasični primjerak Imoćanina pa se prepoznaje u ovakvom opisu. Među Imoćanima ima mnoštvo dobrih i prekrasnih, pametnih i sposobnih ljudi. Kako danas, tako i u prošlosti. Možda ih Ante ne zna jer ne dolazi doma više tako često jer je iščupao svoje korijenje iz zemlje koja ga je rodila, a koja ima i zasluga za njegov neupitan spisateljski talent i sarkazam. No, talent čini pisce dobrima, ali ne i velikima. Bez uronjenosti u svoje okruženje, u povijest i tradiciju pisac ne može postati velik. Matoš se nikada nije posramio Srijema i Zagreba. U Tadijanovićevim stihovima je iskakala ljubav prema njegovom slavonskom Rastušju. Smoje je Split volio iracionalno i njegovi tekstovi su postali spomenik tom gradu i njegovim ljudima. Galović i Domjanić su bili pjesnici zagorskih brega. Antun Branko Šimić je opjevao našu susjednu Hercegovinu. Još jedan veliki Imoćanin Tin Ujević o svojoj Imotskoj krajini je napisao najljepše stihove. I danas jedan od najvećih živućih pjesnika je Imoćanin Petar Gudelj, pjesnik kamena i Mediterana koji je mediteranski krš prenio u tintu.

Ima Imotski, kao i Hrvatska, svojih problema, i treba kritiku, kritiku iz književnog pera i to onoga koji je voli. Ako misliš da nešto možeš napraviti za svoj rodni kraj, Ante, vrati mu se jer zemlja nikad nikoga nije odbacila, tko nije svojevoljno raskidao sve veze sa zavičajem. Nikad nije kasno za povratak i nikad nije kasno za postati velik. Ne trebaš ga voljeti, ne trebaš živjeti u njegovoj sjeni, ali ne moraš ga ni pljuvati i ponižavati.